Privatizacija kao loša beskonačnost

U svome članku o “privatizaciji svijeta” preminuli njemački ekonomist i aktivist Jörg Huffschmid piše o tome zašto već četvrt stoljeća svijetom ide val privatizacije. On doseže nova i nova područja, zahvaća dotada izuzete sfere života (autor to naziva rollback i new frontier agendama neoliberalizma). Ovaj val započeo je u Zapadnoj Evropi kao reprivatizacija industrijskih poduzeća koja su nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirana. U osamdesetim godinama prošloga stoljeća vlade u Južnoj Americi prodavale su, neke silom a neke milom nakon sile spram svoga stanovništva, državna poduzeća da bi podmirile potraživanja stranih kreditora. A onda su se i lokalne, kompradorske buržoazije pomamile za prisvajanjem javnih poduzeća, sve u cilju pukog privatnog bogaćenja. Kolonijalni gospodari vratili su se u Afriku da bi, ovaj put u obliku transnacionalnih korporacija, prisvajali njene resurse. To je kontekst u kojem je uspjela razgradnja socijalističkih pokušaja, kako onih u SSSR-u i Istočnoj Evropi, tako i onoga u Jugoslaviji. A to je izazvalo najveći privatizacijski val u historiji čovječanstva.

Autor se u članku pita koji su uzroci takvog uspjeha privatizacijskog vala, pa navodi njihove četiri grupe: 1) prostor za rast i oplodnju kapitala na raspolaganju privatnim poduzećima napredujućom kapitalizacijom svijeta se NE povećava, već smanjuje. U takvoj situaciji izručenje kapitalistima područja koja su do sada bila isključivo oblast javne opskrbe vrsta je izlaza u nuždi; 2) privatizacija postaje prihvatljivom opcijom za sada gotovo već sve vlasti jer su one snižavanjem poreza poduzetnicima i onima koji se tako osjećaju dospjele u ozbiljne financijske teškoće, koje im svjetski financijski sektor svojim utjerivanjem dugova od država, a preko leđa građana, neće smanjiti. Promjene u poreznoj politici išle su – priznaj, hrvatski korporativni svijete! – u korist gornjih dohodovnih slojeva. Tako skupljenim novcem oni sada igraju ulogu privatnih investitora koji nude početni kapital za privatnu ponudu usluga koje javni sektor više ne nudi. Ukratko, “spašavaju” nas potencijalno našim novcem od nas samih; c) većih otpora privatizaciji ponekad nema zato što su usluge državnih poduzeća i uprava doista mogle biti neefikasne i birokratizirane; d) time je ideologiji neoliberalizma osiguran privid plauzibilnosti, uključujući u nas još neuništenu, ali načetu mantru da je privatno vlasništvo načelno superiorno javnom. To u ideološkim preradama NGO-a, vidjet ćemo kada kažemo koju o otporu procesu privatizacije, znači da i kada se civilno društvo buni protiv loše skrbi o općem, javnom ili slično definiranom dobru, ono to čini ne dovodeći u pitanje privatnu inicijativu. Dapače, i sama struktura “pobunjenika” reproducira logiku “privatno-poduzetničke” intervencije u društvenost.

O istom problemu, relativno dubokoj usidrenosti neoliberalne ideologije u atomiziranim masama, govori i američki marksist David Harvey kada razmatra kratku, ali nezavršenu historiju neoliberalizma. Široka prihvaćenost prednosti koje sa sobom donosi individualistička paradigma, u kombinaciji s dosta uspješno nametnutim uvjerenjem da baš tzv. slobodno tržište nju uspješno omogućava, sve šira prihvaćenost fraze da je svaki pojedinac sam odgovoran za svoje osobno (ne)blagostanje – takve ideje sprečavaju svaku ozbiljniju grupnu solidarnost. A onda i ozbiljno organiziranje PROTIV privatizacije svijeta kao loše beskonačnosti. Kada kaže da smo svi mi sada (i) neoliberali, Harvey misli na to kako je OTPOR neoliberalnoj globalizaciji reduciran na borbe kroz diskurs ljudskih prava, vođene od strane (makar i u pozitivnom smislu) voluntarističkih asocijacija građana (kao što su nevladine organizacije), dok je solidarnost društvenih grupa, kao bazično klasna solidarnost, a onda i organiziranje u eksplicitno političke organizacije, stranke i druge oblike, koje bi za cilj imalo osvajanje društvene moći, i dalje na zlom glasu. Ili, kako kaže britanski marksist talijanskog porijekla Alberto Toscano, nije problem, barem u Zapadnoj Evropi, a tako je sve više i u nas, što su mase odbojne spram svake ideje socijalizma i komunizma, pa i spram svake ideje čvršće organizacije bazirane na tom tragu. One naprosto ne vjeruju da je moguća bilo kakva vrsta – formalnija ili neformalnija, više direktnodemokratska ili više zastupnička – organiziranja koje bi bilo efikasno u provedbi tih zacrtanih radikalnih ciljeva. No, samo to nepovjerenje spram kolektivnog organiziranja, spram sudrugova u borbi, te pounutrenje vjere u neku “apsolutnu koruptivnost” svih ljudi kada dođu na položaj, simptom je uspjelosti ove ideologije, makar još samo “zombi-neoliberalizma”.

Naravno, teškoće u organiziranju otpora neoliberalnom valu privatizacije ne leže samo, pa ni prvenstveno, u sferi psihologije masa i pojedinaca u toj masi. Jer neoliberalizam je jedan autoritaran, pa i post ili pra-fašistički sustav, sposoban slomiti suverenitet cijelih tzv. nacionalnih država i preusmjeriti logiku privređivanja (i tamo gdje privrede praktički nema) u korist korporativno umrežene manjine (u neokolonijama i u centrima), a na štetu nekada nacionalnih ekonomija. U tome leži “tragikomika” iskrenih nacionalista (te izumiruće vrste), ali i (naknadne) ideologije liberalnog proljeća na tranzicijski način u današnjoj politici, koji stalno moraju dokazivati nemoguće: da je svjetski kapitalizam dobar za njihov narod. Samo ga još trebamo “dokapitalizirati”, kao da nas već ne guli dovoljno. I kao da cijena toga nije da šačica eksploatatora u korporativnim vrhovima, u suradnji s državom, čini jedini dio stanovništva koji od toga ima (baš zato prevelike) materijalne koristi. Dok demokratska većina još uvijek izlazi, na izbore na kojima njihov interes čak i za pukim samoodržanjem, a kamoli za prosperitetom, sigurno propada.

U takvoj situaciji moguće je da javnost glume bilteni sumnjivih tajkuna, poput Pavića, koji se neuvjerljivo groze “šokantne istine” o premalom broju otpuštanja u državnoj administraciji. Da bi za uzor, potpuno samoubilački naveli – što? Pa 65.000 ljudi koji su samo lani dobili otkaz u – njihovom – privatnom sektoru. Što je valjda, uz obećanje bolnih rezova u smislu novog napada na plaće i beneficije zaposlenih, novi dokaz uspješnosti takve privrede. Dakle, “Globus” piše sasvim suprotno od zaključka spominjanog Huffschmidovog članka, objavljenog na portalu Slobodnifilozofski.com: “Perspektiva borbe protiv podčinjavanja diktatu privatnog profita (i privatizaciji kao lošoj beskonačnosti, op.a.) upućuje iznad granica čisto obrambenih bitki, makar one silom prilika često stajale u prvom planu. Usmjerena je na obuhvatno restrukturiranje ekonomije. Njezinu programsku jezgru čine puna zaposlenost, socijalna pravednost i demokratsko upravljanje. U takvom konceptu snažan, moderan i raznolik javni sektor igra važnu ulogu.”