Štrajkom protiv brutalne štednje

U prošlotjednom generalnom štrajku zaposlenika javnih službi Velike Britanije sudjelovalo je između 1,2 i dva milijuna ljudi, ovisno o tome dolaze li podaci od vlade ili sindikata, no sigurno je da je to bila najmasovnija industrijska akcija u toj zemlji u posljednjih 30 godina. U štrajku su sudjelovali učitelji, medicinske sestre, policajci, djelatnici hitne pomoći, knjižničari, smetlari, državni službenici i drugi, okupljeni u više od 30 sindikata. U Engleskoj i Sjevernoj Irskoj bilo je zatvoreno više od dvije trećine državnih škola, a u Škotskoj i Walesu gotovo sve. Štrajkalo je i 400.000 članova Nacionalne zdravstvene službe (NHS), zbog čega je otkazano 7.000 rutinskih operacija i deseci tisuća liječničkih pregleda, kao i 670.000 od dva milijuna činovnika. U mnogim gradovima nisu vozili autobusi i vlakovi, a jedino što je vlada uspjela spriječiti je prometni kolaps na londonskim aerodromima. Tamo je poslala svoje vlastite zaposlenike, uključujući i tajnicu za medije premijera Davida Camerona, koji su odradili pasoške kontrole putnika.

Navodna kriza zdravstva

Razlog za štrajk najava je britanske vlade da će radnici ubuduće morati raditi dulje i u mirovinske fondove uplaćivati više, da bi na koncu njihove mirovine bile manje. Naime, nakon što je početkom godine stupilo na snagu dvogodišnje zamrzavanje rasta plaća, sada se to produljilo na dodatne dvije godine, dobna granica za umirovljenje produljit će se na 66 godina, a većina radnika godišnje će uplaćivati 3,2 posto više. Uz ranije najavljeno ukidanje 700.000 radnih mjesta u javnim službama do 2015., vlada je nove rezove objasnila neodrživošću sustava zbog činjenice da ljudi danas dulje žive, dodavši da bi se bez reforme mirovinski deficit u naredne dvije godine udvostručio na devet milijardi funti.

Istovremeno, Britanska medicinska asocijacija, koja predstavlja 147.000 liječnika, izrazila je “potpuno protivljenje cjelokupnom prijedlogu Zakona o zdravstvu i socijalnoj skrbi”. Potezu je prethodilo curenje dokumenta koji je vlada naručila, a koji pokazuje da je krajnji cilj predloženog zakona postupno prebacivanje zdravstvenih usluga na privatni sektor, koji bi pritom bio i subvencioniran iz budžeta NHS-a. Liječničko udruženje tvrdi da je NHS “među najefikasnijim zdravstvenim sustavima u industrijaliziranom svijetu” i da je “navodna kriza sustava proizvedena kako bi opravdala vladin napad na javne usluge”.

No, premijer i njegovi ministri na štrajk su reagirali tvrdo; Cameron ga je nazvao “uzaludnim” i “vlažnom petardom”, sugeriravši time da nije postigao najavljivane efekte, a sindikate je optužio za nekorektnost jer su “krenuli u štrajk iako pregovori još traju”. Sindikalni vođe tvrde, međutim, da je njihov posljednji sastanak održan mjesec dana prije štrajka. Ministar obrazovanja Michael Gove sindikate je optužio da “žele militantnu borbu protiv vlade”, dok je zamjenik ministra financija Danny Alexander samo rekao da bolju ponudu od vlade neće dobiti. Došlo je i do razmjene verbalne vatre sa šefom opozicijskih laburista Edom Milibandom, koji nije otvoreno podržao štrajk, već je samo rekao da “ne želi demonizirati školske kuharice”, ali ga je Cameron ipak izvrijeđao da je “neodgovoran, ljevičar i slabić”.

Štrajkaši, međutim, poručuju da im je dosta plaćanja dugova koje oni nisu prouzročili, a statistike pokazuju da se brutalne mjere štednje koje vladajuća konzervativno-liberalna koalicija provodi zaista mogu tako okarakterizirati. Naime, iako projicirani manjak mirovinskog fonda od devet milijardi funti zvuči mnogo, dug države iznosi 154 milijarde funti, dok je proračunski deficit od 11,7 posto BDP-a treći najveći u Europi, iza irskog i grčkog.

Novo viktorijansko doba

Ukupni javni dug šeste ekonomije svijeta je 966 milijardi funti ili 62,6 posto, što je samo malo iznad onoga što dozvoljava Mastriški ugovor Europske unije, no kada mu se pridoda i dug podržavljenih banaka, on se penje na 2.266 milijardi funti ili 148 posto BDP-a. Činjenica da je prije izbijanja financijske krize deficit proračuna iznosio samo 3,1 posto BDP-a pokazuje da je za njegov porast znatno odgovorniji pad prihoda od poreza iz financijskog i nekretninskog sektora nego činjenica da ljudi dulje žive. Uslužne djelatnosti, u koje spadaju i bankarski i financijski sektor, u britanskom BDP-u sudjeluju s čak 77 posto, pa je jasno da je globalni potres na financijskom tržištu najzaslužniji za ekonomsku krizu u toj zemlji.

Osjećaju solidarnosti ne doprinosi ni nedavno objavljeni Godišnji izvještaj o satnicama i primanjima britanskog Ureda za statistiku, koji pokazuje da su lani primanja donje desetine zaposlenika narasla za 0,1 posto i sada iznose sedam funti po satu, što je samo funtu iznad zakonskog minimuma, dok su primanja deset posto zaposlenika koji najviše zarađuju rasla 18 puta brže i iznose 26,75 funti na sat, bez uračunatih bonusa, opcija i drugih nagrada. Prema podacima neovisne Komisije za visoka primanja koja se bavi najvišim primanjima u privatnom sektoru, prije 30 godina šef banke Barclays zarađivao je 13 puta više od prosječnog zaposlenika, dok danas zarađuje 169 puta više. Komisija je napisala da visoke plaće danas “stvaraju socijalne razlike neviđene još od viktorijanskog doba” i da će tu razinu, nastavi li nejednakost rasti ovim tempom, doseći 2030. godine.

Novim mjerama štednje i štrajku prethodila je objava ministra financija Georgea Osbornea da zbog usporavanja ekonomija zemalja eurozone njegov plan štednje donesen u ožujku neće biti dostatan, pa deficit proračuna neće biti eliminiran do 2015. godine. Projekcija gospodarskog rasta za iduću godinu također je smanjena na 0,7 posto. Saznalo se i da je dug države u međuvremenu narastao za još 30 milijardi funti, što se pripisuje porastu nezaposlenosti koja sada iznosi 8,3 posto. Zbog toga su opozicijski laburisti pozvali Osbornea da odustane od “agresivnog plana štednje koji guši ekonomiju”. Isto je ranije učinio i sir Richard Lambert, predsjednik Konfederacije britanskih industrijalaca, rekavši da je “vlada tvrdoglava, pa i okrutna u provođenju mjera štednje, ali ni približno dosljedna kada su u pitanju politike za poticanje rasta”. Naime, čak 80 posto strategije za smanjenje proračunskog deficita temelji se na smanjenju javnih davanja, a samo 20 posto na povećanju prihoda od poreza.

Unatoč tome, Osborne je uvjeren da je štednja pravi put za izlazak iz krize, jer je “upravo rana reakcija vlade zaslužna za niske troškove zaduživanja i zadržavanje međunarodnog kredibiliteta”. Naime, prinosi na britanske državne obveznice, unatoč krizi, rekordno su niski, a zemlja ima najviši mogući kreditni rejting. No kako je napisala komentatorica “Financial Timesa”, “to možda više govori o tome kako je drugdje loše, nego kako je u Ujedinjenom Kraljevstvu dobro”.

Zatvoreni krug

Neovisni ured za proračunsku odgovornost (OBS) za slab rast okrivio je nesigurnost u eurozoni, u koju odlaze dvije petine britanskog izvoza, inflaciju od čak pet posto koja je progutala profite kompanija i smanjila kupovnu moć građana, te naročito financijsku krizu koja je “iza sebe ostavila crnu rupu zaduženosti”. Iako OBS procjenjuje da će Velika Britanija za dlaku izbjeći drugu recesiju, magazin “Economist” piše da se ta procjena temelji na nesigurnoj premisi da će se eurozona izvući iz krize. Magazin najveću opasnost vidi za bankarski sektor, s obzirom na to da se europske banke sve teže uspijevaju iskoprcati iz dugova, a britanske su banke takozvanim PIIGS zemljama (Portugal, Irska, Italija, Grčka i Španjolska) posudile 220 milijardi funti, što čini 15 posto britanskog BDP-a. Indirektno je, putem posuđivanja francuskim i njemačkim bankama koje su posuđivale PIIGS-u, izloženo još 138 milijardi funti.

One zbog toga nevoljko daju kredite biznisima i građanima, a sve to zajedno recept je za recesiju, tvrdi “Economist”. No slično kao i ministar George Osborne, najjaču kariku vidi upravo u kreditnom rejtingu zemlje i činjenici da “ulagači traže utočište od krize eurozone”. A kreditne agencije, kako reče ministar, taj su rejting Velikoj Britaniji zadržale upravo zahvaljujući rigoroznim mjerama štednje.