Azil na kapaljku

Snježna i neugodno oštra veljačka hladnoća tih nekoliko metara do ulaza u Prihvatilište za tražitelje azila u Kutini cakli oči i puni ih suzama, s druge strane vrata petorica mladića sjede i puše u toplom predvorju. U srednjim su dvadesetim, možda ranim tridesetim godinama. Trojica od njih tamne su puti, jedan je odjeven u sportski dres reprezentacije Konga. Svjestan da bismo ga nešto mogli priupitati, brzo sklanja pogled, gasi dopola popušenu cigaretu i dugim korakom odlazi dobro poznatim hodnikom. Ostali nešto šapću, potom naizgled nezainteresirano kruže očima, zagledani u zamišljene točke na zidovima.

Takvi su azilanti, rečeno nam je pri dolasku, nepovjerljivi, šutljivi, vječno zabrinuti zbog teškog tereta svoje sudbine. I u stalnoj potrazi za vlastitim izgubljenim godinama, dodajemo.

U kutinskom Prihvatilištu za tražitelje azila trenutno je smješteno 47 osoba. Dolaze iz raznih dijelova svijeta i zemalja: iz Afganistana, Irana, Gruzije, Kosova, Srbije, Bosne i Hercegovine…, u nadi da će u roku od nekoliko mjeseci – koliko traje postupak Ministarstva unutarnjih poslova za utvrđivanje osnove za dobivanje azila – njihov slučaj biti pozitivno riješen. Vjeruju da će u Hrvatskoj započeti novi i sretniji život. Svi oni – muškarci, žene, maloljetnici, obitelji s djecom – zatražili su azil zbog straha i radi već doživljenog progona zato što su druge rase, vjere, nacionalnosti, vjeroispovijesti ili drugačijeg političkog mišljenja. Iako se jako teško otvaraju, nastojimo razbiti nepovjerenje koje imaju prema svima onima koji dolaze iz njima sumnjivog vanjskog svijeta.

Što dalje od zemlje progona

– Ja dumam što tak tamo za mene nema života – stidljivo, mješavinom slavenskih jezika, kaže 26-godišnji Ukrajinac kojem kao i svim ostalim azilantima, jer zakon zabranjuje otkrivanje identiteta, ne smijemo otkriti ni ime ni grad iz kojeg dolazi. Smatra da za njega nema života u zemlji u kojoj je rođen i iz koje je pobjegao prije gotovo četiri godine.

– Godinama sam diskriminiran i proganjan zbog toga što sam katolik, poput moje sestre i majke koja se preudala i živi u Engleskoj. Otac i brat su pravoslavci i žive u Ukrajini. U Ukrajini je velik problem ako pripadaš drugoj crkvi. Više su me puta pretukli, napali me nožem i svakodnevno mi prijetili nekatolički vjernici, članovi desničarskih grupa i policija – kaže plavokosi mladić, koji je završio matematičku gimnaziju i tečaj za kompjutore.

Prihvatilišta za strance njegov su dom jer drugog i nema. Kratko se vrijeme sklonio u prihvatilište za azilante u Njemačkoj, nakon toga u Mađarskoj, a već šest mjeseci je u Hrvatskoj.

U šetnji snijegom zametenom stazom ispred Prihvatilišta u Kutini pokazuje nam rub svog desnog dlana na kojem je još vidljiv ožiljak, nastao nakon što ga je neki vjerski fanatik napao komadom stakla. Odjeven je u običnu majicu i laganu jaknu te maskirne hlače. Zime su u Ukrajini puno žešće, pet ispod nule koliko je tog jutra izmjereno u Kutini za njega je ugodno vrijeme. U Ukrajini je puno problema, kaže, jer policija štiti bezakonje i mafiju od koje i država ima koristi.

– Policiju najvećim dijelom čine pripadnici bivše komunističke vlasti koji su nakon demokratskih promjena početkom 90-ih godina samo presvukli odore. Vlast i policija su korumpirani, građane masovno prisluškuju, a protivnike vlasti čak istjeruju iz kuća. To nije demokratska zemlja jer Juliju Timošenko, ukrajinsku premijerku, umjesto po borbi s korupcijom javnost pamti po izborima za najljepšu političarku – kaže nam ovaj Ukrajinac.

U Mađarskoj je, da bi nešto zaradio, prodavao engleski namještaj putem kataloga koje mu je slao očuh iz Engleske. Zarađeni novac trošio je na odjeću i poneki izlazak u kafić. U mađarskom azilu upoznao je sadašnju suprugu, rodom iz Rusije, koja je od njega gotovo dvostruko starija. Spojila ih je ista mučna sudbina. Njegova supruga pripada mormonskoj crkvi zbog čega je u Rusiji, poput njega u Ukrajini, bila proganjana i fizički napadana. U vrijeme našeg posjeta bila je u gradu – azilantima je dozvoljeno slobodno kretanje.

– Želja mi je da ostanem živjeti u Hrvatskoj, može i na moru, nebitno. Bio sam jednom u Rijeci, sviđa mi se. Ljudi su dobri, nisu agresivni kao u Ukrajini. Volim voziti i velika mi je želja da se zaposlim kao vozač tramvaja – kaže skromno ukrajinski mladić.

Život azilanta je jako težak, iscrpljuje ga sveprisutna neizvjesnost. Za dva tjedna njegov bi status za dobivanje azila u Hrvatskoj, nakon što mu je odbijen u Njemačkoj i Mađarskoj, trebao biti riješen. Pozitivno, nada se, jer u Ukrajinu se nipošto ne želi vratiti.

Ali Agca ne stanuje ovdje

Obilazimo prostorije Prihvatilišta kako bismo se uvjerili u kakvim uvjetima žive azilanti. Praćeni nijemim pogledima stanara, primjećujemo da je u njemu čisto i uredno. U sredini hodnika u prizemlju nalazi se liječnička ambulanta gdje liječnica pregledava novopridošle. One koje dolaze iz rizičnih zemalja, u kojima su raširene zarazne bolesti, u Zagrebu se dodatno testira na malariju i koleru. Zasad nije bilo nikakvih težih slučajeva bolesti.

Azilanti imaju tri obroka dnevno, djeca po potrebi dobivaju i dodatne obroke. Mogu koristiti teretanu, a na raspolaganju im je i dvorana za košarku i odbojku. Na katu je mala prostorija u kojoj zatičemo djecu koja crtaju i pjevaju. Sobe su četverokrevetne, odvojene za muškarce, žene i za obitelji. Jedna stidljiva žena s malim djetetom otvara nam vrata svoje sobe. Nije raspoložena za razgovor, distancirana je prema strancima, poput velike većine azilanata. Na katu su prostorija za pranje rublja i čajna kuhinja – sve je posloženo kao u malom hotelu.

Mjesec je dana prošlo otkad je u Prihvatilište stigao i 23-godišnji mladić iz gradića u Srbiji, čije ime zbog sigurnosti ne smijemo navesti. Iako je odrastao u multietničkoj sredini, problemi su počeli, odlučno nam kaže, zato što je po nacionalnosti Hrvat.

– Fizičko i psihičko maltretiranje počelo je negdje 1993. godine, kad je većina izbjeglica iz Hrvatske pristigla u naše mjesto. Prijetili su mi i tukli me kao da sam ja kriv za njihovu sudbinu. Ništa bolji nisu bili ni ljudi s kojima sam odrastao. Govorili su mi da sam ustaša, da me treba baciti u Dunav. Pukao sam, išao kod psihijatra, školskog psihologa. Osjećao sam se kao osoba manje vrijednosti, povukao sam se u sebe, izbjegavao ljude – priča ovaj mladić.

Kaže da je za prošli katolički Uskrs bio napadnut i pretučen u jednom kafiću. Prije tri godine podnio je zahtjev za hrvatsko državljanstvo na čije rješenje još čeka.

– Meni života u Srbiji nema. Volio bih ostati u Hrvatskoj, upisati Filozofski fakultet jer jako volim proučavati sve religije i čitati Friedricha Nietzschea. Za ono vrijeme bio je suviše liberalan jer je kazivao da se čovjek treba baviti višim vrijednostima no što su to njegovo podrijetlo i izgled – zaključuje naš sugovornik.

S velikim bi se filozofom vjerojatno složili i ostali stanovnici Prihvatilišta koji, pri kraju našeg posjeta, pristižu u predvorje kako bi odigrali partiju karata. Zanima nas znaju li tko je Mehmet Ali Agca, koji je navodno nedavno izrazio želju da mu Hrvatska da politički azil. Kratku tišinu prekida jedan stariji stanar.

– To je onaj koji je pucao na papu. Takav ne stanuje ovdje – reče naš posljednji sugovornik i otpuhnu dim cigarete.

Azilanti nisu kriminalci niti su došli raditi probleme

Miroslav Horvat, voditelj Prihvatilišta za tražitelje azila u Kutini koje je s radom počelo 2006. godine, kaže da o stanarima Prihvatilišta svakodnevno brinu dvije socijalne radnice, četiri nadzornika za unutarnje poslove, dva profesora zemljopisa, dva pravnika i pet djelatnika Crvenoga križa koji im pružaju psihosocijalnu skrb. Dodaje da nema pravila na koji način tražitelji azila dospiju u Hrvatsku. Neki se ciljano prijave prvom graničnom policajcu, drugi ilegalno prijeđu državnu granicu.

– To nisu kriminalci ni ljudi koji su došli raditi probleme, kako se to često misli. Pa ipak, ima onih koji umisle da su iz nekog razloga proganjani i zato nemaju osnovu da dobiju status azilanta. Prije nego odobrimo status azilanta, svaku osobu provjeravamo preko nevladinih organizacija i informativno-dokumentacijskog centra, nakon čega odlučujemo prijeti li takvoj osobi progon i je li njezin život ugrožen u zemlji iz koje dolazi – kaže Horvat. Osobi kojoj je odobren status azilanta država još godinu dana plaća troškove smještaja, tečaj hrvatskog jezika i osigurava joj socijalnu pomoć kako bi se što lakše uklopila u život u novoj okolini.

STATISTIKA 

– 778 zahtjeva za azil podneseno od 2004. kad je na snagu stupio prvi Zakon o azilu

– 120 zahtjeva za azil podneseno lani

– najviše zahtjeva, čak 27, u 2009. podneseno iz Srbije, slijede Afganistan sa 25, Pakistan sa 13 i BiH sa 10 zahtjeva

– 15 statusa azilanta odobreno od 2004. do danas (1 Sudan, 2 Afganistan, 1 Somalija, 1 Turska, 3 Uzbekistan, 5 Ruska Federacija, 1 Armenija, 1 Ukrajina)

– dosad odobreno i 5 statusa stranca pod supsidijarnom zaštitom (takva vrsta zaštite odobrava se strancima koji ne ispunjavaju uvjete za azil, ali za koje se opravdano sumnja da bi povratkom u svoju zemlju bili izloženi ozbiljnim nepravdama)