I premijerka zna koliko je sati

Foto: Davor Konjikušić

S Radom Iveković, filozofkinjom i feministicom, razgovarali smo povodom konferencije “REDaktura: transjugoslavenski feminizmi i žensko naslijeđe” koja je nedavno održana u Zagrebu. Naša sugovornica danas je profesorica na pariškom Collège international de philosophie i na Sveučilištu “Jean Monnet” u Saint-Etienneu. Upitali smo je prvo za dojmove sa zagrebačkoga feminističkog skupa.

– Skup je bio teorijski kvalitetan i izazovan iznad mojih očekivanja – kaže.

Kako se pozicionira feminizam u današnjim, očito prekretničkim vremenima, kad se i sam kapitalistički sistem dovodi u pitanje (što je donedavno bilo posve nezamislivo)? Ima li tu tema za feminizam?

– Svakako da ima tema, feminizam se zanima za društvene, političke, ekonomske, simboličke, pa i kognitivne nepravde i nejednakosti. Prekretnička vremena uvijek su prilika ženama da se bore, zato što se pri etabliranju bilo koje nove političke ili socijalne forme uvijek ponovno pregovara (najčešće neformalno, ali ponegdje i sasvim otvoreno) o društvenim odnosima spolova.

Izlazak ljevice iz ilegale

Je li jugoslavenski feminizam bio po nečemu specifičan, što bi ga dijelilo i od zapada i od istoka?

– Naravno: žene su kod nas imale niz prava koja nisu imale na zapadu (ali, imati prava nije isto što i ostvariti ta prava), što ne znači da su bile izjednačene s muškarcima. Prema istoku, razlike su druge vrste i situirane su više u općim razlikama između državnog socijalizma i našeg “samoupravnog” i nedosljednog socijalizma.

Je li se i tadašnja feministička jugoslavenska scena početkom devedesetih podijelila na lijevu i desnu, kao što su se podijelile i sve ostale scene (politička, kulturna, umjetnička…)? Zanima me, zapravo, je li feminizam politički nužno lijevo?

– Ne znam kako se jugoslavenska politička scena dijelila devedesetih, jer nisam bila ondje i nisam to pratila. Slutim da današnje polemike potiču odatle. Ne znam za desni feminizam u našim razmjerima, a niti za značajniji desni feminizam bilo gdje. Ne znam da itko desna stremljenja naziva feminizmom, premda to u principu ne bi bilo nemoguće; konačno, imena su samo konvencija. Ali, kako je generalno ljevica od kraja Hladnog rata bila intelektualno takoreći dulje vrijeme u ilegali gotovo posvuda (čemu je, rekla bih, došao kraj), moguće je da se nisu davali, u feminizmu kao ni u drugim pokretima, eksplicitniji proklamativni lijevi signali sigurnosti radi.

Mijenja li se položaj žena u društvima gdje su žene na premijerskom mjestu, kao što je to slučaj u Hrvatskoj ili Njemačkoj? Jesu li hrvatska i njemačka premijerka rodno osviještene?

– Situacija žene na premijerskom mjestu igra samo izvjesnu simboličku ulogu i djeluje dugoročno ako potraje, a vrlo malo kratkoročno. Javna vidljivost igra itekakvu ulogu. Rodna politička osviještenost nije “da” ili “ne”, ona poznaje prelazne nijanse. Nemam što reći o tim premijerkama, ali mislim da je važnije da se muškarci već jednom osvijeste po tom pitanju. Intimno, gotovo svaka žena, pa čak i premijerka, zna koliko je sati. Druga je stvar može li od toga napraviti politiku: u primjerima koje dajete, reklo bi se da ne može.

Počela je nova epoha

Zašto mislite da je 1989. važna i u slučaju ovdašnjeg feminizma? Ne čini li se da je to samo poštivanje dominantnoga kalendara, zapravo poštivanje “službene” nacionalističke verzije povijesti, prema kojoj je ta godina, navodno, prekretnička i nakon koje smo, opet navodno, svi manje-više ostali bez teksta?

– Za mene 1989. nije lokalna i nije nacionalistička godina (iako oni još mogu trljati ruke), nego međunarodna. Ona je važna prekretnica u cijelom svijetu, usporediva s najvećim historijskim pragovima kao što je bio modernitet, gdje se u svemu pojavljuju nove i još nepročitane paradigme. Ta godina nije važna samo za feminizam nego i za sve ostalo. Uostalom, ne radi se o godini, nego o simbolu koji još traje. Primjerice: kraj Hladnog rata, pokušaj ujedinjenja Evrope (zasad nedovršen i još neuspio), globalizacija, neoliberalizam planetarnih razmjera, klizanje prema kognitivnom kapitalizmu i prema ovom financijskom kapitalizmu, masovne migracije u svijetu, raspomamljeni ratovi, erozija vestfalijskih principa suvereniteta, očigledna erozija figure reprezentacije u politici i to posvuda, u vezi s formalnim “demokracijama” ispražnjenim od smisla i s novim socijalnim medijima djelovanja kako za pojedince tako i za grupe, ekonomsko uzdizanje i otvaranje zemalja poput Kine, Indije ili Brazila, premještanje “središta” svijeta natrag u Aziju i istaknutost azijskih suvereniteta, istodobna posvemašnja fragmentacija socijalnog tkiva, etnicizacija drugih od strane hegemonijskih diskursa, postkolonijalni bumerang, mukotrpno i zasad još jako nezadovoljavajuće i nedovršeno uspostavljanje novog međunarodnog pravnog poretka, valorizacija novih kognitivnih genealogija od strane društvenih nauka koje su iz Hladnog rata bile izašle s potpuno obesnaženim konceptualnim aparatima koji im nisu omogućavali da sagledaju što se zbiva, masovno proširenje nove ljudske dimenzije – interneta – i novih tehnika i znanja itd. U svemu tome, borba za ženska prava i dalje traje i treba da traje, ali i borba za prava mnogih drugih grupa koje su, kao i žene, uključene u potčinjenosti (a ne isključene). Drugim riječima, počela je nova epoha, koju sada već nešto bolje razumijemo nego prije 20 godina, ali s kojom još nismo izašli na kraj. Nemam za nju, u principu, ni pozitivne ni negativne predznake, tek konstatiram, bez obzira na to što smo svi trenutačno na istoj nizbrdici krize i što će biti još gore, premda će biti i politički zanimljivo.