Fotošopiranje petokrake

Baš je došlo neko loše vrijeme za prave hrvatske domoljube, istinske patriote! Pogledajte, recimo, domoljuba Pavla Cicarellija, donedavnog člana uprave Hrvatskog nogometnog kluba Hajduk. Dobio čovjek zadatak da napravi klupski kalendar za 2012. godinu. Svuda u svijetu uobičajeno je da se na takvim kalendarima predstavi trenutna igračka postava. No, Cicarelli je pametno prosudio kako uvrštavanje fotografija Anasa Sharbinija i njegovog brace Ahmada, zatim Tomasova, Subašića, Inohe i ostalih klupskih junaka koji su uspjeli upropastiti još jednu klupsku sezonu, baš i nije najbolji marketinški potez, pa se okrenuo svijetloj prošlosti i iz arhive izvukao požutjele fotografije Frane Matošića, Bernarda Vukasa, Ivice Šurjaka, Blaža Sliškovića i ostalih starih Hajdukovih zvijezda. Računao je Cicarelli kako će navijači svih generacija poželjeti na zidu gledati ljude koji su obilježili najljepše epizode stogodišnje klupske povijesti i bio je u pravu.

Kalendar za 2012. vjerojatno bi bio hit na tržištu da Cicarelli nije uočio jednu čudnu podudarnost: na grudima svih bivših igrača kočio se stari Hajdukov grb sa zvijezdom petokrakom, mrskim simbolom Srboslavije, grb koji je tokom turneje po Australiji prvi skinuo još jedan domoljub, Igor Štimac. Riječ je o nekada odličnom obrambenom igraču, koji je zavidnu karijeru ostvario unatoč očitim problemima sa sluhom. To je uspješno skrivao sve dok nije postao komentator nogometnih utakmica hrvatske reprezentacije na HRT-u, tijekom kojih godinama nije čuo ustaške uzvike “Za dom – spremni” s tribina maksimirskog stadiona, iako ih tisuće navijača ponavlja na svakoj utakmici.

“Vizualno ujednačavanje”

Uglavnom, Štimac je 1991. skinuo petokraku da se nikada ne vrati, a Cicarelli je to ozbiljno shvatio. Ono što je Cicarelli previdio jest promjena društvenih okolnosti. Previdio je da na čelu kluba više nisu ljudi poput Nadana Vidoševića ili Vedrana Rožića, kojima ne bi smetalo retuširanje klupske povijesti, jer se za njihova mandata na tome svakodnevno radilo. Zaboravio je Cicarelli scenu iz Smojinog “Velog mista” kada Meštar veli da svako jutro, kada se probudi, prvo baci pogled na Marjan da vidi koja se bandira na njemu vije i u kojoj državi živi. Tako je i Cicarelli usnuo u državi u kojoj je moguće da predsjednik Hajduka Hrvoje Maleš ostane na funkciji nakon što je u medijima izašla njegova čavoglavska fotografija s ustaškom kapom na glavi, a da se javnost zadovolji objašnjenjem kako je riječ o mladenačkom nestašluku, iako je momče sedam godina bilo punoljetno u trenutku ustašijanja, i probudi se u državi novog predsjednika Nadzornog odbora Josipa Paladina, uglednog liječnika koji se ne srami činjenice da je Hajduk 47 godina imao grb s petokrakom.

Kada je Cicarelli upitan za objašnjenje zašto je kalendar osvanuo bez petokrake na prsima igrača, uslijedilo je objašnjenje kojeg se ni Robi K., inače navijač Hajduka, ne bi posramio: “Dizajn kalendara potpisuju Ivan Aras i Nikola Mikulić, a finalno rješenje na prijedlog Odjela marketinga odobrio je član Uprava, Pavle Cicarelli. Obzirom da je autorima, iz objektivnih razloga, bio na raspolaganju ograničen broj fotografija ‘Hajdukovih legendi’ među kojima su pojedine bile bez grba, a druge s grbom na dresu, djelatnici odjela marketinga su se odlučili na vizualno ujednačavanje fotografija, uz isticanje isključivo jednog i to originalnog Hajdukovog grba u dnu svake stranice kalendara.”

Aha, znači “vizualno ujednačavanje”! Ovo za svačiju inteligenciju uvredljivo priopćenje potpisala je klupska press služba, kojim je pokušala ublažiti skandal s kalendarom. No, da bi se shvatila odluka dizajnerskog dvojca Aras-Mikulić plus Pavla Cicarellija, potrebno se vratiti u vrijeme kada je Igor Štimac, dodvoravajući se valjda ustaškim emigrantima na tribinama u Australiji, skinuo s dresa klupski grb. Bilo je to vrijeme kada je Hajduk pokušavao sa sebe skinuti “ljagu” najomiljenijeg jugoslavenskog kluba, koji je imao navijače svih nacionalnosti. Mnogi su navijali za Hajduk baš zato što, za razliku od Crvene zvezde ili Dinama, nikada nije bio nacionalistički klub. Bio je to klub koji se dičio svojom partizanskom, antifašističkom prošlošću, klub koji je na igralištima Evrope pronosio slavu partizanskog pokreta i za to dobio niz priznanja i odlikovanja. HDZ-ova vlast i politika devedesetih svega se toga stidjela, a od Hajduka je pokušala, i uspjela, stvoriti svoju politički bazu u Južnoj Hrvatskoj, kako su tada zvali Dalmaciju. Tada je zbog “nacionalnog ujednačavanja” iz lože nestao najbolji vratar Hajduka i Jugoslavije Vladimir Beara, jer je bio Srbin, tada je iz klupskih vitrina nestao pokal Kupa maršala Tita, koji je Hajduk osvojio u Beogradu 1991. pobijedivši aktualnog prvaka Evrope, Crvenu zvezdu, golom Alena Bokšića.

“Čuvanje” pehara

Kada je prije tri godine pehar ponovno osvanuo u Hajduku, objašnjenje gdje je i zašto bio skriven dostojno je objašnjenja o uklanjanju zvijezde s kalendara: “Čuvali smo ga od uništenja i iz straha da ga Nogometni savez Srbije ne bi zatražio natrag.” Čak je objavljeno da su ga po Splitu “tražili oficiri Udbe i KOS-a”. Juko Strinić, klupski ekonom u mirovini, koji ga je čuvao, izjavio je kako bi ga “vratio ranije, ali je Hajduku prijetio stečaj i pehar je mogao otići u stečajnu masu”.

Nitko tada nije napisao da je pehar sklonjen zato što u vrijeme kada su u zrak letjeli partizanski spomenici, kada je u Splitu postojala ulica ustaškog ministra Mile Budaka, kada su Rivom marširale HOS-ove jedinice u crnim uniformama, nikome nije bilo do onoga što podsjeća na Jugoslaviju i na dane poput 4. maja 1980., kada je cijeli Poljud plakao za Titom. Zapravo, pravo je čudo da pehar nije uništen, jer su tada iz hodnika i vitrina stadiona na Poljudu nestajale brojne fotografije “nepodobnih” klupskih legendi i priznanja koja su imala jugoslavenski predznak.

Pavle Cicarelli dobro je naučio lekciju iz tog vremena i ne treba se čuditi što je s kalendara uklonio zvijezdu. Ono čemu se treba čuditi jest reakcija Nadzornog odbora Hajduka, koji je najprije donio odluku da se kalendar hitno povuče iz prodaje, a onda da se Cicarelliju uruči izvanredni otkaz zbog tog skandala. Nije puno, ali čovjeka veseli. Pitanje je samo kako će to primiti navijači, barem oni koji su zamalo pretukli pjevača Alena Nižetića, koji se prije nekoliko godina usudio na pozornici pojaviti u dresu s petokrakom svog oca Mila Nižetića. Naime, na sjeveru Poljuda već se 20 godina nitko nije usudio pojaviti u dresu bez hrvatskog grba. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi završio navijač koji bi odjenuo, recimo, Šurjakov dres iz sedamdesetih.