Pratimo društva u raspadanju

Prije dvije godine, najveći i najpopularniji književno-izdavački skup u našoj tzv. regiji bio je podvrgnut kratkom kritičkom osvrtu pisca Dejana Ilića, također i urednika nakladničke kuće Fabrika knjiga iz Beograda. Bez obzira na sve pohvale koje s itekako dobro utemeljenim razlozima prate tamošnji, oktobarski sajam knjiga, naime, Ilić se tada izdvojio mišljenjem kako baš sajmovi – a Beogradski povrh sviju drugih – oblikuju problematičnu naviku čitalačke publike da štivo dobavlja gotovo isključivo na takvom mjestu, jednom godišnje, čisto obljetnički… Dok one nekadašnje, klasične knjižare i pripadajuća im neprigodnjačka te neprilagođena kultura, međutim, pomalo i pouzdano zamiru.

Sudeći prema toj jednostavnoj dijagnozi, pragmatični šoping-mentalitet novodobnog društva, dakle, tako se definitivno uvukao i u svijet književnosti. Istu možemo stoga ubuduće – zapravo, već neko vrijeme – potražiti isključivo na najskorijem sajmu i, eventualno, najbližem kiosku. A što se konkretno spomenutog, Beogradskog sajma tiče, on je vitalnost i relevantnost svakako pokazao i o posljednjem izdanju, uručivši svoje najprestižnije godišnje priznanje upravo nakladničkim dosezima pod ravnanjem ovog najpreciznijeg kritičara njegove društvene uloge i pozicije…

Fasada kulture

Izdavačko poduzeće Fabrika knjiga, čiji ste urednik, na upravo završenom Sajmu knjiga u Beogradu dobilo je nagradu za najboljeg izdavača. To je dobar povod za pitanje što je i kakav je uopće kontekst – s obzirom na tržište i državu – u kojem danas postoji izdavaštvo u Srbiji?

– Sasvim grubo rečeno, ne postoje ni izdavaštvo ni država. S obzirom na to, i nagrade koje dobijete u jednom takvom kontekstu imaju izrazito relativan značaj. Zapravo, najbolje ih je posmatrati sasvim odvojeno, i tako o njima govoriti. Dakle, nagradu je Fabrici dodelilo petero članova žirija za koje bi se moglo reći da dele slična uverenja sa ljudima iz Fabrike knjiga. Nekih drugih petero ljudi odlučilo bi da nagradu da nekom drugom. Što ne znači da Fabrika nagradu nije zaslužila. Sasvim jednostavno, Fabrikine knjige govore o stvarima koje su od izuzetnog značaja za srpsko, hrvatsko, bosansko društvo u raspadanju. O tim stvarima za Fabriku pišu najkompetentniji autori u tim sredinama. Ko god bi hteo da ospori nagradu koju je Fabrika dobila, morao bi da ospori obe ove teze, a to naprosto nije moguće. Ali, jedan takav razgovor imao bi smisla u jednom smislenom kontekstu. Mi međutim nemamo kontekst. Ono što imamo su fasade – fasadu države, fasadu kulture, fasadu izdavaštva, a pre svega, fasadu tržišta. U državi u kojoj nestaju pristojne, nezavisne knjižare, i u kojoj su pristojni izdavači praktično istisnuti od strane državnih i kvazikomercijalnih (iza kojih, naravno, ponovo stoji država) izdavača, takmičenje ko je najbolji izdavač gubi smisao. Rekao bih da je ove godine žiri svojim odlukama hteo da skrene pažnju upravo na to stanje u izdavaštvu.

Vaše knjige su među rijetkima iz Srbije koje se mogu kupiti i u Hrvatskoj. Rat između tih država, kao što znamo, dobro je poslužio i za otimačinu društvenog vlasništva i za uzurpiranje te umnožavanje pozicija moći s kojih se upravlja ekonomijom. Kako funkcionira i kako se danas razvija odnos između njih kad je posrijedi izdavanje i prodaja knjiga?

– Ne bih rekao da su Fabrikine knjige i dalje dostupne posetiocima knjižara u Hrvatskoj. Moguće ih je naći na internetskim knjižarama, ali mislim da ih fizički više nema u postojećim hrvatskim knjižarama, i to otkad su ugašene i poslednje dve nezavisne knjižare u Hrvatskoj – Booksa i Pontes. Ali, od toga je verovatno gore što se ni knjige mnogih hrvatskih izdavača ne mogu više naći u hrvatskim knjižarama. S druge strane, Fabrikine knjige se i u Srbiji prodaju u svega tri knjižare. Ovo govorim da bih pokazao da dostupnost knjiga u knjižarama nema više nikakve neposredne veze sa ideološkim konstruktima koji su stajali iza ratova i zločina iz devedesetih. Naprotiv, reč je o učincima kvazitržišta u datim državama. I koliko god mi je lako da objasnim kako se to dogodilo, toliko mi je teško da razumem ljude koji su se svesno u to upustili, a mislim na izdavače, autore, prevodioce…

Da tu nije reč ni o kakvom tržištu svedoči i apsurdni zahtev grupe hrvatskih pisaca da postanu državni službenici, to jest državni pisci. Ako uopšte govorimo o tržištu, onda nam ovaj primer pokazuje da na njemu postoji samo jedan kupac – država, a da je sve ostalo roba. Pri tom je ipak nejasno zašto ljudi pristaju na to da budu roba.

Ljudi koji misle

Vaš izdavački program naočigled ide za obama aspektima što ih je Danilo Kiš sažeo u onom čuvenom naslovu “Poetika”. Kako biste u tom pogledu opisali svoj posao urednika u Fabrici knjiga? Osim što ste već dosta rekli na preuzimanju nagrade, posvećujući je Ivanu Čoloviću i njegovoj kultnoj biblioteci XX vek…

– Ne bih voleo da se rad Fabrike opisuje terminima i naslovima Danila Kiša. Ne vidim neku jasnu vezu između Kišovog dela i Fabrikinog rada. Od Kišovih tekstova mnogo su mi zanimljiviji tekstovi Mirjane Miočinović, sa kojima mi je mnogo lakše da uspostavim smislene veze. Kao i sa uredničkim i autorskim radom Ivana Čolovića. Posao urednika je prilično jednostavan. Gledaš svet oko sebe, trudiš se da ga razumeš i onda to što si razumeo deliš sa ljudima koji požele da to podele sa tobom. Pošto je svet u kome mi živimo svet u raspadanju, što više ne uspevaju da prikriju ni fasade koje sam pominjao, onda pored toga što deliš taj uvid o propadanju, pokušavaš da ponudiš i nekakva rešenja.

Urednik je dakle posrednik između ljudi koji intenzivno razmišljaju o stvarima koje nam se događaju i ljudi koji tragaju za objašnjenjima. Razume se, najčešće je reč o jednim te istim ljudima, što naprosto znači da svako ko hoće da piše prethodno mora mnogo da čita. A urednik nastoji da sačuva taj krug između razumevanja i tumačenja. I u kakvom god kontekstu da radite, koliko god da su se stvari raspale, istinsko je uživanje biti okružen ljudima koji misle.