Sanaderov pokušaj prevrata u HDZ-u

Tu nema greške. Kada god HDZ zagaca u blato problema za koje nema rješenja, ili se nađe pred izborima čijeg se rezultata pribojava, smjesta udari u talambase antikomunizma koji dižu na noge sigurnu četvrtinu biračkog tijela. Zapitan prije nekoliko godina u jednom intervjuu da li bi ta četvrtina poslušala HDZ i ako bi ovome palo na pamet vratiti Hrvatsku u Jugoslaviju, Andrija Hebrang je odgovorio: “To ipak ne, ali ako bismo željeli obnoviti socijalizam, to ne bi bio problem.”

I sada je Hebrang očito riješio iskoristiti tu mobilizacijsku trubu da nešto učini sa svojom predsjedničkom kampanjom. Ona blago rečeno ne ide dobro, za što on diskretno okrivljuje i svoju stranku zbog ponornice nebrojenih afera koje u posljednje vrijeme izbijaju na površinu u javnim i drugim poduzećima gdje ona dominira sama (HAC, HEP, HŽ…), ili s prvim koalicijskim partnerom, HSS-om (Podravka). I odlučio je ljetos inicirati zakon koji bi uskoro trebao biti usvojen, o popisivanju i obilježavanju svih lokacija na kojima su sahranjene žrtve komunističkih zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata (posebno se napominje da je za njih glavni krivac glavnokomandujući Tito, iako se Hebrang inače zgraža kada se za hrvatske zločine 1991-95. okrivljuje isto tako glavnokomandujućeg Tuđmana).

Hebrang u antikomunističkoj vrućici

Na isti su način, obrazlaže uvijek staloženi i racionalni Hebrang, “dostojanstveno i civilizirano” obilježena i grobišta pripadnika antinacističke koalicije, pa nema nikakvog razloga da se tako ne učini i s žrtvama komunističkog terora. E sad, da li se Hebrang najsretnije izrazio i da li stvarno želi žrtvama komunističkog terora ono što se dogodilo žrtvama fašističkog terora, druga je stvar. Jer, što ima “dostojanstveno i civilizirano” u rušenju i skrnavljenju hiljada spomenika NOB-u, u to on, delikatan kakav je, nije uzlazio. Još manje ulazi Hebrang u to da je prije samo četiri godine Sabor izglasao Antifašističku deklaraciju, u kojoj se kaže da se u današnjoj Hrvatskoj “vrijednosti antifašizma jednoznačno prihvaćaju”. A obećava se i očuvanje, u nekim kasnijim izjavama i obnova, “antifašističke spomeničke baštine kao općeg kulturnog dobra”.

Ponešto od ovoga SDSS je ugradio i u dogovor koji je prethodio ulasku te stranke u Vladu, ali sve to spomenutim Hebrangovim zakonom počinje beživotno visiti u zraku. Istinabog, ostalo je premalo vremena do predsjedničkih izbora da se realizira slovo tog zakona, pa valjda to i nije ono što se ovime želi. Jer, ostalo je sasvim dovoljno vremena da se oko toga stvori nova vrućica antikomunističke omraze, a Hebrangove protukandidate koji se protive toj “politizaciji” žrtava komunističkog poraća (Josipović) optuži da su protiv odavanja pijeteta pobijenima i “druge”, a ne samo “svoje” strane.

Nitko, naravno, nije protiv toga. Ali jeste protiv klauniziranja i ideološkog estradiziranja koja smo ne tako davno gledali kada su samozvani forenzičari tipa Ivana Zvonimira Čička špartali neobilježenim “poljima smrti” i onda bedrenim kostima, koje su tamo navodno našli, mahali kao plodovima najprizemnije političke, da se baš ne kaže ratne propagande. Dobro, možda od Hebranga ne treba očekivati da navuče čizme i počne bazati po razmočenim stratištima i grobištima. Ali, ako je u obrazloženje svoje inicijative stavio i to da je nastala praznina ukidanjem Vukojevićeve komisije, one koja je ustanovila da je u Jasenovcu ubijeno jedva nešto preko 2.200 ljudi, od čega samo dvjestotinjak Židova, onda je jasno što to znači.

Veliki rekuperator

To znači da će njegova predsjednička kampanja bauljati “bespućima povijesne zbiljnosti”, čak vjerojatno debelo ispod razine Franje Tuđmana (koji je procjenjivao jasenovačke žrtve između 30 i 40 tisuća). Još je gore što mu se u promijenjenim prilikama na hrvatskoj političkoj sceni nude neka savezništva na koja dosad najvjerojatnije nije mogao računati. Kada je Vice Vukojević nakon isteka mandata u Ustavnom sudu nastavio svoj jasenovački opus tvrdnjom da su upravu i egzekucije u logoru na Savi vršili Židovi, a ustaše navodno samo “davali stražu”, Ivo Sanader, tada još premijer, to je nazvao glupošću. No, sada se Sanader vraća u ulozi velikog rekuperatora i na nedavnoj se sjednici najužeg vrha HDZ-a snažno zauzeo za Hebranga (demantiravši da u diskreciji podržava Bandića).

Naravno, riječ je o još jednom spinu ovog pohabanog spin-čarobnjaka − vratio se on najviše zbog sebe samoga, a Hebrang je tu bio samo povod da se otvori baražna vatra na Jadranku Kosor, koja ne pokazuje nimalo entuzijazma da podrži službenog predsjedničkog kandidata HDZ-a. Neke taktične razloge za tu njenu ravnodušnost već smo natuknuli na ovim stranicama. Riječ je najvjerojatnije o premijerkinoj procjeni da što bude lošije išla Hebrangova predsjednička kampanja, njene će pozicije biti čvršće, jer stranka ne može sebi dozvoliti da u dva-tri mjeseca ostane, makar i nakratko, bez svog čovjeka i u Banskim dvorima i na Pantovčaku (što je manje-više sigurno). No, ostaje tu dovoljno prostora i za konceptualne razlike. Premijerka je po svemu sudeći uvjerenja da afere koje danomice kuljaju na površinu treba raščistiti do kraja i da to nikako ne može nauditi nego samo pomoći stranci. Sanader, međutim, u izbijanju tih afera vidi dokaz da su premijerki ispale uzde iz ruku, a u svojoj političkoj nedoraslosti i naivnosti ne vidi da je represivni aparat države počeo raditi za opoziciju, a protiv HDZ-a.

Na potezu premijerka

Ali veliko je pitanje tko je tu zapravo nedorastao. Neraščišćavanje afera već debelo drma redovima vladajuće koalicije, pri čemu se mali partneri (Adlešič, Pupovac, Radin) s razlogom boje da će biti ocijenjeni kao suučesnici u nečem u čemu nisu sudjelovali. Zato su oni najzainteresiraniji da se što prije utvrdi odgovornost Polančeca, ali i Friščića, u aferi Podravka, i zanimljivo je da su u tome odrješitiji i od opozicije. Premijerkini antikorupcijski potezi izazvali su, naime, primjetnu pomutnju i među opozicijskim strankama, koje se boje da će im ona preoteti i poništiti priču o borbi protiv korupcije na kojoj svoju kampanju bazira ne samo Josipović, nego i ostali opozicijski predsjednički kandidati. To je očito razlog što je Milanovićevo krilo SDP-a prvi put bilo prisiljeno svoja čerupanja s Bandićem i bandićevcima iznijeti i pred Sabor. To praktički znači da je dano javno obećanje da će i ta stranka raščistiti s korupcijom u svojim redovima, ali i javno priznanje da Jadranku Kosor doživljavaju kao respektabilnog suparnika.

Ovo je važan poen premijerke. Premda je, naime, Sanaderov svojevrsni pokušaj prevrata u HDZ-u (čime vjerojatno nastoji spasiti i svoju kožu, jer više nije siguran da neka afera neće zakačiti i njega) bio tema broj jedan proteklih dana, sve oči ipak su okrenute prema njoj, Jadranki Kosor. Dokle je ona spremna ići i kolike su joj snage da to dovede do kraja? Iz njoj bliskih krugova dolaze uvjeravanja da neće stati, što znači da bi ponovno mogla aktivirati indirektnu prijetnju o raspisivanju izvanrednih stranačkih i parlamentarnih izbora. Sanader uzvraća ponižavajućim upozorenjem da se stranka izgubila otkako njega nema, ali nakon što je razočarao pa i zgadio širu javnost bijegom s broda u koji prodire voda, tko bi još poželio da ga vidi u kapetanskoj ulozi. Možda bi podršku mogao dobiti samo u onoj biračkoj četvrtini koju sada pokušava postrojiti i Hebrang, na crti uvijek lakog fabriciranja straha od povratka komunista. Ako bi u tome uspio, bio bi to novi strmoglavi pad Hrvatske u traumatične rasprave o prošlosti, koje su već i sada pojele dobar dio sadašnjosti.

Ali, Hebrang je slab oslonac i ako se bivši premijer uortači s njim u novom potpaljivanju antikomunističkih strasti u zemlji, mogla bi se srušiti fasada tih histeričnih kampanja. Bio bi to kraj takve vrste “politike”, i Hebranga, i njegovog sponzora Sanadera. Napokon!

Marinko Čulić