Pynchon za početnike
Thomas Pynchon: “Skrivena mana” (Čarobna knjiga, Beograd, 2011; s engleskog prevela Nina Ivanović Muždeka)
“Sav je zamah bio u nas; mi smo jahali na vrhu visokog i predivnog vala… Pa tako sada, manje od pet godina poslije, možete se uspeti na strmi brežuljak u Las Vegasu i pogledati na zapad, pa ako imate odgovarajuću vrstu očiju, skoro možete vidjeti crtu visoke vode – ono mjesto gdje se val napokon slomio i otkotrljao natrag”, u svojoj se kultnoj, sumanutoj narkoepopeji o potrazi za srcem američkog sna Hunter S. Thompson prisjećao kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih na Zapadnoj obali, vremena u kojem se nakratko činilo da će sve ono eksperimentiranje s alternacijama svijesti, seksualnim praksama i umjetničkim formama naposljetku zbilja proizvesti drukčije, slobodnije društvo.
“Mekokuhani” krimić
Novi roman Thomasa Pynchona, najpoznatijega nepoznatog pisca današnjice, egzemplarnog autora američkog postmodernizma o čijim se knjigama više priča i piše nego što ih se čita, kao da markira upravo tu crtu o kojoj je Thompson govorio, kao da grabi trenutak u kojem se val subverzije počeo nepovratno povlačiti. Smještena – baš poput “Straha i prezira” – na sami prijelaz desetljećâ, dijelom u Los Angeles a dijelom u Las Vegas, radnja “Skrivene mane”, izvorno objavljene prije dvije godine, oslanja se uvelike na antagonizam odvaljenih hipija, surfera i freakova s jedne, i opakih snaga reda, mira i discipline s druge strane. Charles Manson tek što je izmasakrirao Sharon Tate i njene prijatelje i sada se svakog dugokosog muškarca gleda kao potencijalnog masovnog ubojicu i vođu opskurnog kulta; stavite ovo u globalni okvir Hladnog rata i popratnih projekcija “crvene opasnosti”, dodajte činjenicu da je zemlju upravo preuzeo Richard Nixon, a da je guverner Kalifornije njegov skorašnji nasljednik Ronald Reagan, i jasno je da će utopijske ideje i zanos političke sezone proljeće-ljeto ’68. vrlo brzo otići u fade out…
Pynchon u taj kontekst postupnog uspona korporativne Amerike nad zgaženim parolama o ljubavi i miru sasvim neočekivano upleće detektivsku priču koja u osnovnom narativnom sklopu slijedi sva pravila hammetovsko-chandlerovskog hardboiled žanra, ali pritom je u prepoznatljivoj maniri “puni” nebrojenim karikaturalnim epizodnim likovima čudnih imena poput Trillium Fortnight ili Sledge Poteet, iščašenim digresijama o LSD-ovskim tripovima ili o načinu funkcioniranja prvih daljinskih upravljača za TV, apsurdističkim dijalozima i enciklopedijskim popisom popkulturnih referenci. Ovaj uvrnuti, bizarni spoj (softboiled krimić, kako su ga nazvali u “The New Yorkeru”) funkcionira sasvim reader friendly, pa smo naposljetku dobili piščev najpristupačniji naslov dosad, nešto poput Pynchona za početnike.
Brojne su preokupacije iz ranijih romana – posebno iz “V.”, “Vinelanda” i “Dražbe predmeta 49” – i dalje tu, od kontrakulturnih pokreta preko raznoraznih paranoidnih konstrukcija, pa do teško razumljivih entiteta koji zadržavaju ime ali istodobno mogu biti, primjerice, veliki brod, indonezijski heroinski kartel ili zubarski sindikat osnovan radi izbjegavanja poreza; pa ipak, žanrovski je okvir priče čvršći nego prije, a utoliko je i čitalačko vrludanje kroz više ili manje jasne aluzije i reference jednostavnije i lakše.
Potraga napušenog detektiva
Glavni je lik “Skrivene mane” Larry “Doc” Sportello, privatni istražitelj u kasnim dvadesetima, koji uglavnom baulja losanđeleskim plažama i noćnim klubovima odjeven u zvonaste traperice, drečavu košulju s crtežima papagajâ, odavno neošišan i redovito pristojno napušen. Nakon što ga posjeti bivša djevojka Shasta, sada ljubavnica bogatog investitora, i ispriča mu kako se ovoga želi riješiti njegova supruga tako što će ga zatvoriti u umobolnicu, Doc preuzima slučaj; odmah potom, investitor nestaje i započinje potraga, koja vrlo brzo iz sasvim “običnog” misterija prerasta u vrtoglavi karusel nejasnih signala i krivih tragova. Thompsonovsko je povlačenje “visokog i predivnog vala” nenametljivo skicirano u pozadini priče, a vremenski okvir detaljno rekonstruiran pinčonovski nagomilanim i iscrpnim citatima i referencama na psihodelične surf-rock bendove, televizijske sapunice i policijske serije, prve dane ARPAneta, iz kojeg će kasnije nastati internet…
U “Skrivenoj mani”, Pynchon je očekivano zaigran, ali iznenađujuće nepretenciozan: roman je siguran užitak za fanove i zgodna točka ulaska u autorski opus za one koji ga još nisu čitali. A ne bi bilo loše ni da ovaj beogradski prijevod podsjeti ponekoga hrvatskog izdavača da s ove strane granice njegove romane – s iznimkom jednog, onog najkraćeg – još uvijek ignoriramo, što je, bez pretjerivanja, jedna od većih mrlja u ovdašnjoj recepciji suvremene svjetske književnosti.