Preskakanje nevidljive barijere

Mark Fisher: “Kapitalistički realizam”, s engleskoga preveo Snježan Hasnaš (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011)

Uvođenje pretencioznih, retorički zavodljivih sintagmi u teorijsku raspravu riskantna je simbolička oklada: ako ih ne podupire razrađena konceptualizacija, zbog svoje se upečatljivosti odmah pretvaraju u crvenu krpu pred očima skrupuloznijih kritičara. Pojam iz naslova prve knjige Marka Fishera, britanskog teoretičara u blogosferi poznatijeg pod nickom k-punk, doduše, nije sasvim nov. Još je u šezdesetima skupina njemačkih pop-artista nazivala svoje umjetničke prakse “kapitalističkim realizmom”, a dvadesetak godina kasnije američki sociolog Michael Schudson istim izrazom opisuje ulogu advertajzerskog diskursa u zapadnim društvima.

Na utabanom terenu

Samo, dok su oni u pojam upisivali subverziju mita o liberalnosti i pluralizmu kapitalističkoga bloka, izravno se referirajući na pojam socrealizma, Fisher, u skladu s “postideološkim” okolnostima, ide korak dalje. Za njega zamisao kapitalističkog realizma nije samo manje ili više duhovita parodija socrealističke propagande, nego je “više nalik prožimajućoj atmosferi, koja uvjetuje ne samo proizvodnju kulture već i reguliranja rada i obrazovanja, a ponaša se kao neka vrsta nevidljive barijere koja ograničava misao i djelovanje”.

Na terenu smo, dakle, preispitivanja ideoloških okvira društva u kojem živimo, legitimiranih notornom idejom “kraja povijesti” Francisa Fukuyame i ismijanih starim vicem Fredrica Jamesona o vremenu u kojem je postalo lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalističkog sistema. A kako je taj teren sasvim solidno utaban teorijskim dekonstrukcijama sustava koji za sebe voli ustvrditi da “nema alternative”, početno pitanje o tome je li Fisherova terminološka intervencija opravdana ili se ipak svodi tek na dopadljivo brendiranje odranije poznatih ideja, čini se, postaje presudno za ocjenu njegove knjige.

Na prvi pogled, opis kapitalističkog realizma kao proizvodnje stvarnosti u koju je unaprijed ukalkulirana svaka kritika ne nudi ništa novo. Baš kao ni ukazivanje na cinizam danas prevladavajuće zapadnjačke pozicije ironijskog odmaka spram bilo kakvog uvjerenja (političkog, religijskog, ideološkog…), cinizam koji vodi ravno u klopku “minimalnih očekivanja”: realističnost tu postaje drugo ime za iluziju deziluzioniziranosti, prema kojoj nas pristajanje na neke loše strane kapitalističkog sistema navodno čuva od potencijalno pogubnijih opasnosti različitih civilizacijskih fanatizama i fundamentalizama. Fisher je pritom dobar učenik Slavoja Žižeka: on ne zastaje na dijagnozi cinizma vladajuće ideologije, nego insistira na premještanju učinaka ideologije iz sfere subjektivnog uvjerenja u polje djelovanja. Sistem ne funkcionira zato što imamo pogrešnu predodžbu o njegovoj “pravoj prirodi”, kao što je sugerirala stara Marxova formula ideologije kao “lažne svijesti”; naprotiv, mi smo itekako svjesni “objektivnih nedostataka” kapitalizma, njegove grube redukcije stvarnosti na mrežu tržišnih interesa, ali se i dalje ponašamo kao da vjerujemo u poruke iz reklama i PR priopćenja…

Postizborna opomena

Žižekovski kapricioznim argumentativnim vrludanjem Fisher dalje mapira ključna mjesta suvremene antikapitalističke teorije, kombinira uvide Alaina Badioua i Gillesa Deleuzea, Davida Harveyja i Wendy Brown, provlačeći ih kroz prijemčiv raster pop-kulturnih analiza i primjera. Uspjeliji je kada otkriva slijepe pjege kapital-realističkih narativa, ukazujući na društvenu uvjetovanost sve izraženijeg porasta mentalnih poremećaja ili kada raskrinkava mit o reduciranju birokracije u neoliberalnim društvima na temelju vlastitih iskustava rada u visokom obrazovanju. Manje je uspješan kada pokušava preciznije ocrtati smjernice nove lijeve politike, one koja bi mogla ponuditi alternativu sistemu “bez alternative”.

Utoliko se, iako je ova knjiga izvrsna ulazna točka u najvažnija strujanja recentne kritike kapitalizma, ne čini da nudi dovoljno kako bi opravdala pretencioznu gestu inauguracije naslovnog pojma. Ali pitanje je treba li je zapravo ocjenjivati rigoroznijim teorijskim kriterijima: njezina je intencija prije svega taktička i sastoji se u tome da, s jedne strane, potakne i propedeutički pomogne artikulaciju novih političkih ideja, a s druge da ukaže na to kako neoliberalizam, iako je njegova doktrina nepovratno dezavuirana ekonomskom krizom iz 2008., i dalje ustrajava na putu izvlaštenja i osiromašenja većine svjetskog stanovništva.

U trenutku kada novu hrvatsku vladu sastavlja koalicija čiji je predizborni program sadržavao oštar napad na neoliberalizam, a postizborna joj politika evidentno teži prema implementaciji temeljnih neoliberalnih modela, ta nam pouka zvuči kao razumna opomena: možda je vrijeme da neprijatelju nadjenemo novo ime.