U Rusiji je opasno živjeti

Kreće se energično, sitne oči sijevaju u svim smjerovima skrivene iza naočala ispod širokog, svijetlog čela. Izbliza me podsjeća na jednoga bivšeg vođu huligana moskovskog Spartaka. Govori u rafalima, pri čemu se ubrzo primjećuje da blago frflja i da je to zato što na desnoj strani čeljusti nema zubi.

– Zdravlje je dobro. Upravo sređujem zubalo. Imam titana u lubanji, u čeljustima, u nozi. Kao Terminator sam – kaže Oleg Kašin, 31-godišnji novinar jednog od najznačajnijih dnevnih listova u Rusiji, moskovskoga “Kommersanta”.

Prije točno godinu dana napadnut je pred svojim stanom: na sigurnosnoj kameri vide se dvojica tipova koji ga udaraju sleđa i potom mlate čeličnom šipkom po glavi, rukama, posebno po prstima – kojima piše, tuku ga posvuda. Prizor je jeziv i jezivo dugo traje. Doima se čudom što je poslije takve kanonade Kašin ostao pri svijesti, uteturao kroz dvorišnu ogradu i dočekao pomoć. Potom je u bolnici podvrgnut operaciji glave i stavljen u umjetnu komu. Nekoliko dana trajala je borba vrhunskih liječnika za njegov život.
Iz nekog razloga, intervju je zakazao u izdavačkoj kući “Kommersanta” u rajonu Sokol, da bi me potom bez objašnjenja pokupio na porti, izveo na ulicu, na neprijatnu hladnoću kojoj sam taman sa zadovoljstvom utekao. Zapalio je cigaretu, pa smo pošli u brzu šetnju kroz neobično seoce umjetnika koje datira iz rane sovjetske epohe, a danas je opkoljeno bubrećom, urbanom Moskvom. Čini se da je računao riješiti me se nakon 15-minutne promenade, no valjda mu je ipak bilo zanimljivo, pa smo nakon prvog kruga napravili i drugi, sve dok nam prsti nisu postali kao poslije grudanja bez rukavica. Takvi su, na koncu, i odgovori koje je davao – bez rukavica, da se čovjek smrzne.

Opći poredak stvari

Prošlo je godinu dana otkako su vas napali. Uhićenih nema. Imate li uvida kako teče istraga?

Loše, koliko shvaćam, premda je donedavno išla dobro. Dok sam još bio na reanimaciji i nisam mogao govoriti, došao mi je general-major Sergej Golkin, inspektor visokog ranga, koji je radio na ubojstvima Ane Politkovskaje i Pola Hlebnikova. Godinu dana bili smo u stalnom kontaktu. Kada bih dobio nove indicije, on bi ih sve provjeravao. Nisam se mogao požaliti, kao što to obično biva, da ne obraća pažnju na moja saznanja. No nedavno me Golkin obavijestio da ga miču sa slučaja, ne objasnivši zašto. Nedugo prije toga vodili smo neobičan SMS dijalog – pitao sam ga što da radim s obzirom na to da je već prošla godina. Odgovorio mi je, doslovno, ovako: “Napišite pogrdan članak u novinama :)” To je bilo zadnje što sam čuo o istrazi. Novi inspektor nije još proučio slučaj, izgleda da se ne radi ništa i zbog toga se brinem.

Što znači biti istraživački novinar u današnjoj Rusiji? Je li ta profesija u cijelosti opasna po život ili se tek određene sfere ne smiju dirati, ako ti je život mio?

Znate, iz raznih razloga, od ekonomskih do političkih, u Rusiji generalno postoji visoka razina nasilja. Kada je Vladimir Putin u javni diskurs uveo izraz “utopiti u zahodskoj školjci” (1999, govoreći o lovu na teroriste, op. M.S.), legitimirao je stanovitu mogućnost nasilja mimo sudskog procesa. Činjenica je da se ovdje konflikti rješavaju pomoću šaka, pucnjave, noža, bejzbolske palice, to je naprosto poredak stvari i tu nema razlike između novinara ili, recimo, biznismena koji odbija prepustiti svoj biznis. Kada govore da je novinarstvo u Rusiji opasna profesija, odgovaram da nije. Nema u njemu ničega posebnog, naprosto – u Rusiji je opasno živjeti.

Urednik “Moskovskog komsomolca” Pavel Gusjev nedavno je iznio šokantan podatak da je ove godine 150 medijskih djelatnika diljem zemlje bilo izloženo nasilju, u rasponu od ubojstava do ranjavanja i ozbiljnih prijetnji?

Nedavno je Sergej Virolajnen, rođak bivšega peterburškog viceguvernera, pucao u novinarku “Russia Todayja” Nataliju Arhipcevu: nešto joj se nametao, ona mu je nešto odgovorila, tip je izvadio pištolj i pucao joj u stopalo (osuđen potom na godinu dana zatvora, op. M.S.). Dakle, postoji nasilje nad novinarima, no mnogi slučajevi nemaju veze s profesionalnom djelatnošću žrtava, dio su šireg stanja. Govorimo li o 150 stradalih novinara u protekloj godini, trebalo bi izračunati i koliko je napadnuto učitelja, liječnika… Brojke neće biti manje šokantne.

Neofašističke organizacije

Često se navodi da je poslije raspada SSSR-a u Rusiji ubijeno oko 300 novinara. No Roman Šleinov, redakcijski kolega pokojne Ane Politkovskaje, relativizirao je tu brojku uz objašnjenje da je većina umorena u tzv. provinciji, gdje ne postoji slobodno novinarstvo, nego su mahom posrijedi obračuni krimogenih “elita” kojima su mediji dio arsenala, a ubijene se samo formalno može svrstati u istinske novinarske profesionalce…

Situacija je baš takva. Imate PR menadžera lokalnog činovnika koji je u sukobu s drugim činovnikom: kada pritom nastrada PR menadžer, to nije priča o slobodi govora, nego o nasilju i atmosferi u današnjoj Rusiji, u kojoj je nestao tabu ubijanja. Svi strijeljaju sve, slijeva i zdesna… Postoji taj mit o davnim 1990-ima, kada je sve bilo loše i krvavo, a onda su tobože došle nulte godine i stabilnost… Nema nikakve nove stabilnosti; sporovi se i dalje rješavaju izvan suda, nasiljem i krvoprolićima.

Kada je o vašem slučaju riječ, kao motiv za atentat najčešće se spominje pisanje o sječi Himkijske prašume zbog gradnje autoceste Moskva-Sankt Peterburg (radi čega je već ubijeno ili obogaljeno nekoliko ljudi) i vaša kritika prorežimskih pokreta mladih, poput “Naših” i “Molodaje gvardije”?

Točno, s tim da su potonji pokreti ostali posljednji krug koji sumnjičim – nikog osim njih. A koliko mogu suditi po nekim curenjima iz istrage, policija se također drži jedne jedine verzije: prokremaljski pokreti mladih.

Zašto vas “Naši” toliko mrze?

Osim što mrze sve koji nisu s njima, ja sam ih i denuncirao dugi niz godina, prilično žestoko. No branio sam ih u trenucima njihova nastajanja, dok su ih ostali kritizirali. Zašto? Pa, činilo mi se da im treba dati šansu, da ih nemam još za što grditi, premda danas mogu priznati da sam bio u krivu. Vjerojatno ih je razjarilo što su me smatrali “njihovim”, a onda sam ih izdao, po njihovom mišljenju.

Premda se sami deklariraju kao antifašisti, slažete li se s tezom da su “Naši” profašistička organizacija?

To je definitivno fašizam u onom klasičnom, talijanskom smislu: voždovsko načelo, totalitarni sustav, kolektivna odgovornost… “Molodaja gvardija” je mrvicu manje opasna kontura s drugom funkcijom – oni su mladenačka filijala “Ujedinjene Rusije” koja okuplja karijeriste i birokrate. A “Naši” su baš bojovnici, provokatori, ljudi koji se bave nezakonitim poslovima iskorištavajući svoj položaj na strani državnog režima.

Ti pokreti na ulice izvode značajne mase, mnogo veće od oporbenih aktivista. Kako se regrutiraju “Naši”?

To je vrlo važan moment: na njihovim mitinzima viđate mnogo mladih ljudi, no oni zapravo nemaju veze s pokretom “Naših”. To su obični školarci, studenti koji uopće ne znaju o čemu je tu riječ. “Naši” rade tako da unajme autobus i odlaze u Podmoskovje (puno manjih gradova oko metropole u kojima živi više od sedam milijuna ljudi, op. M.S). Obilaze tamošnje škole i skupljaju učenike, pa ih odvoze u Moskvu i tako dobivaju masu. Pravih našista, koji rade u tom pokretu, zapravo nema više od stotinu u cijeloj zemlji. Riječ je, dakle, o majušnoj sekti koja u cijelosti – novčano, rodbinski itd. – zavisi od čovjeka po imenu Vasilij Jakemenko. On je njihov osnivač i ideolog, uz to i šef državnog komiteta za mladež. “Naši” su firma koju je izmislio prije desetak godina i danas je njezin top-menadžer koji joj osigurava postojani dotok novca (prema “Vjedomostima”, više od deset milijuna eura iz državnog budžeta u tri godine, op. M.S).

Bitka za šumu

Osim optužbi za fašizam i nasilne metode, mediji uz Jakemenka vežu i tvrtku iz 1990-ih, u kojoj su ostali suosnivači bili vođe “29. kompleksa”, tada poznate banditske grupe iz Tatarstana?

Zanimljivo je kako, bez obzira na sve skandale, Jakemenko opstaje kao doministar: Kremlj živi u mitu da će, ako ne bude pokreta “Naši”, sva mladež istog trena odjuriti u oporbu, neonaciste itd. Posrijedi je blaga ucjena koju kultivira Jakemenko; stalno kruže glasine da su u neonacističkim neredima na Manježskom trgu i na Ruskim marševima (skupovi žestokih antikavkaskih poruka, op. M.S.) sudjelovali njegovi ljudi. To mi ima smisla, jer što više izbrijanih mladih glava na Ruskome maršu urla “Sieg Heil!” više novca dobiva Jakemenko kako bi privukao ljude u “Naše”.

Što je sa slučajem Himkijske šume? Kako se dogodilo da se oko nje fizički sukobljavaju desne borbene družine i vlasti Himkija s jedne strane te ekolozi, anarhisti, i antifa-pokreti – koji ranije nisu bili poznati po nasilnim metodama – s druge strane?

To se može usporediti sa zločinom u kozačkoj općini Kušovskaja u južnoj Rusiji. Kada je lani ondje pobijeno 12 ljudi, pokazalo se da su svi, i gradonačelnik i mjesni biznis i banditi i policija, povezani u jednu veliku krim-grupaciju. Ne da mislim, nego znam da je tako ustrojen svaki mali ruski grad. Čelnik mjesne policijske uprave drug je mjesnog bandita, a mjesni bandit je, recimo, brat gradonačelnika, koji je pak gazda lokalnog zavoda. I Himki je jedna takva isprepletena priča, samo se događa petnaestak minuta autom od granice Moskve. Vjerojatno znate da su veterani Afganistanskog rata u 1990-ima stvorili kostur kriminalnog biznisa u Rusiji i da sva vlast u Moskovskoj oblasti danas pripada veteranima Afganistana (Kašin je ranije pisao o “vojnom bratstvu” između mnogih predstavnika himkijske elite, op. M.S.). I guverner Gromov i gradonačelnik Himkija Streljčenko bivši su “Afganci”. Himkijski aktivisti znali su privući pažnju medija, pri čemu je u atentatu obogaljen mjesni novinar Mihail Beketov. Nakon višegodišnje sječe, kada su ekolozi i razni ljevičarski aktivisti krenuli braniti šumu, to je postao politički događaj u koji se na kraju upleo i predsjednik Dmitrij Medvedev, koji je privremeno zaustavio projekt.

Mihail Beketov ostao je bez noge i četiri prsta, s teškim ozljedama mozga. Sposobnost govora prvi put mu se vratila tek dvije godine nakon napada. Vladimir Putin nedavno je prvi put dodijelio priznanja i novčane premije oporbenim novinarima, uvrstivši među laureate i Beketova. Kako to komentirate?

To je izljev osobite vrste cinizma, jer nitko više ne sumnja u to tko je pokušao ubiti Beketova. Svi direktno optuživani sačuvali su svoje rukovodeće dužnosti, njima je super. Guverner Gromov prvi je na predstojećoj izbornoj listi “Ujedinjene Rusije” za Moskovsku oblast. Procesuiranih neće biti, a šuma se i dalje sječe. Za one koji nepažljivo prate što se događalo, “Beketova su pretukli neki banditi, a Putin ga je spasio, dao mu nagradu i novčanu premiju”. Ciničan, no konstruktivan PR.

Putinova “metoda stabilnosti”

Što uopće mislite o Vladimiru Putinu i njegovom utjecaju na stanje u Rusiji?

Putin je smislio genijalnu metodu monopoliziravši u svojim rukama cjelokupni društveni život: politiku, biznis, medije i sve na svijetu… Ničime se ne možete baviti ako je protiv toga vlast. Na bilo kojoj razini – ako u ovom naselju umjetnika otvoriš kiosk s cigaretama, doći će ti tip iz uprave i tražit će mito. Sistem funkcionira zato što je Putin masama osigurao neprikosnovenost privatnog života. Dobro žive ljudi koji se ne miješaju u biznis, politiku i medije, nego naprosto samo žele živjeti. U potrošačkom smislu, nikada u Rusiji nisu bolje živjeli: hrana, turizam, pokućstvo i tehnika, sve osim nekretnina dostupno je masama, i to u širem smislu osigurava stabilnost poretka.

Jeste li poznavali Ivana Safronova, također novinara “Kommersanta”, koji je prije četiri godine, prema policijskoj verziji, izvršio samoubojstvo bacivši se s petog kata?

Da, bili smo kolege. Obično se vojnim novinarima nazivaju oni koji izvještavaju iz ratnih zona, a Safronov je istraživao trgovinu i međunarodni šverc oružja. Njegova sudbina je pokazala da takve teme mogu biti opasnije po život. Uvjeren sam da su ga ubili, bez sumnje. Danas u “Kommersantu” radi njegov sin – sjedi na očevom mjestu, piše o istim slučajevima. Bez obzira na to što mu je tek dvadesetak godina, članci mu se jako mnogo citiraju i već je uvaženi novinar u svome području.

Predsjednik Medvedev zauzeo se za vas poslije napada, što je prvi put u novijoj ruskoj povijesti da se takvom temom bavi prvi čovjek države. Jednom ste prilikom izjavili da vas zanima kako će završiti istraga, jer želite znati što vam je činiti da se napad ne ponovi. Znači li to da više ne namjeravate zadirati u opasne teme?

Ma ne znači, ali svejedno je važno znati tko stoji iza toga, jer doista ne želim da se ponovi. I ako mi jednog dana kažu da je napad organizirao taj i taj, a dotični ne bude kažnjen, spakirat ću kofere i otići iz Rusije, jer – što bih još ovdje radio?