Teror zdravog razuma

Ima pravo glavni državni odvjetnik, Tonči Majić stvarno nije normalan. Doduše, priča o njegovoj nenormalnosti započinje davno prije kidanja hrvatske zastave koju će lani demonstrativno poslati Mladenu Bajiću i Ivi Josipoviću, nalazeći među njima suodgovornost. Pritom uopće ne mislimo na prometni udes Majićev otprije 30 godina, zbog čijeg je iscrpljujućeg pravosudnog nerješavanja poduzeo spomenuti čin. Državno odvjetništvo zatim ga je u ime zastave dvaput odvuklo na psihijatrijsko vještačenje, tako i neki dan. Ali, ovdje prvenstveno imamo na umu ono što je začeto prije 20 godina u splitskoj Lori, jasno, i što je trajalo kroz rat, e da najvećim dijelom nikad ne bi bilo raščišćeno i sankcionirano.

Krenimo redom, pri čemu će nam od koristi biti i ono čuveno saznanje kako u svakom ludilu ima nekog sistema.

Oportunizam pa opstrukcija

Predsjednik udruge Dalmatinski komitet za ljudska prava Tonči Majić već je dugo poznat kao ključni pokretač nastojanja da se glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića raskrinka zbog opstruiranja istrage nad ratnim zločinima u Lori. No, temeljnim problemom se ispostavlja činjenica da bi upravo Bajić tu imao optužiti Bajića, a glavni je državni odvjetnik još uvijek prenormalan, dakle, u njegovoj ličnosti nema takvih rascijepa, pa se tome ishodu zasad ne nadajmo.

U ono vrijeme, ta pojava od mentalnog integriteta, ako ne moralnog, operirala je na dužnosti splitskog zamjenika vojnog tužitelja, s ovlastima za Dalmaciju i Liku. Taj opseg djelovanja Bajić sad pobija, naime, tvrdeći kako nije bio nadležan za čitavu Dalmaciju, dok Majić ustraje na tezi da jest. To je itekako aspekt od značaja, uzme li se u obzir, primjerice, da je baš po Bajićevu nalogu iz Šibenika u Loru dovedena grupa nevinih srpskih civila. Usprkos nalazu šibenske vojne policije kako nije riječ o protudržavnim licima.

No, to je samo jedan indikativan element u obimnom predmetu sa stotinama zadržanih civila i vojnih zarobljenika, i desecima mučenih te ubijenih. Vojno tužiteljstvo u suradnji s policijom iz Lore, međutim, nije između sviju njih valjano dokazalo nijedan civilno-urotnički slučaj, niti je među ratnim zarobljenicima pronašlo nekog zločinca. Ali, to nije pomoglo, recimo, dvanaestorici crnogorskih rezervista zarobljenih u Hercegovini 1992. godine i dovedenih u Loru. Izmrcvareni su do smrti, a njihov udes još uvijek nije procesuiran, umnogome zahvaljujući Mladenu Bajiću. Njegov dominantni ratni oportunizam sveo se kasnije na rečenu taktiku opstrukcije s metodama poput nepozivanja ključnih svjedoka na suđenja i, zapravo, cijepanjem ukupnog zla počinjenog u Lori na pojedinačne sudske procese s nazivima Lora 1, Lora 2 itd. Ubrzo je iz vida nestala sistemska ukupnost zločina, podržavana iz Zagreba, od Gojka Šuška i Mate Laušića.

Mjeru normalnosti u međuvremenu će postavljati i jedan Slavko Lozina, sudačka pop-zvijezda koja se javno podsmjehivala iskazima mučenih u Lori, dok je među abnormalne svrstan i Marijo Barišić, zapovjednik krim-službe navedene vojne policije iz Šibenika. Njega su Laušić i Šušak smijenili čim je skrenuo pažnju na ratni zločin u vlastitim redovima, a Bajić ga i dalje faktički tretira kao neuravnoteženog.

Kosturi u ormaru

Početkom ove godine, Mladen Bajić se potrudio i da neke krunske dokumente s potpisima Marija Barišića, koji svjedoče o upletenosti bivšeg zamjenika vojnog tužitelja u zločin nad civilima, proglasi krivotvorinama. Postupak utvrđivanja njihove autentičnosti nije podastrt javnosti, no opet je pravo pitanje tko bi lud i očekivao da tako priseban glavni državni odvjetnik sam sebe usmjeri k optuženičkoj klupi.

Šest splitskih godina Bajiću nisu smetali krici iz Lore, kaže ovih dana Tonči Majić. Štoviše, san je bio pokvaren tek manjem broju očito sumanutih Splićana, a Majićeve smetnje se valjda mogu pripisati oniričkoj nesanici. No, čovjek se nije dao vještačiti, ni dati priliku Bajiću da unutar sistema, koji inače uvelike kontrolira, nađe potporu za impliciranu tvrdnju o njegovoj dvojbenoj uračunljivosti.

U nastojanjima da neutralizira svaku aktualizaciju Lore i da uopće opstane na čelu DORH-a, zavidno racionalni Bajić svejedno iskazuje želju da pridonese daljnjem normaliziranju situacije. Kako čujemo, spreman je na susret s Majićem i na smirivanje napetosti. Jedino nije poznato što bi se po njemu zatim trebalo dogoditi s onolikim kosturima u njegovu ormaru, koje godinama brižno tegli od Splita do Zagreba.

Pa, evo, da mi nešto predložimo. Tonči Majić fakat nije normalan, rekosmo, inače ne bi tako dugo obavljao istraživački posao Mladena Bajića i kolega. Bajić mu zato može ponuditi sjajno rješenje problema, da već jednom zaključimo slučaj Lora: Majiću, kad već preuzimaš na sebe rad glavnog državnog odvjetnika, ti preuzmi i njegovu krivnju, čak se proglasi jedinim zločincem. I počni živjeti kao sav normalan svijet.