Fašnik s mirisom fašizma

Ugrijat ćemo se kada spalimo Jovana – izjavila je pokladna gradonačelnica Vodica Tatjana Roca za šibenski “Novi tjednik” o tome kako će se organizatori maškara nositi s mogućim lošim vremenom tijekom ritualnog spaljivanja krnje, odnosno u vodičkom slučaju Jovana.

Vratimo se još jednom na prethodnu rečenicu: u Vodicama se krnje ne naziva ni Jure, ni Šime, ni Francek. Krnje se zove Jovan. A svake godine, krajem veljače, ova mala dalmatinska sredina igra se rituala paljenja utjelovljenja svih zala – Jovana, čije ime nam govori da je neminovno povezan s pripadnicima jedne nacionalne manjine. Pogađate, srpske.

Kada je izjavila da će se ugrijati spaljivanjem Jovana, vodička pokladna gradonačelnica možda nije bila svjesna simboličke poruke svoje izjave. Govor mržnje se obično i sastoji od emotivne i neargumentirane poruke koja onima kojima je upućena skoro pa automatizmom isporučuje set lako razumljivih predrasuda zasnovanih na stereotipima. A stereotipi se u pravilu uzimaju kao pokazatelj budućeg ili već prisutnog diskriminatornog ponašanja.

Ovakva emotivna i neargumentirana poruka posebno je pogubna kada se odnosi na osobine koje posjeduju ljudi koji pripadaju određenom kolektivu, u ovom slučaju srpskom etničkom kolektivu, iz kojeg oni i da hoće ne mogu izaći.

Posljedica zadnjeg rata

S druge strane, karnevalski rituali trebali bi predstavljati vrijeme pomirenja sukobljenih strana, vrijeme jačanja kohezije i identiteta unutar zajednice. Jer na kraju izgori samo lutka. Ili tako bar tvrdi profesor Ivan Lozica s Etnografskog instituta koji, vjerujemo, u trenutku pisanja teksta za “Zarez” nije bio svjestan postojanja ovako specifične prakse u ovom turistički razvikanom dalmatinskom gradu. Mogao bi se argument malo i okrenuti, pa zaključiti da je element kohezije u vodičkom slučaju upravo iživljavanje većine nad manjinom i primjer simboličkog nasilja kada je već prošlo vrijeme stvarnog nasilja.

Iako se ova manifestacija s glavnim antijunakom Jovanom priređuje već posljednjih dvadeset godina, točnije od 1990, do sada nitko nije našao shodnim prodrmati ideološku hegemoniju “uspavane provincije”. Organizator maskerade je kulturna udruga “Vodiške perlice”, čija nam je predsjednica Edita Strikoman ljubazno objasnila da se ne radi o nikakvom napadu na druge nacionalnosti već da običaj vuče korijene iz davne prošlosti, tj. iz Kraljevine Jugoslavije, čiji su žandari terorizirali lokalno stanovništvo, a žandari su većinom bili pripadnici pravoslavnog življa iz zaleđa ili, kako bi se to kolokvijalno reklo, Vlaji. Da je tradicija obično izvor svih zala, a ne Vlaji-pravoslavni žandari, mogao bi se složiti i Zoran Pusić čija je prva reakcija na ovakvu vrstu “tradicije” bio komentar:

– Mogli su ga nazvati Maks Luburić, on je isto tako terorizirao lokalno stanovništvo tijekom Drugog svjetskog rata.

Zanimljivo je da se poklade u Vodicama od 1965. godine nisu uopće održavale. Tradicija se probudila 1990, kada je krnje opet dobio ime Jovan. Točnije, te godine zvao se Jovan Pripredalo. Jovan svake godine dobiva prigodno prezime pa se tako usred rata, 1993., zvao Jovan Slobenito, 1994. Jovan Lord Ovan, a 1995. Jovan Bali Bali Gali. Godine 2001. zvao se Jovan Mesopusić.

Čitavu manifestaciju poklada financiraju Grad Vodice, Turistička zajednica Vodica i lokalni gospodarstvenici. Zamjenik vodičke gradonačelnice Luka Lipić do pred neki dan “nije bio svjestan” postojanja lutke Jovana, te nas je usmjerio na Pokladni senat “koji o tome sigurno zna više”. U Turističkoj zajednici naišli smo na prilično agresivnu reakciju gospođe koja nije htjela otkriti svoje ime, ali je pitanja našla prilično uznemirujućim.

– Zašto bi ime Jovan bilo čudno, zašto sada izvlačite takve stvari, nije mi jasno kakav je to portal, to treba provjeriti, tražite skandale, zašto se uopće raspitujete – izbacila je gospođa bujicu pitanja prije nego je spustila telefonsku slušalicu.

Joško Ferara iz Saveza antifašističkih boraca Vodica objašnjava da je ime Jovan direktna posljedica zadnjeg rata, a pozivanje na tradiciju naziva pričama za malu djecu.

– Nikada nitko nije reagirao niti uopće problematizirao takvo ponašanje. To je naša stvarnost još uvijek, nažalost – razočaran je Ferara, koji je godinama radio u kriminalističkoj policiji i kaže da nikada u svom radnom vijeku nije čuo nijedan naputak o postupanju u slučajevima izražavanja govora mržnje ili diskriminacije.

Na tragu toga dobili smo i reakciju šibenske policije, odnosno njezine glasnogovornice Marice Kosor koja je izjavila da ne vidi što policija ima s tim kako se zove krnje u Vodicama.

– Nikakvu prijavu nismo nikada zaprimili. A ako netko smatra da se radi o govoru mržnje ili nečem drugom, slobodno to može prijaviti, prije toga policija nema osnove za postupanje – izjavila je Marica Kosor.

Gori li samo lutka?

Zoran Pusić da smatra zakonsko sankcioniranje nije rješenje, jer bi ono dovelo do situacije u kojoj bi organizatori dobili legitimaciju boraca za slobodno mišljenje.

– Nužna je javna osuda jer jedino tako oni koji organiziraju javno spaljivanje lutke koja se naziva Jovan mogu shvatiti koliko je takvo ponašanje pogrešno i sramotno – kaže Pusić.

U Vladinu Uredu za ljudska prava ovakvu praksu drže neprihvatljivom iz pozicije ljudskih prava i smatraju da od zakonskog sankcioniranja ipak ne bi trebalo zazirati. “Na ovaj način podržavaju se predrasude koje su već ukorijenjene u našem društvu prema različitim pripadnicima nacionalnih manjina. Kroz podržavanje predrasuda postoji i mogućnost diskriminacije osoba, u ovom slučaju, na osnovi etničke pripadnosti. A u Hrvatskoj je od 1. siječnja 2009. u primjeni Zakon o suzbijanju diskriminacije. Važnu ulogu u suočavanju s ovim problemom imaju i nadležne institucije, poput Pučkog pravobranitelja koji je Zakonom o suzbijanju diskriminacije uspostavljen kao središnje tijelo zaduženo za suzbijanje diskriminacije, i s obzirom da mu je jedna od dužnosti u skladu s zakonskim odredbama upozoravati javnost na pojave diskriminacije”, dio je službenog odgovora tog Ureda na postavljeno pitanje.

Paljenjem Jovana iz godine u godinu iznova se rasplamsavaju stare “strasti” nacionalne nesnošljivosti u sredini koja se odavno riješila svojih jovana iz Kraljevine Jugoslavije. Novi jovani ne predstavljaju prijetnju, ali ostala je potreba ritualnog iživljavanja nad etnički obojenim imenom, koja se nevješto upakirala u tradiciju. Tradicije su tu da se preispituju, jer na kraju ne izgori samo lutka.

Ne bi se miješali

Lokalni predstavnici srpske nacionalne manjine za ovu tradiciju ne znaju ili se ne žele “očešati” o činjenicu njezinog postojanja. Petar Pašić, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Šibensko-kninske županije, za Jovana zna već godinama i kaže da ga na osobnoj razini smeta, ali ne vidi što bi mogao učiniti da se takvo stanje promijeni. Više ga smeta, kaže, što iz svog stana na šibenskim Vidicima svakodnevno već godinama gleda na natpis “Srbe na vrbe” koji nitko još nije našao za shodno da ukloni.

– Ne bih se miješao u to – rezigniran je Pašić.

Sličnu poziciju nemiješanja i nereagiranja zauzeo je i jedini predstavnik srpske nacionalne manjine u gradu Vodicama, Vujo Grulović, vijećnik SDP-a u županijskoj skupštini. Grulović tvrdi da uopće nije znao da se krnje zove Jovan, a nakon raspitivanja kod organizatora priklonio se “tradicijskog priči” o Jovanu koji se tako naziva “odvajkada”. Ne vidi neko pretjerano zlo u tome, posebno jer se u posljednjih par desetljeća nitko od dvadesetak Srba, koliko ih živi u Vodicama, nije otvoreno potužio na ovakvo, po Srbe, radosno manifestiranje poklada.