Intrigator

Katran & perje

Medvjeđi triler s ministrom Pankretićem

Dozvola za ubojstvo

Ministar regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva Božidar Pankretić upisao je svoju aktualnu odluku među najodlučnije poteze hrvatskih političara, kada izuzmemo raširena, rezolutna zapošljavanja stranačkih poltrona. Potresen psihološkim masakrom što ga je u pripadnika Oružanih snaga izazvao neimenovani medvjed na slunjskom poligonu, naredio je da se istog ima odstrijeliti. Uz to je dobio i specijalni rat: uspješno je ocrnio neprijatelja, nazvavši ga u naredbi običnim “problematičnim grlom”.

Lukava neman, okoristivši se Zakonom o zaštiti životinja, nanijela je duševne boli vojnicima, istreniranima za neutraliziranje žive i mehanizirane sile, no nevičnima borbi sa zvijerima. Medvjed je ugrožavao vojnike, kretao se oko njihovih nastambi, tražio je hranu, izlazio izvan brloga, bezobrazno se glasao, te općenito izazivao moćnu Hrvatsku vojsku na uporabu topničko-oklopnih borbenih sredstava. Kopnene snage namjeravale su angažirati i čuveno ratno zrakoplovstvo na umoru, ali je na kraju zaključeno da bi domaći MiG-ovi, poznati po učinkovitosti, mogli pogoditi Ogulin ili, u preciznijem slučaju, obližnji Slunj.

Na zahtjev MORH-a sastalo se Povjerenstvo za gospodarenje smeđim medvjedom, koje je dalo zeleno svjetlo za akciju, jer medvjedovo “svakodnevno pojavljivanje po vojnom vježbalištu izaziva pojavu negodovanja kod pripadnika MORH-a, a postoji i velika mogućnost da ugrozi zdravlje i živote ljudi”.

No, veliko je razočaranje što su za ovu operaciju zaduženi lokalni lovci, jer je pojava divlje zvijeri mogla poslužiti za novu bojevu vježbu HV-a i združenih snaga NATO-a, pod osobnim nadzorom vrhovnog komandanta. Ipak, od toga se odustalo jer međedu nije moguće preko tikve nataknuti tradicionalnu arapsku nošnju.

Petar Glodić

Uskokovo “senzacionalno otkriće” snimke Sanadera i Hernadija “Jutarnjem listu”

Bajićeva korupcija uživo

Može se zaključiti kako je na djelu zajednička manipulacija DORH-a i “Jutarnjeg lista” radi pripreme javnosti i suda za pokušaj uvođenja novog dokaza, ali i radi dizanja naklade tih novina, što nikako nije u opisu posla Državnog odvjetništva

Tzv. senzacionalno otkriće o postojanju snimke iz zagrebačkog restorana “Marcellino”, koja prikazuje Ivu Sanadera na ručku s šefom MOL-a Zsoltom Hernadijem, pretvorilo se u jednu od većih svinjarija medijsko-pravosudnog progona bivšeg premijera, jer se više ne zna je li Uskok za nju doznao od medija ili su je mediji dobili od Uskoka.

Da se spomenuti ručak dogodio u listopadu 2009. godine Uskoku je otprije poznato iz svjedočenja riječkog tajkuna Roberta Ježića, koji se tada pridružio Sanaderu i Hernadiju i osobno platio račun. Ježić je iz istražnog zatvora pušten u travnju ove godine, a Uskoku je dotad predao i spomenuti račun, koji je iz nepoznatih razloga čuvao više od godinu dana. I vlasnik “Marcellina” Mario Čerhak čuvao je snimku ručka dvije godine, da bi Uskok po nju došao tek prije dva tjedna, iako je najmanje već pola godine iz Ježićeva računa znao za točan datum ručka. Uskok je tako snimku nabavio nakon što je već podigao optužnicu protiv Sanadera, pa je sada želi uvrstiti u predmet kao dokaz, dok Sanaderova obrana tvrdi da je snimka nezakonita i razmatra podizanje prijave protiv vlasnika restorana.

Javnost je za snimku doznala iz “Jutarnjeg lista”, koji ju je u prazničkom dvobroju od 31. listopada predstavio pod egidom “Korupcija uživo” i naslovom “Tajni video dogovora Hernadija i Sanadera na ručku”, no koji nije objavio ni jednu sličicu iz snimke, već je umjesto toga prepričani sadržaj opremio ilustracijama. U pomalo nejasnom tekstu ovaj put nije pisalo da je “Jutarnji” za postojanje snimke doznao iz “izvora bliskog istrazi” ili bilo što slično, pa je ostavljen dojam da je riječ o autentičnom otkriću tog lista, bez obzira na to što su tekst zajedno potpisali novinar koji inače prati Uskokove procese i urednik koji je često viđen u društvu glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića.

Sutradan je sam “Jutarnji list” razriješio dvojbu kada je donio tekst s nadnaslovom “Informaciju o snimci Uskok dobio od Jutarnjeg” i ponovno se pohvalio svojim otkrićem. No to je impliciralo da je “Jutarnji” snimku dobio od ugostitelja Čerhara, pa se list, kada se sljedećih dana oko toga digla frka, najednom odrekao svog “otkrića”. “Jutarnji” je intervjuom sa samim Čerharom demantirao da je za snimku saznao od njega, a Čerhar je ispričao da je po nju došao upravo Uskok, kojem su tajne službe javile da “Marcellino” ima videosustav koji bi valjalo pregledati.

Time je “Jutarnji” razotkrio manipulaciju s vlastitim “otkrićem”, pa se može jedino zaključiti kako je na djelu zajednička manipulacija DORH-a i tog lista radi pripreme javnosti i suda za pokušaj uvođenja novog dokaza, ali i radi dizanja naklade “Jutarnjeg”, što nikako nije u opisu posla Državnog odvjetništva. Datumi kažu sljedeće: Uskok je snimku pribavio 28. listopada, a tekst u “Jutarnjem” objavljen je 31. listopada. K tome, Sanaderov odvjetnik Goran Suić kazao je medijima kako zna da je urednik “Jutarnjeg” pio kavu s Bajićem i u subotu, 29. listopada.

Nikola Bajto

Od ovog mjeseca plaće u riječkom dnevniku skresane u prosjeku za 25 posto

“Novi list” otplaćuje Ježićeve promašaje

Unatoč rizične pozajmice Diokiju, “Novi list” i dalje ima solidnu bilancu, pa bi uz malo bolji operativni rezultat mogao uspješno poslovati bez daljnjeg svaljivanja gubitaka na leđa zaposlenih

Radnici riječkog “Novog lista” od ovog će mjeseca početi plaćati danak promašenim investicijama uprave i isisavanju novca od strane vlasnika lista, Dioki grupe Roberta Ježića, s obzirom na to da će im plaće za listopad stići umanjene u prosjeku za 25 posto, a nekima čak i do 45 posto. Rezanje plaća novi je direktor “Novog lista” Gordan Knežević usuglasio sa sindikatima potpisivanjem aneksa kolektivnog ugovora, koji će se primjenjivati šest mjeseci, nakon čega će ponovo važiti stari ugovor ukoliko ne bude pregovora o daljnjoj štednji.

Nove plaće obračunavat će se kao minimalac plus polovica dosadašnje plaće, čime će se primanja 20 posto najslabije plaćenih radnika neznatno smanjiti, dok će najveći teret podnijeti oni s najvišim primanjima, što se smatra “socijalno osjetljivim” rješenjem. Međutim, dio članova Sindikata novinara bio je protiv takvog aneksa, jer smatra da nisu izneseni uvjerljivi razlozi za takve mjere, te da je trebalo poduzeti druge mjere, poput ostvarivanja boljih rezultata u prodaji i marketingu. Predsjednik tog sindikata Nenad Miculinić izjavio je i da je trebalo utvrditi odgovornost za promašene investicije koje su poljuljale donedavno profitabilnu tvrtku.

“Novi list” poslovao je lani s gubitkom od 17,8 milijuna kuna, pri čemu je prodaja novina pala za devet, a oglasa za 11 posto. No pravi razlog za toliki gubitak bila je propast dnevnika “Sport plus”, u koji je tvrtka uložila oko 18 milijuna kuna, a koji je ugašen nakon samo godinu dana izlaženja. “Novi list” je ugrožen i odnosima sa svojim vlasnikom Diokijem, kojem prijeti propast jer je opterećen dugovima koji premašuju vrijednost imovine.

Vlasnik Diokija Robert Ježić, inače akter više korupcijskih afera i svjedok protiv bivšeg premijera Ive Sanadera u slučaju mita za prepuštanje uprave Ine mađarskom MOL-u, putem Diokija kupio je riječki dnevnik 2008. godine. Malo potom, “Novi list” je Diokiju dao pozajmicu od 17,3 milijuna kuna, što je novac koji bi sada dobro došao redakciji, ali koji će s obzirom na stanje u Diokiju teško ikada biti vraćen. Kada je petrokemijski div Dioki zbog golemih gubitaka ostvarenih u posljednje dvije godine zapao u nelikvidnost, dodatno ga je pogodila i politika Ine, koja mu je obustavila isporuku sirovina nekako baš u vrijeme kada je Ježić postao ključni Uskokov svjedok o Sanaderovim dogovorima s MOL-om. Ježić sada pokušava deblokirati tvrtku prodajom njenog vrijednog zemljišta u Omišlju, na kojem je Sanaderova vlada isplanirala gradnju LNG terminala, no ni uspjeh tog posla ne jamči oporavak prezaduženog Diokija.

“Novi list”, koji je ispao kolateralna žrtva drugih Ježićevih poslova, ali i neuspjeha vlastitog izdavačkog projekta, još uvijek je u osnovi zdrava tvrtka, koja raspolaže nekretninama knjigovodstvene vrijednosti oko 40 milijuna kuna. Uz to, na kraju 2010. imao je i oko 45 milijuna kuna potraživanja, dok su mu obaveze bile niže i iznosile oko 41 milijun kuna. To je solidna bilanca unatoč tome što je među potraživanjima i spomenuti rizični kredit Diokiju, pa brojke pokazuju da bi tvrtka, ako je vlasnik ostavi na miru, uz samo malo bolji operativni rezultat mogla uspješno poslovati bez daljnjeg svaljivanja gubitaka na leđa zaposlenih.

Nikola Bajto

Grandić vani, Norac izlazi, a još se ne zna gdje su svi ubijeni civili

Zločinci na slobodi, žrtve zaboravljene

Odlukom povjerenstva za uvjetni otpust, Mirko Norac će 25. studenog izaći iz zatvora nakon odslužene dvije trećine 15-godišnje kazne, a da se još uvijek ne zna koliko je točno srpskih civila likvidirano u Gospiću u jesen 1991. niti gdje su posmrtni ostaci većine žrtava.

Za ratni zločin u Gospiću 2003. osuđeni su Norac, Tihomir Orešković i Stjepan Grandić, koje se teretilo za likvidaciju najmanje 50 lica zatočenih u kasarni Perušić. U presudi je opisano da je 17. oktobra 1991. najmanje desetero civila iz Perušića dovezeno na lokalitet Pazarište gdje su strijeljani, a krvavi pir otpočeo je sam Norac usmrtivši jednu ženu. Drugog dana, najmanje je 40 zatvorenika prebačeno na Lipovu glavicu, gdje su likvidirani, a potom je deset do 11 tijela zakopano na smetlištu Razbojište, pet odvezeno u nepoznatom pravcu, dok su 24 tijela polivena benzinom i zapaljena na liniji razdvajanja, gdje ih je pronašla JNA. Ona ih je prevezla na obdukciju u Udbinu, a potom su zakopana na groblju u Debelom Brdu, odakle je na sudski zahtjev ekshumirano 18 tijela, dok su šest sahranile porodice. Ostala tijela nisu identificirana, nije pronađeno ni onih pet odvezenih u nepoznatom pravcu. Iako presuda navodi brojku od najmanje 50 žrtava, po nekim informacijama bilo ih je znatno više, pa tako Veritas tvrdi da su u Gospiću likvidirana najmanje 123 lica.

Međutim, glavni akteri zločina već su se izvukli. Grandića je pomilovao bivši predsjednik Stjepan Mesić, ublaživši mu kaznu s deset na osam godina, koje je izdržao, sada na slobodu izlazi i Norac, a uskoro bi isto mogao zatražiti i Orešković.

Paulina Arbutina

Kratko & jasno

Jelena Berković, GONG

Dosta nam je jedna Fimi media

Podnijeli ste dvije tužbe Ustavnom sudu, jer vas je Upravni sud odbio kada ste prijavili Vladu zbog netransparentnosti. Možete li nam ukratko prepričati o čemu se radi?

– U prvom slučaju radi se o tajenju dnevnih redova zatvorenih sjednica Vlade u prvom dijelu ove godine, odnosno do kolovoza. Upravni sud je ustvrdio da GONG nije dovoljno precizno zatražio te informacije, što smatramo neprihvatljivom odlukom. Drugi slučaj odnosi se na konkretan datum, naime, onoga dana kad je postavljen kamen temeljac za aferu Fimi media. Zatražili smo popis svih ljudi koji su tada ušli u zgradu Vlade, međutim, Vlada je odbila dati nam to, pravdajući se zaštitom osobnih podataka tih ljudi. I to nam je, dakle, bilo jednako neprihvatljivo.

A moguće je da vam to ne daju zapravo stoga što bi taj popis mogao kompromitirati one koji su na njemu, dovodeći ih u vezu s tom aferom?

– Svakako je činjenica da se Vlada premijerke Jadranke Kosor ponaša isto kao i Vlada njezina prethodnika Ive Sanadera prije četiri godine, kad se jednako tako na kraju njezina mandata nije moglo provjeriti što se događa na zatvorenim sjednicama. Kružile su informacije o podjeli proračunskog viška bez jasnog kriterija. Primjerice, onih 70-ak milijuna kuna danih Katoličkoj crkvi u zemlji i inozemstvu.

Kakvu točno javnu korist očekujete od takvih podataka?

– GONG želi da sve hrvatske vlade, neovisno o premijeru i sastavu, funkcioniraju prema višim demokratskim standardima i kriterijima transparentnosti. Jedna afera Fimi media trebala bi biti dovoljna da upozori čitavo društvo kako stvari ne bi smjele funkcionirati. Ali, budući da vidimo da se praksa tajnovitih zatvorenih sjednica nastavlja, izgleda kako valjan institucionalni okvir za to možemo osigurati jedino daljnjim promjenama zakona i podrškom Ustavnog suda.

Igor Lasić