Diktat kriznog menadžmenta

Kada je u roku od nekoliko dana ostavku prvo podnio grčki premijer George Papandreou, a zatim i talijanski Silvio Berlusconi, da bi na njihova mjesta bili instalirani tehnokrati s pedigreom u globalnim financijskim institucijama, čak su i komentatori mainstream medija zaključili da tu nešto smrdi. “Financijski državni udar”, “demokratski deficit”, “odsustvo legitimiteta”, “neuspjeh političke klase”, zavapili su analitičari, dok su se nekima misli vraćale u mračna vremena sredine 20. stoljeća ili još puno dalje.

“U ponedjeljak su investitori donijeli kolektivnu odluku da se Berlusconiju više ne može vjerovati na čelu treće najveće ekonomije eurozone”, napisao je novinar “Timea” Stephan Faris te dodao: “Do kraja tjedna ne samo da je Berlusconi bio gotov nego i ideja da se o njegovom zamjeniku glasa na izborima. Tržišta su rekla svoje, a prijedlog da se ide biračima nije im se svidio.” “Zemlja treba reforme, a ne izbore”, citirao je Faris predsjednika Europskog vijeća Hermana Van Rompuyja, pa anonimnoga talijanskog parlamentarca koji je rekao: “Jučer smo se u parlamentu šalili da ćemo uskoro imati vladu Goldmana Sachsa”.

Europski politbiro

Novinar britanskoga “Guardiana” Larry Elliott također je napisao da je “Europska unija uvijek imala problem s demokracijom, tim neurednim procesom koji može smetati velikim planovima ljudi na vrhu koji najbolje znaju” te naveo primjer ponovljenog referenduma o Lisabonskom sporazumu u Irskoj, čiji prvotni negativni rezultat nije prihvaćen. “Važne odluke u Europi sada donosi Frankfurtska grupa, neizabrano društvo osmorice ljudi: predsjednica Međunarodnog monetarnog fonda Christine Lagarde, njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, novi predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi, predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso, predsjednik Eurogrupe Jean-Claude Juncker, predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy i povjerenik za ekonomska i monetarna pitanja Olli Rehn“, piše britanski novinar.

Ovih osmero članovi su ad hoc sklepanog “europskog politbiroa”, koji se prvi put hitno sastao u zgradi frankfurtske Opere prije mjesec dana, po čemu je i dobio ime, a potom i četiri puta na marginama samita G20, kako bi odlučivao o tome smije li se u Grčkoj provesti referendum o mjerama štednje, kada će i pod kojim uvjetima ona dobiti novu tranšu financijske pomoći te smiju li se u Italiji održati parlamentarni izbori.

“Kao da se demokratski sat okrenuo u vrijeme kada su Francuskom vladali Burbonci“, zaključio je Faris svoju tužaljku, a njegov kolega iz “Financial Timesa” bio je još slikovitiji: “Napravite mjesta za dolazak tehnokrata. Možda im fali demokratskog legitimiteta, ali ih zato fantastično cijene u Frankfurtu.”

Metla financijskih tržišta

“Ako je ikada moderna Europa trebala hrabre, karizmatične vođe da povedu svoje narode kroz turbulentna vremena, to je sada. Ali umjesto toga kao da je posada svemirskog broda Enterprise zaključila da kapetan Jean-Luc Picard više nije pravi čovjek za taj posao i da je došlo vrijeme da ga preuzme Borg. Efikasne, kalkulirane mašine koje uvode nepopularne mjere kroz eurozonu uz ratni poklič ‘otpor je uzaludan!’, očigledno su ono što se traži”, piše novinar najuglednijega europskoga poslovnog dnevnika.

Brzina i efikasnost kojom je financijskim tržištima uspjelo ono što 17 godina nije uspijevalo talijanskoj opoziciji, građanima, sudovima, državnim odvjetnicima i medijima zaista i podsjeća na funkcioniranje neke sofisticirane globalne mašine. Silvio Berlusconi, naime, najavio je 8. studenoga da će podnijeti ostavku pod uvjetom da parlament prethodno prihvati paket mjera štednje, ali se nije izjasnio oko vremenskog roka, pa je u zraku ostala visjeti mogućnost da će Italija čekati veljaču i iduće izbore. Upravo to bio je razlog zašto financijska tržišta nisu na ovu vijest reagirala povoljno, nego sasvim suprotno – premije na talijanske državne obveznice prevalile su sedam posto, pa je novonastalu situaciju dijagnosticirao predsjednik Europskog fonda za financijsku stabilnost (EFSF) Klaus Regling: “Italija više nema vremena za smirivanje tržišta, odmah joj treba funkcionalna vlada.” Tada se u ulozi spasitelja kapitalizma našao “stari staljinist”, talijanski predsjednik Giorgio Napolitano i, kao uvertiru u premijersku fotelju, Marija Montija imenovao doživotnim senatorom te stisnuo Berslusconija da podnese ostavku dan prije otvaranja svjetskih burzi prošli ponedjeljak.

Lijeva opozicija, koja ga godinama nije uspijevala svrgnuti na izborima, sada je pokunjeno podržala tehničku vladu i sama strahujući od izbora na kojima bi morala javno reći da podržava mjere štednje. Ali tržištima ni to nije bilo dovoljno brzo, pa su u utorak premije rizika na talijanske državne obveznice ponovno prešle sedam posto, što je Montiju poslalo poruku da požuri sa sastavljanjem vlade, u kojoj bi trebali sudjelovati opozicijska Demokratska stranka lijevog centra i Bersluconijev Narod slobode, a Berlusconijev koalicijski partner, desničarska Sjeverna liga, odbila je pohoditi sastanke s novim premijerom. Monti je, pak, uzvratio da se nada da će tržišta shvatiti da mu treba vremena da sastavi snažan tim te da će “smiriti svoje nestrpljenje”.

Na štetu stanovništva

Dan prije Berlusconijeve ostavke, Senat i donji dom talijanskog parlamenta podržali su paket mjera štednje težak 60 milijardi eura u omjerima 156-12, odnosno 280-26, pa bi se uskoro trebale početi implementirati “reforme” za smanjenje 1,9 bilijuna eura duga (120 posto BDP-a) treće najjače europske ekonomije. No, analitičari se slažu da temeljni problem Italije nije dug; ona je, dapače, u prošlosti uspješno s njim izlazila na kraj zahvaljujući visoko razvijenoj i diverzificiranoj ekonomiji, relativno malom deficitu proračuna i zdravim bankama, što bi se, procjenjuju, dogodilo i ovog puta da nije bilo financijske krize. Štoviše, neki analitičari drže da je panika tržišta oko Italije prenapuhana. Problem Italije dugotrajan je usporeni rast, pa će i reforma ići u tom smjeru, ali na način da će ona sasvim sigurno pogodovati poslovnom sektoru, a ići na štetu stanovništva.

Tako Italiji slijede mjere za “uklanjanje restrikcija konkurentnosti i ekonomskoj aktivnosti”, primjerice pojednostavljivanje birokratske procedure i smanjenje utjecaja strukovnih udruženja, ali i liberalizacija tržišta rada, povećanje granice za odlazak u mirovinu sa 65 na 67 godina i privatizacija komunalnih službi. Vlada će također od parlamenta dobiti ovlast da samostalno donosi zakone koji se tiču porezne reforme i privatizacije javne imovine, a sve će nadgledati inspektori MMF-a, koji će Italiju pohoditi svakih tri mjeseca. Zanimljivo je također da su Talijani u lipnju imali referendum o privatizaciji vodnih kompanija i još nekim prijedlozima, na koji je izašlo 57 posto građana od kojih se čak 96 posto izjasnilo protiv privatizacije, no nije jasno hoće li to izjašnjavanje sada pasti u vodu pred važnijim ciljem “spašavanje ekonomije”. Isto tako, kako piše Leo Goretti, mladi talijanski povjesničar s britanskog Sveučilišta Reading, paket mjera štednje sadrži i zabranu protestiranja protiv izgradnje brze željeznice Torino-Lion, jer je taj projekt proglašen “strateškim nacionalnim interesom”.

Savjetnici Goldman Sachsa

Mario Monti 68-godišnji je ekonomist obrazovan u Italiji i SAD-u, a premijerska ga je fotelja zatekla na mjestu rektora milanskog Sveučilišta Bocconi. Odradio je dva ministarska mandata u Europskoj komisiji, kao povjerenik za unutarnje tržište i tržišno natjecanje, gdje se proslavio sprečavanjem preuzimanja tehnološke kompanije Honeywell od strane General Electrica, koje je trebalo biti teško 42 milijarde eura, te pokretanjem antimonopolske parnice protiv Microsofta vrijedne 650 milijuna eura. Magazin “The Economist” tada je napisao da ga poslovna zajednica doživljava kao “korporativni ekvivalent Sadama Huseina“, no da Monti nije neprijatelj korporacija svjedoči drugi dio njegove biografije koji uključuje sjedenje u nekoliko međunarodnih kompanija i osnivanje briselskog think tanka Bruegel, među čijim su donatorima naftna kompanija BP, obrambena kompanija EADS, Siemens, DaimlerChrysler i španjolski telekomunikacijski div Telefonica. Monti je predsjedao i Trilateralnom komisijom, neoliberalnim think tankom koji je 1973. osnovao David Rockefeller, a pripisuje mu se i članstvo u neformalnoj skupini svjetskih moćnika Bilderberg, za koju teoretičari urote tvrde da vlada svijetom. Tu je, naravno, i savjetovanje američke investicijske banke Goldman Sachs.

Savjetnici u Goldman Sachsu bili su i novi grčki premijer Lucas Papademos, koji je 20-ak godina proveo radeći i kao bankar, a sudjelovao je i u pripremama Grčke za ulazak u eurozonu, kada su lažirane financijske knjige kako bi se udovoljilo Maastriškim kriterijima.

Od 2002. do 2005. u Goldman Sachsu je kao potpredsjednik radio i novi predsjednik Europske središnje banke, 64-godišnji Talijan Mario Draghi, a iz tog mu se doba vuče optužba Pascala Canfina, francuskog člana Europskog parlamenta i Odbora za ekonomska i monetarna pitanja, da je upravo on, putem Goldman Sachsa, sudjelovao u grčkim muljažama s kreditnim derivatima, što Draghi negira. U financijskoj industriji traga je ostavio i direktor EFSF-a Klaus Regling, koji je radio kao direktor globalnog hedge-fonda Moore Capital, u kojemu je, pak, radio i novi zamjenik direktorice MMF-a David Lipton.

Može i gore

Lucas Papademos i Mario Monti postali su tako prvi premijeri europskih zemalja direktno imenovani od strane financijske industrije, koja će sada jednako tako direktno upravljati životima Talijana i Grka, bez političkih posrednika koji im sve manje odgovaraju, čak i kada su, poput Georgea Papandreoua i Silvija Berlusconija, i sami iznikli iz zapadnjačkog liberalnog kapitalizma. Njihove smjene pokazuju da formalne demokratske strukture više nisu u stanju ispuniti ekonomske zahtjeve svjetskog poretka, pa nadnacionalne institucije ispražnjene od demokratskog legitimiteta razvlašćuju nacionalne parlamente.

Naš sugovornik, splitski profesor teorije prava i države Nikola Visković, smatra da stvari i nisu toliko crne, odnosno da bi mogle biti i još crnje, s obzirom na to da je “demokracija u krizi, a Italija nije spremna za pravu kritiku neoliberalizma, već je, dapače, sasvim izvjesno da bi na talijanskim izborima pobijedila desnica”.

– Grčka i talijanska demokracija ionako su već mrtve, a ovo je samo koprcanje u mjestu, pokušaj da se spasi ono što se od postojećeg sistema može spasiti. Alternativa postojećem sistemu ionako se ne može dogoditi na periferiji, nego samo u centru, u New Yorku, Londonu i Parizu, a Monti bi nas još mogao i iznenaditi. Ako udari poreze bogatima i donekle poštedi socijalu, spasit će sistem, bankare, kapitaliste, ali će time i spriječiti da dođe do krize koja odgovara desnici. Ako revolucija nije izgledna, onda je odugovlačenje krize mrcvarenje. Što se tiče održavanja izbora, moje je mišljenje da se treba radikalno postaviti, da ljevica uopće ne bi trebala sudjelovati na izborima, nego bi jednostavno valjalo pustiti da sistem gnjije zajedno s konzervativcima – zaključuje Visković.