Sirija na pragu građanskog rata

Nakon osam mjeseci brutalne represije proturežimskih demonstracija, u kojima je ubijeno više ljudi nego u bilo kojoj drugoj zemlji zahvaćenoj “arapskim proljećem” (izuzev međunarodne intervencije u Libiji), u Siriji su se pojavile prve naznake organiziranoga oružanog otpora. Prosvjedi u Siriji započeli su nešto kasnije od onih u Tunisu i Egiptu, u urbanim središtima na zapadu zemlje kao što su Homs, Hama i Dara – mjestima naseljenima većinom sunitskim stanovništvom, koja su i povijesna središta proturežimskog raspoloženja.

Od 22 milijuna stanovnika Sirije 74 posto su suniti, no praktički cjelokupna politička, poslovna i vojno-sigurnosna elita regrutirana je iz redova manjinske šijitske sekte alavita, koja čini petnaestak posto stanovništva i čiji je pripadnik i predsjednik Bašar al-Asad. Iako Bašar od 2000., kao i njegov otac Hafez prethodnih 30 godina, zemljom vlada putem sekularne stranke Baas, proturežimska previranja sve više na površinu izbacuju sektaške tenzije, pa se neki analitičari pribojavaju građanskog rata.

Oštra reakcija Arapske lige

Prema podacima Ujedinjenih naroda, u Siriji je od sredine ožujka ubijeno oko 3.500 ljudi, no magazin “Foreign Policy” tvrdi da je taj broj i do tisuću veći. Iz toga slijedi da je u Siriji poginulo više ljudi nego pojedinačno Palestinaca (3.375) i Izraelaca (953) za vrijeme Druge palestinske intifade, te daleko više nego u proturežimskim demonstracijama u Egiptu (846), Tunisu (300) i Bahreinu (44). Uz poginule, deseci tisuća ljudi su ranjeni, a desetak tisuća ljudi izbjeglo je u Tursku.

To se nasilje sve donedavno sastojalo od gole represije vojske, koja broji pola milijuna ljudi, protiv civilnog stanovništva. No prošlog tjedna, u razmaku od nekoliko dana, takozvana Slobodna sirijska vojska (SSV) izvela je dva napada raketnim bacačima, u kojima je navodno poginulo i nekoliko vojnika: na vojnu zračnu bazu u Harasti u predgrađu Damaska i na sjedište stranke Baas također u sirijskoj prijestolnici. U prvom napadu poginulo je više od 70 ljudi, što prema Sirijskom opservatoriju za ljudska prava, smještenom u Londonu, čini najsmrtonosniji dan od početka sukoba. Upadljivo je i da sirijske vlasti o tom događaju nisu izdale službeno priopćenje, što se objašnjava pogibijama vojnika.

Istovremeno s ovim događajima, Arapska liga učinila je presedan i al-Asadu dala trodnevni ultimatum da prekine s nasiljem, oslobodi političke zatvorenike i u zemlju pripusti nekoliko stotina stranih promatrača, sve to pod prijetnjom suspenzije Sirije iz članstva Arapske lige. Osim toga, jordanski kralj Abdulah II prvi je arapski vladar koji je al-Asada pozvao da odstupi s dužnosti. Iako se u početku činilo da je al-Asad spreman ispuniti ove uvjete, u naredna tri dana u neredima je ubijeno 370 ljudi, pa su na sastanku Lige u Rabatu 18 od 22 članice Lige izglasale suspenziju Sirije. Uz Siriju, protiv odluke bili su još samo Libanon i Jemen, a Irak je bio suzdržan. Sirijsko vodstvo Ligu je optužilo da “služi zapadnim i američkim interesima”, a sirijski ministar vanjskih poslova Valid al-Mualem odluku je nazvao “nezakonitom” i “urotom protiv Damaska”. Nakon odluke, dogodila se i serija napada na diplomatska predstavništva Katara, Turske, Saudijske Arabije i Francuske.

U intervjuu londonskom “Sunday Timesu” al-Asad je, pak, za nasilje okrivio “islamiste koje financiraju strane zemlje i koji žele podijeliti Siriju”, te rekao da će se “sukob nastaviti, a Sirija neće pokleknuti, jer je jedino rješenje uhvatiti naoružane bande, spriječiti ulazak oružja iz susjednih zemalja i primijeniti red i zakon”. Rekao je također i da je “definitivno” spreman boriti se i umrijeti za Siriju u slučaju strane vojne intervencije.

Umrežavanje otpora

Unatoč al-Asadovim tvrdim stavovima, dr. Vlatko Cvrtila s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu drži da su oba ova događaja, pojava SSV-a i reakcija Arapske lige, vrlo značajni za buduće ponašanje režima, koji je “posljednjih nekoliko mjeseci najavljivao promjene, ali je umjesto toga dolazilo do još veće represije jer je al-Asad bio uvjeren da ima moćnu vojsku i sigurnosni aparat”.

– No, sada je došlo do promjene u stavovima zemalja poput Turske, Katara i Saudijske Arabije, stvorila se grupa zemalja koja vrši pritisak, a pojavila se i Slobodna sirijska vojska, organizirani oblik političkog i vojnog otpora koji je pritom nanio neke štete sigurnosnom aparatu. Određene skupine nižih časnika vojske tvore nukleus Slobodne sirijske vojske i idu prema stvaranju drugačijeg tipa otpora koji ne bi obuhvaćao samo neke dijelove teritorija, već prije svega većinsko sunitsko stanovništvo. Dakle, svi ovi događaji upućuju da se događa umrežavanje otpora, koje je pritom i podržano izvana, što znači da će pritisak na režim jačati i time postati ozbiljniji izazov nego što je to bio do sada – kaže Cvrtila.

Cvrtila naglašava da su viši časnici sirijske vojske regrutirani iz redova alavita, a niži su pripadnici većinskih sunita, što “upućuje na postojanje velike vojne snage s potencijalom za organiziranje i prelamanje tijeka događaja, kao i preuzimanje kontrole nad zemljom u budućnosti”.

Osim Arapske lige, nasilje u Siriji pokušalo je zaustaviti i Vijeće sigurnosti UN-a formalnom osudom represije početkom listopada, no rezoluciju su pravom veta blokirale stalne članice Vijeća sigurnosti Kina i Rusija, koje sa Sirijom gaje tradicionalno savezništvo i imaju unosne i raznolike poslove. No, kako napominje Cvrtila, čak se i u ponašanju Rusije dogodio jedan manji presedan, jer je ona prošlog tjedna službeno primila predstavnike početkom listopada formiranoga Sirijskoga nacionalnog vijeća.

– Iako im nije obećala nikakvu podršku – govori Cvrtila – određenu simboličku potporu dobili su već i samim tim što ih je Rusija primila na razgovor.

Značajna je također i promjena ponašanja Turske, još jedne donedavno važne sirijske saveznice, koja je postala strana sila najzainteresiranija za smjenu režima u Siriji. Osim što je u Istanbulu ugostila osnivače Sirijskog nacionalnog vijeća, Turska je najavila ekonomske sankcije Siriji, zaprijetila prestankom opskrbe strujom te izvela neke vojne vježbe blizu zajedničke granice, a turski dužnosnici u nekim su se svojim izjavama praktički založili za stranu intervenciju u toj zemlji. “Vrijeme je da se poduzmu mjere da se zaustavi masakr u Siriji”, izjavio je turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu, a turski premijer Recep Tayyip Erdogan međunarodnoj je zajednici poručio da “tišina i nereagiranje na masakre u Siriji onih koji su imali apetite prema Libiji stvara neizlječive rane u svijesti čovječanstva”. Značajan diplomatski angažman i ovog je puta iskazala Francuska, čiji je ministar vanjskih poslova Alain Juppé prisustvovao sastanku o budućnosti Sirije u Ankari. On je zajedno s Davutogluom poručio da se “nada da će se situacija razriješiti bez vojne intervencije”, ali da njegova zemlja “neće biti indiferentna ako se nasilje nastavi”.

Diplomatski radi Irana

Što se tiče izgleda za međunarodnu vojnu intervenciju, Vlatko Cvrtila smatra da je u ovoj fazi riječ samo o pritiscima.

– Ako pogledamo strane medije, vidimo da se Sirija sve češće pojavljuje na naslovnicama, i to ponajprije radi zločina koji se ondje događaju, što znači da bi se uskoro moglo početi raspravljati o vojnom pritisku. Pokaže li se da unutar same Sirije postoji dovoljno jaka snaga otpora, moglo bi se dogoditi i da taj pritisak postane konkretan, tim više što se Slobodna sirijska vojska nije samostalno pojavila, nego iza nje stoje strane zemlje. No, zasad mi se čini da su strane zemlje, naročito Francuska i Turska, više zainteresirane za pomoć u financiranju i naoružavanju pobunjenika – kaže naš sugovornik.

Cvrtila ističe da bi takva intervencija bila izrazito osjetljiva “s obzirom na kontinentalnu ekstenziju koju je šijitski Iran napravio prema Mediteranu”.

– S obzirom na skorašnje povlačenje SAD-a iz Iraka, koji ostaje u rukama šijita, pritisak Irana na Izrael putem šijitskog Hezbolaha i vezu sa sirijskim alavitima, utjecaj Irana će jačati, on će se teritorijalno povezati prema Siriji, pa je međunarodnoj zajednici stalo da slomi sirijski režim. U tom bi se slučaju cijela ta iranska veza raspala, pa je pitanje kakav bi bio odgovor Irana. On bi, primjerice, mogao raditi zapreke u Hormuškom tjesnacu, kroz koji prolazi 40 posto svjetske nafte. To je također razlog zbog kojeg se sa Sirijom postupa izrazito diplomatski – objašnjava Cvrtila.

S obzirom na jačanje SSV-a i složenu vjersko-etničku strukturu sirijskog društva, neki se analitičari pribojavaju i izbijanja građanskog rata, a upravo tako okarakterizirao je nedavno sirijski sukob ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.

– S obzirom na manjinsku poziciju režimski privilegiranih alavita, izvjesno je da će oni svoju homogenost zadržati do kraja, a da će režim i dalje igrati na kartu nejedinstva – smatra i Cvrtila, no dodaje da i unutar same te skupine postoje četiri glavna plemena, a plemenski su podijeljeni i većinski suniti.

– Gledajući geografski, Siriju je lako podijeliti po etničkim linijama: alaviti su mahom smješteni u Latakiji na sjeverozapadu zemlje, većinsko stanovništvo nastanjuje unutrašnjost zemlje, a o autonomiji je već bilo govora. Dođe li do takvih zahtjeva, mogle bi uslijediti masovne osvete, a onda bi i libijski scenarij postao izgledan – zaključuje Vlatko Cvrtila.

Uspon Slobodne sirijske vojske

Slobodna sirijska vojska osnovana je u srpnju, ali je značajnije napade počela izvoditi ovog mjeseca. Njezin zapovjednik, pukovnik Rijad al-Asad, koji je početkom listopada prebjegao u Tursku i ondje osnovao SSV, britanskom BBC-u je rekao da je njihovo “pravo braniti se, dijelom i zbog toga što međunarodna zajednica ništa ne poduzima”. Pozvao je zemlje da im pomognu u naoružavanju i poručio da se “režim može brzo svrgnuti”. SSV tvrdi da se sastoji od 22 bataljuna s oko 15.000 vojnika, no u Sirijskom opservatoriju za ljudska prava tvrde da ih nema više od tisuću. Uz Rijada al-Asada, među uglednijim članovima SSV-a je i nekoliko zapovjednika Revolucionarne garde, kao i Abdul Halim Kadam, koji je bio na funkciji potpredsjednika države od 1984. do 2005., kada je izbačen iz stranke zbog optužbi da je Bašar al-Asad umiješan u ubojstvo libanonskog premijera Rafika al-Haririja.

Ekonomski kolaps

Neki analitičari smatraju da bi al-Asadov režim glave mogla doći ekonomija, jer bi se moćna klasa trgovaca, koja trpi velike gubitke, mogla okrenuti protiv njega. Iako je lanjska projekcija MMF-a za sirijski gospodarski rast bila tri posto, sada se predviđa pad od dva posto. Slabljenju valute i produbljenju recesije pridonijele su i međunarodne sankcije. Turizam, koji inače čini 12 posto BDP-a, sada gubi stotine milijuna eura mjesečno, zbog čega se zatvaraju hoteli. Sirijska investicijska agencija prijavila je 40 posto manje investicija, a pet najvećih banaka 17-postotno smanjenje aktive. S obzirom na to da je čak 90 posto izvoza nafte išlo u Europu, zbog embarga na njezin uvoz sirijska je vlada bila prisiljena smanjiti proizvodnju za 25 posto. Stoga neki analitičari tvrde da će prihodi od te industrije, koja u BDP-u sudjeluje s 20-ak posto, presušiti već krajem ove godine. EU je blokirala i račune 19 sirijskih kompanija i 74 visoka dužnosnika te zabranila zajmove Europske investicijske banke. Kako bi zaštitila rezerve, Vlada je bila uvela i zabranu uvoza neke strane robe, no zabrana je zbog burne reakcije poslovne elite povučena nakon tjedan dana. Vlada je također zaposlenicima u javnoj upravi nametnula “doprinos” od desetak eura od plaće za pomoć državi.