Korak od 77 milja

Pokaže li se u praksi da je pobjeda Kukuriku koalicije u Hrvatskoj dobra vijest za Bosnu i Hercegovinu, kao što se može čuti u Sarajevu i onom Mostaru koji ne misli po diktatu tamošnjeg HDZ-a, ista stvar – pobjeda ljevice predvođene SDP-om Zorana Milanovića – bit će, na kraju, krajnje nepovoljna po aktuelne političke elite u BIH. Kako one koje, poput Socijaldemokratske partije BIH, veže teorijsko prirodno partnerstvo sa novom hrvatskom vlašću, tako i za one što na pomen Milanovića, Vesne Pusić ili Damira Kajina dobivaju tahikardiju.

Vesna Pusić će pokušati politiku službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini konačno dovesti do konstruktivne faze, čime će, sve da ih zaista i ima, postepeno gubiti one saveznike koji su akumulirali utjecaj i moć u BIH, svaki na svom dijelu teritorija, došavši do tačke na kojoj se nekada centralna jugoslavenska republika pokazuje kao krajnje nefunkcionalna i neuređena unija triju naroda, od kojih jedan im svoj entitet (Srbi), jedan brojčanu nadmoć (Bošnjaci) na nešto više od pola BIH, dok treći (Hrvati) plaća posljednje rate kredita za proteklih dvadeset godina krivih procjena donošenih ili nedonošenih – što, također, nije bez posljedica – na Pantovčaku ili Markovom trgu.

Ekspanzija pa ignoriranje

Hrvatska zvanična politika prema istočnom susjedu može se grubo podijeliti u tri faze: ekspanzionističku, estradnu i ignorantsku. Franjo Tuđman je, podsjećanja radi, bio opsjednut podjelom BIH, koju je nazivao vještačkom tvorevinom i u kojoj je vidio rješenje za teritorijalno podebljavanje Hrvatske, zbog čega je Hrvatsku vojsku i HVO gurnuo u sukob sa Armijom BIH, pristavši na primirje tek kada je bilo jasno da će biti vojno poražen. Njegov nasljednik Stjepan Mesić, čiji je razlaz sa HDZ-om i bio uzrokovan hercegovačkom avanturom sa smrtonosnim posljedicama, jasno je, glasno i često podržavao cjelovitost BIH i, recimo tako, pristojno unutarnje uređenje, uživajući status zvijezde u Sarajevu. Bošnjačkom uhu ugodna retorika posljednjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, Srbima i Hrvatima je, naravno, išla na živce, pa je teško reći gdje je Mesić bio više omražen: u Hercegovini, koja zvanično nije, ali suštinski jeste skoro zaseban entitet unutar Federacije, ili u Republici Srpskoj. Sa takve pozicije on nije mogao pomoći komšijama da se smire, dok na međudržavne probleme, od nedefiniranih granica, statusa Luke Ploče ili imovine bosanskih tvrtki ostale u Hrvatskoj nakon raspada Jugoslavije, uglavnom nije trošio vrijeme i energiju. A ako i jeste, radio je, što Sarajevo koje ga je obožavalo nije htjelo vidjeti, isključivo – bilo bi, naravno, glupo da nije – u interesu zemlje koju je vodio.

Nakon Mesića i dolaska Ive Josipovića, ali i prvog premijerskog mandata Ive Sanadera, BIH je za Hrvatskoj bila kao Indonezija. Neki daleki, nevažni svijet o kojem se malo zna, a kada se treba nešto reći, onda se, je li, poruči kako Zagreb podržava dogovor svih triju naroda. Onih triju naroda koji se, evo dvije decenije, ne mogu složiti ni oko toga je li zemlja okrugla. Bilo je, nije da nije, za sve te godine i bilateralnih susreta i razgovora i službenih posjeta i izbornih kampanja među onima što su u zemlji rođenja konstitutivan narod, ali su i susjednoj – dijaspora, ali suštinskih pokušaja oživljavanja klinički mrtve BIH – nikada.

Vesna Pusić, nova hrvatska ministrica vanjskih poslova, ima zadatak da pronađen novi, kvalitetniji način djelovanja Hrvatske prema Bosni, ispunjavajući i ustavnu obavezu o brizi za Hrvate van granica “matice”, ali i onu stečenu “hrvatskim” supotpisom na Dejtonskom mirovnom sporazumu, čiji je kapacitet, pokazuje to preko godinu dana duga kriza (nepostojeće) vlasti, istrošen, ali se drugo, kvalitetno, prihvatljivo rješenje ne nazire. Iako, navodno, postoji mogućnost da do inauguracije nove hrvatske vlasti okonča i, trinaest mjeseci nakon izbora, proces formiranja Vijeća ministara u BIH, Vesna Pusić će suštinske razgovore voditi, odnosno pokušati voditi sa onim političkim blokovima koji artikuliraju stavove etničkih grupa čije su izborno povjerenje dobili. U Banja Luci će je, tako, dočekati predsjednik Republike Srpske i vladajućeg SNSD-a Milorad Dodik, koji je nedavno, na još jednom neuspjelom susretu bosanskih lidera, zatražio da se u Ustav BIH ugradi mogućnost mirnog razlaza unije entiteta. Južnije, na Neretvi, u podijeljenom Mostaru, nezvaničnom ali praktičnom glavnom gradu Hrvata secesionističkog opredjeljenja, jedina adresa na kojoj stanuju politički legitimitet i stvarni uticaj jeste ona HDZ-a BIH, bosanske ekspoziture hrvatskog HDZ-a, koju je Vesna Pusić uoči trijumfa na izborima s pravom optužila za agresiju na BIH; državu u kojoj HDZ aktivno radi na uspostavi trećeg, ekskluzivno hrvatskog entiteta.

Izvlačenje iz živog blata

Bošnjake, najmnogobrojniji od svih naroda u Bosni, predstavlja klimavi savez SDP-a BIH i Stranke demokratske akcije, koja u posljednjih nekoliko godina pokazuje puno više fleksibilnosti u pregovorima sa srpskim i hrvatskim predstavnicima od sastavom multietničkog, a programom svebosanskog SDP-a. “Ni otcjepljenje ni treći entitet”, rekao je nedavno član Predsjedništva BIH-a Bakir Izetbegović, poručivši između redova kako je njegova stranka spremna biti popustljiva do one mjere na kojoj će se naći kvalitetno rješenje za poziciju Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda, te prihvatiti Republika Srpska kao odraz volje Srba u BIH. No, znatno više snage od SDA imaju socijalisti, koji će lakše ostvariti saradnju sa finskim motociklistima nego sa srpsko-hrvatskom vezom nastalom iz antibosanskog interesa. Zlatko Lagumdžija, nekada regionalni favorit za lidera promjena, nizom je strateški pogrešnih odluka sebe doveo u takvu poziciju da je među većinom bosanskih Srba i Hrvata omraženiji i od neprikosnovenog prvaka netaktičnosti, bivšeg člana Predsjedništva Harisa Silajdžića.

U dobre namjere Vesne Pusić ne treba ni najmanje sumnjati. Samo… za rat u BIH je dovoljna jedna, a za mir najmanje tri strane. Među onima biranim na bosanskim izborima prošle godine – ali ni u opoziciji, izuzev nekoliko časnih izuzetaka – nema ni volje ni sposobnosti da se zemlja posljednjih stvari izvuče iz živog blata. Nađe li nova ministrica načina da ih odobrovolji, odnosno pomogne li barem u uspostavi klime u kojoj se na svaki pomen promjena unutarnjih odnosa i uređenja prekomplicirane države ne uzburka krv, napravit će korak od ne sedam, već sedamdeset i sedam milja. Bit će to, međutim, tek početak dugog puta do rješenja kojim će, ako ništa, nezadovoljstvo biti ravnopravno raspodijeljeno među onima čiji će praunuci jednom, bude li tada Bosne i Hercegovine, govoriti istim jezikom ali će, za razliku od sadašnjih lidera, i razumjeti jedni druge.