Nova hijerarhija moći

Nakon iscrpljujuće maratonske rasprave, u četiri sata ujutro prošlog četvrtka, 17 šefova država eurozone uspjeli su, mahom zahvaljujući uvjerljivosti njemačke kancelarke Angele Merkel, dogovoriti plan za spas zajedničke valute, europskih banaka i grčke ekonomije. Iako plan sadrži izdašnija financijska obećanja od prethodnih, mnogi su analitičari skeptični oko njegove izvodivosti.

No da to ne bude najveći problem dogovorenog plana pobrinuo se u ponedjeljak grčki premijer George Papandreou objavivši da namjerava raspisati referendum o njegovom prihvaćanju. Ova najava izazvala je novi potres na svjetskim tržištima, dok Papandreouova vlada po svemu sudeći neće preživjeti glasanje o povjerenju najavljeno za petak, s obzirom da su dvojica zastupnika istupila iz vladajuće Socijalističke stranke i time ugrozila parlamentarnu većinu, dok je opozicijska Nova demokracija pozvala na prijevremene izbore. Grčka se ovime ponovno približila izlasku iz eurozone, a Europa udaljila od rješenja dužničke krize. Ankete pokazuju da 60-ak posto Grka ne podržava plan spasa, koji podrazumijeva nove drastične mjere štednje, uključujući i otpuštanje 30 tisuća radnika u javnom sektoru.

Prema dogovorenom planu, banke bi Grčkoj trebale otpisati 50 posto obvezničkog duga koji iznosi oko 200 milijardi eura. Time bi se otpisalo oko 100 milijardi od ukupno 350 milijardi eura grčkog duga, koji sada predstavlja 160 posto BDP-a. Uz tu intervenciju dug Grčke bi se do 2020. godine trebao smanjiti na 120 posto BDP-a, nakon čega bi ona ponovno trebala biti sposobna zaduživati se na tržištu kapitala. Ovo je pitanje bilo najtvrđi orah u pregovorima, pa je Charles Dallara iz organizacije Institute of International Finance, koja je pregovarala u ime banaka, novinarima prvo rekao da dogovor nije postignut, da bi se četiri sata kasnije predomislio, nakon što je Merkel rekla da je to “zadnja ponuda”, a luksemburški premijer Jean-Claude Juncker da bi u slučaju neprihvaćanja dogovora grčke obveznice “mogla izbrisati njihova totalna insolventnost”.

Otkud novac?

Prema Dallarinim riječima, sada će trebati osigurati da se privatni vjerovnici zaista i pridržavaju dogovora, a nije poznato ni čiji će se dugovi otpisati i pod kojim uvjetima.

Na samitu je dogovoreno i da se Grčkoj pozajmi još 100 milijardi eura, da se preostalih 100 milijardi eura obvezničkog duga reprogramira zamjenom postojećih obveznica novima s dužim rokom otplate i manjom kamatom, a za te nove obveznice Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF) garantirat će s 30 milijardi eura

Dogovor u Bruxellesu iznjedrio je i odluku prema kojoj će europske banke povećati udio obaveznih rezervi “visokokvalitetnog kapitala” s dosadašnjih pet na devet posto kako bi se zaštitile od gubitaka na grčkim obveznicama. Dogovorena dokapitalizacija podrazumijeva da banke do kraja lipnja prikupe 106 milijardi eura, no analitičari se pribojavaju da će banke zbog toga smanjiti kreditiranje, što ne bi bilo dobro za rast gospodarstva.

Na samitu čelnika eurozone dogovoreno je i povećanje EFSF-a s 440 na 1000 milijardi eura, pa bi taj mehanizam trebao moći pomoći i velikim ekonomijama koje su trenutno u krizi, prije svega Španjolskoj i Italiji, te garantirati za 20 posto svake investicije u obveznice eurozone. Ni u ovoj stavci nije sasvim jasno na koji će se način pribaviti potreban novac, a zasad se osim 20-postotnog osiguranja spominje i stvaranje posebnog investicijskog fonda s ciljem privlačenja “vanjskog” novca, primjerice onoga kojim upravlja Kineska investicijska korporacija. Kina, naime, ima 3.2 bilijuna dolara deviznih rezervi, pa je i njoj u interesu investirati ih jer bi njihovo pretvaranje u tamošnju valutu renminbi izazvalo inflaciju. U interesu joj je i da se nakon američkog ne uruši i njezino drugo veliko inozemno tržište.

Zbog toga je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy samo nekoliko sati nakon što je postignut dogovor telefonirao kineskom predsjedniku Huu Jintaou, a direktor EFSF-a Klaus Regling otputio se u Kinu kako bi tamošnje vodstvo uvjerio da investira u europski fond. No vratio se bez čvrstog obećanja.

Ustupci Kini

Medijska nagađanja da bi Kina zauzvrat mogla tražiti ne samo čvrste garancije svojih investicija, nego i političke ustupke, potvrdio je listu Financial Times Li Daokui, član Odbora za monetarnu politiku Kineske narodne banke, rekavši da bi “Peking od europskih vođa mogao tražiti da prestanu kritizirati kinesku politiku umjetne podcijenjenosti” renminbija. Eventualno pristajanje Bruxellesa na taj uvjet moglo bi dovesti do razdora s Washingtonom, s obzirom da je SAD najjači kritičar kineske valutne politike i već priprema zakon koji će američkim kompanijama omogućiti podizanje tužbi protiv Kine.

Kina se, osim toga, također suočava s usporenim ekonomskim rastom, prijetnjom inflacije, pucanja nekretninskog balona i rastućim socijalnim jazom, pa mora biti oprezna u baratanju novcem namijenjenom smirivanju eventualnih socijalnih nemira. U svakom slučaju, Kina već sada svojom valutnom politikom drma svjetskom ekonomijom, a njezin masovni ulazak u europsku ekonomiju neki analitičari proglašavaju tektonskim poremećajem koji bi ugrozio poziciju SAD-a kao dominantne financijske sile.

Da se hijerarhija moći u EU već donekle promijenila smatra, pak, većina europskih medija, navodeći da ovaj dogovor demonstrira dominaciju Njemačke u upravljanju krizom, a nauštrb Francuske koja je dosad ravnopravno sudjelovala u odlučivanju. Da tako osjeća i sam francuski predsjednik vidjelo se kada je dan nakon dogovora naručio 75-minutni intervju na dvjema domaćim televizijama, u kojemu je nadugo objašnjavao da bi se bez dogovora raspala Europska unija. Usput je za sve probleme s kojima se Francuska suočava – najvećeg duga od svih zemalja s najboljim kreditnim rejtingom, rastuće nezaposlenosti, te trgovinskog i proračunskog deficita – okrivio prethodnu socijalističku vladu.

Ponižavanje Berlusconija

Tenzije su se pojavile i na liniji Italija – Francuska i Njemačka, kada su novinari lidere ovih dviju zemalja upitali vjeruju li da će talijanski premijer Silvio Belusconi ispuniti obećanje o proračunskim rezanjima, na što su se ovo dvoje smijuljili, a pomalo i kolutali očima. U talijanskim je medijima ovo doživljeno kao poniženje, pa je Berlusconi kasnije izjavio da mu se Merkel ispričala, no iz njezinog su kabineta poručili da to nije učinila – jer nema zašto.

Ukupni dug Italije iznosi 1800 milijardi eura, a nedavno joj je degradiran kreditni rejting zbog čega su premije rizika na njezine državne obveznice dosegle najveću razinu u 10 godina. Ona je zbog toga jedna od najslabijih karika eurozone, no Berlusconijeva vlada dosad se nije pokazala vjerodostojnom kada je u pitanju provedba najavljenih mjera, a zbog najave povećanja dobne granice za odlazak u mirovinu sa 65 na 67 godina, umalo se raspala vladajuća koalicija sa Sjevernom ligom.