asocijalna država

U ovo predizborno vrijeme ponovno će se puno pričati o socijalnoj, dakle “društvenoj državi”. Od olakog spominjanja da je Hrvatska svojim ustavom definirana kao takva, do olakog (protuustavnog!) odbacivanja cijelog koncepta kao nerealnog, zastarjelog itd. i sl. Sve se to u nas “realistički” svodi na puteve novca, na što je reducirana sva ekonomija i politika savijena u trubu. A njega navodno nema baš za potrebe koje smo zvali postojanjem socijalne države. Po svemu sudeći, a u jednoj dijalektici između vladajućeg determinizma i mogućeg voluntarizma, izgleda da kako god okrenemo, jedna stara/nova socijalna država više nije realna. Ne po sebi, već baš po vladajućem odnosu snaga – bez obzira na to tko pobijedio na predstojećim izborima. No, to ne znači da zadatak ljevice (koje među parlamentarnim strankama u nas ionako nema) i dalje nije da traži nemoguće. Da, kako kaže Fredric Jameson, barem dovede do pojma zašto socijalna država danas više nije moguća. A kada ljevica hoće stvarno politizirati problem, ona odmah mora reći: razlozi su, naravno, klasni. U klasnoj borbi, koja se stalno i posvuda vodi, snage vladajuće manjine nameću i dobivaju bitke, na svom – objektivističkom, scijentističkom, medijski dominantnom – klasnom terenu.

Historijski socijalizmi, uključivo s jugoslavenskim, bili su, uz ostalo, i oblici socijalne države. Ona, promjenom tipa vlasti 1991. godine, nije odmah ukinuta, no stvarani su odlični uvjeti da to postupno bude. Sada vladajući, domaći i strani, samo žele još jednom ubrati plodove svoga rada. Ono što američki marksist David Harvey zove “akumulacija izvlaštenjem” sada u nas ulazi u novi krug. To je pravi sadržaj borbe za vlast, koji se ne može više sakriti, ali je prikriven u predizbornim kampanjama, u kojima stranke biračima govore ono što ovi navodno žele čuti. A sve po mišljenju posrednika, PR stručnjaka, čiji interes nije identičan ni interesu političara ni birača. Već ima svoju, relativno neovisnu, “tržišnu” pamet. U njihovoj preradi ni parole građanske revolucije o slobodi, bratstvu i posebno jednakosti sigurno neće biti u prvom planu stranačke izborne ponude, a kamoli neka socijalistička nadgradnja tih toposa.

Socijalna država, piše o tome npr. Vesna Leskošek, posljedica je politiziranja distribucijske borbe na tržištu. Mirovine, zdravstvo, obrazovanje, socijalna sigurnost – sve su to prava zamišljena za sve državljane, bez obzira na veličinu ili izostanak njihova dohotka. Deklaracija UN-a o ljudskim pravima iz 1948. govori ne samo o političkim i građanskim pravima, već i o ekonomskim i socijalnim. Jer, bez socijalnih i ekonomskih prava – znamo to na primjeru “prava” beskućnika da spava pod mostom – ni građanska i politička ne znače puno.

Interesantno je, usput govoreći, primijetiti da se u našim analizama izlaska ljudi na izbore socijalna komponenta najmanje istražuje. Gleda se je li biraču ponuđena adekvatna ponuda s obzirom na njegov rod, spol, etničku pripadnost itd. i sl., što je sve legitimno. Ali to da epidemijsko siromaštvo može biti najveći motiv nesudjelovanja u izbornom procesu – jer bogati se za sebe brinu i tu sirotinja više ne vidi svoju priliku – to niti jednom istraživaču “biračkog tržišta” ne pada na pamet?! Ako ljude ne dijeli veliki jaz u blagostanju, lakše će međusobno komunicirati kao državljani koji žive u istoj političkoj zajednici. Čini se banalno i logično. No, otkako je jednakost gotovo tabu tema za političku kastu, to nije tako. A u situaciji, poput hrvatske, kada negiramo čak i važnost ovih razlika među ljudima baziranu na identitetu (jezik, religija, etničke, kulturne, spolne i druge razlike), društvena nejednakost, taj socijalni prepad na blagostanje pojedinaca i grupa te cijelih klasa stanovništva, ne samo da smanjuje mogućnost za opću sposobnost pozivnog komuniciranja u društvu, već uzrokuje da svaka pojedinačna razlika može (ponovno) postati izvor konflikata, umjesto da bude samo oblik različitosti. Multikulturna tolerancija, oblici veće pluralnosti društva, ma kako spornima kao koncepti inače bili, postaju ugroženi baš u trenucima rasta društvenih nejednakosti baziranih na ekonomskom iskorištavanju. I to ne samo u nas. Zar je slučajno njemačka kancelarka Angela Merkel pokušala suspendirati ideju multikulturalnosti baš u trenucima kada “prišarafljuje” radničku klasu, kako doma, u Njemačkoj, tako i širom svijeta?

Socijalna država se nakon Drugog svjetskog rata posvuda razvijala kao oblik demokracije, koji se bazira na demokratskoj jednakosti ljudi. A jednakost je i za lijevo-liberalne mislioce poput J. S. Milla bila oblik pravičnosti. Mnoge su vlade nakon Drugog rata, ne bez veze i s antifašističkim osjećajima svojih državljana, postavljale jednakost među ljudima u sam vrh svoga političkog bavljenja. U takvim okolnostima razvila se i ideja o državi blagostanja. Vesna Leskošek navodi tri njene bitne karakteristike: 1) svijest da je kapitalizam potrebno nadzirati. To je uglavnom značilo uvođenje tzv. socijalne tržišne privrede, tj. povezivanje centralnog socijalnog plana i tržišne regulacije. Tako u nas piše sociolog Rus: “Tržište zato ne smije i ne može biti jedini regulator socijalne stratifikacije, a još manje jedini oblikovatelj socijalnog, političkog i kulturnog života”; 2) za razvijanje takve privrede potreban je politički konsenzus. Sjevernoatlantske države razvile su nekada, a ne sada kada se mi s njima “integriramo”, cjelovito društvo blagostanja tako da su politizirale distribucijsku borbu na tržištu. One su “intervenirale na tržište” tako što su nejednakosti koje tržište uzrokuje razglasile za neprihvatljive! Napravljen je temeljit obrat: od sistema u kojem tržište dominira državom u sistem u kojem država nadzire tržišne procese. Taj nazor se nije, usprkos priči o deregulaciji, do kraja urušio. Samo se promijenio adresat u ime kojeg država sada intervenira. A to sigurno više nisu ravnopravni građani; 3) za razvoj socijalne države, misle neki znanstvenici, potrebna je i jasno formulirana vrijednosna orijentacija. Sklop je to osnovnih načela, vrijednosti i usmjerenja planiranog blagostanja pojedine države. A toga danas, ne samo u nas, nema.

U novom poretku, za koji je pitanje možemo li ga i dalje uopće zvati društvenim, očito nedostaju sva tri uvjeta za postojanje socijalne države. Nema djelatne svijesti da kapital-odnos treba nadzirati, nema političkog konsenzusa o prirodi državne zajednice, nema ni slaganja oko vrijednosti koje bi državna zajednica promicala. Ali zato ima stranačkih izbora.