Blokirati procese na tržištu rada

Da bi sindikati (u množini) trebali biti glavne institucije radnica i radnika koje će ih osposobiti za sukob s novim valom prebacivanja tereta krize kapitalizma na njihova leđa, to intuitivno znaju svi koji su na bilo koji način danas zaposleni. Kriza se zaoštrava, svi uvjeti za radničku pobunu kao da postoje, no ona se sindikalno organizirano ne događa. Zašto?

Maknemo li se od priglupog argumenta da je tome tako zato što su izbori (vrijeme prijenosa vlasti dobro je vrijeme za pobunu), drugi najčešći komentar koji se nudi jest da su vrhovi naših sindikata korumpirani u mjeri da te organizacije od potencijalne poluge antisistemskog otpora pretvaraju u njihovu suprotnost: u još jednu organizaciju (uz sve političke stranke) discipliniranja radničke klase i njenog podvrgavanja vladajućem poretku. I to ne samo kapitalizmu kao takvom i uopće, već baš ovoj, sada vladajućoj inačici buržoaske vlasti – neoliberalnom globalnom kapitalizmu. Da je to, nažalost, točno vidi se i po temama o kojima sindikati sami izdaju priopćenja ili o kojima sada, u predizborno vrijeme, organiziraju razgovore s političarima koji pretendiraju na vlast u državi. To su uglavnom pitanja predviđene društveno-državne štednje, posebno u javnom sektoru, pitanja (ne)održivosti postojećih kolektivnih ugovora i, kao posljedica svega toga, vječno sindikalno pitanje svih pitanja, ono o plaćama zaposlenih. No, nije svaki put do teme dohotka jednako vrijedan. (Pozitivna iznimka je bio skup održan u Radničkom domu posvećen radničkoj participaciji.)

Tek kada i ako se ispetljaju iz sfere pravnog fetišizma, problema regulacije i propisivanja odnosa u sferi cirkulacije, neki, poput političara-ekonomista Ljube Jurčića, u razgovoru sa sindikalistima nabodu i neko pravo političko, dakle klasno pitanje. Primjerice, kada kaže da su njemački sindikati prije desetak godina, suočeni s mogućnošću preseljenja proizvodnje u područja s jeftinijom radnom snagom, pristali na manje plaće i fleksibilnije radno vrijeme. Ono što Jurčić ne kaže jest da je to bila kratkovidna politika zapadnih sindikata, koji većinom nisu shvatili da je njihov zadatak boriti se za zaštitu prava radnika i tamo gdje posao odlazi. Jer inače će ona biti ugrožena svugdje, što se sada i događa.

Istina je da su granice sindikalizma i u prošlosti najčešće bile njegovo ostajanje u sferi cirkulacije, bez da se – osim možda u ideologiji generalnog štrajka – poziva na proizvodnu snagu radništva. Jer, oni od kojih, u dijalektici gospodara i slugu, ovisi da li će proizvodnje uopće biti (sluge mogu proizvoditi i bez gospodara, obrnuto ne vrijedi), mogu tu proizvodnju i zaustaviti. No, u međuvremenu – a to vrijeme možemo nazvati postfordističkim – odnos proizvodne sfere i sfere cirkulacije toliko se izmijenio da su nam čak pokušali prodati priče o kraju radnog društva, pa time i radničke klase. Kako je to bilo moguće?

Krajnje pojednostavljeno: kada su svi društveni odnosi postali regulirani na način pseudo-radnih odnosa, moglo se učiniti da nekih posebnih radnih odnosa više nema! U jednom trenutku mnogima se učinilo da je došao kraj povijesnom periodu u kojem su društvene procese pogonile suprotnosti i proturječja između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Zavladao je – tačerizam je to otvoreno priželjkivao – “narodni kapitalizam”. Naravno, to ne znači da je cijeli narod imao koristi od kapitalističkog razvoja. Upravo suprotno. No, ono što je u toj staroj ideologiji koristi za uski sloj povlaštenih bilo novo jest masovnost vjere, nametnute silom (u nas i ratnom), u nemanje alternative takvom razvoju događaja. Taj “kompromis” između radnika i kapitala (u nas pojačan i zajedničarsko-nacionalnim “ulaskom u Evropu”) uveden je na nivou “društvenog sastava radne snage”. Radi se o novoj temeljnoj društvenoj podijeli koja je sada jedan od glavnih izvora produktivnosti kapitala s jedne, i podređivanja cijelog društva kapitalističkom načinu proizvodnje s druge strane.

Ono što je nekad razlikovalo “tehnički sastav radne snage” i u njemu nužan kompromis između radnika i kapitalista, od “političkog sastava radničke klase”, u kojem klasni kompromis nije nužan, pokušava se ukinuti u naizgled antipolitičkom “društvenom sastavu radne snage”. A radi se ustvari o “jednostranom raskidanju” kompromisa od strane vladajućih krugova. Vladajuće klase proglasile su implicitno kraj “klasnog mira”, a to znači klasni rat. Onaj tko to eksplicira, kažu vladajući, taj hoće u analizu društvenih odnosa uvesti grozni anakronizam – klasnu borbu! A samo tako možemo osvijestiti stanje u kojem klasna borba kapitalističke klase uvijek nadodređuje proizvodnu sferu nekom drugom ekonomskom sferom. Danas kapitalistička klasa sprovodi svoju vladavinu tako da proizvodnju nadodređuje cirkulacijom. Kada je kapitalizmu išlo dobro, tada je “klasni mir” garantiran učešćem radnika na tržištu roba i usluga. Kada kapitalizmu ne ide dobro – suprotno više ne tvrdi valjda nitko – tada je “klasni rat” garantiran učešćem radništva na tržištu radne snage. Klasna borba kapitalističke klase integrira radnice i radnike kao individuume u relativnu autonomiju ekonomske društvene sfere. Ekonomska sfera je zamka – piše o tome Rastko Močnik u svome tekstu o tržištu radne snage i sastavu radničke klase – u koju kapitalizam hvata individue kako bi ih mogao iskoristiti kao radnu snagu. Ako dozvolimo da se sfera proizvodnje doživljava kao “neutralna” tehnička djelatnost, borbu prenosimo na sferu cirkulacije. A baš u njoj zahvatit će nas robni fetišizam, pomoću kojega ćemo i radnu snagu, kao opredmećeni rad, shvatiti ideološki ne samo kao “robu među robama”, već i kao “ljudski kapital”. Otuda je mali korak do grozne mistifikacije radnog procesa kao onoga u kojem sudjeluju samo kapitalisti. S jedne strane novog “društvenog ugovora” su oni koji nude novčani kapital – time stječući vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju – a s druge, od sredstava za proizvodnju odvojeni, privatni poduzetnici sebe samih. Oni koji traže svoj dohodak ne kao najamninu iz redovnog radnog odnosa, već kao poseban dohodak od “kapitala” – radne snage. Tako postaje moguće da pravni oblik koji odgovara strukturnom statusu radne snage postaje status samostalnog poduzetnika.

Ako je “tržište radne snage” jedan od glavnih mehanizama kojima vladajući danas razbijaju i atomiziraju radništvo, čineći sve da se ono politički ne uspostavi u radničku klasu i da se ne pobuni (naročito ne organizirano) protiv klasne vladavine, onda tko god da nastupa u ime tog “tržišta” kolaborira u klasnoj borbi kapitalističke klase, a protiv onih koji stvaraju bogatstvo – radnika. Mjesto sindikata zato ne može biti u pomaganju “poduzetničke klime”, koja zabranjuje blokiranje procesa na tržištu rada. On te procese upravo treba blokirati.