Crkva istinu ne prašta

Prije nekoliko godina u Sloveniji je održan međunarodni skup pravnih stručnjaka, među kojima je bilo podosta uglednih odvjetnika krivičara, sudaca, profesora i tužitelja s prostora bivše Jugoslavije i zapadne Evrope. Jedan od govornika bio je i tadašnji šef USKOK-a Željko Žganjer, kojem je publika postavljala pitanja, pa je tako jednog odvjetnika i borca za ljudska prava iz Hrvatske zanimalo zašto Žganjer početkom devedesetih i nakon “Oluje” nije istraživao ratne zločine nad Srbima u Šibensko-kninskoj županiji. Žganjer je pomalo uvrijeđeno odgovorio kako to nije točno, da je on itekako profesionalno radio svoj posao, međutim, “znate kakva su bila vremena, nije bilo lako baviti se takvim poslom, imao sam obitelj i dva kredita, a znao sam da bi me odmah smijenili kada bih išao do kraja…”

Sudionik tog skupa, koji nam je prepričao ovu epizodu, tvrdi da je u dvorani tada nastao tajac: premda je Žganjer rekao istinu, svima je bilo nevjerojatno što se otvoreno usudio reći da je, zapravo, osobni interes pretpostavio osnovnim načelima tužilačke profesije, koja itekako uključuje rizik, hrabrost i insistiranje na poštivanju zakona, bez obzira na posljedice.

Sam protiv šerifa

Slično kao i Žganjer, na pitanja zašto nisu pisali o kriminalu lokalnih političara, o ratnim zločinima na svom području, miniranjima, deložacijama i raznim drugim kršenjima ljudskih prava, uglavnom onih građana srpske nacionalnosti, odgovaraju i lokalni novinari. Netko se bojao za posao, netko za život, a gotovo je svima bilo zajedničko da su šutjeli.

U tome se i u još puno drugih stvari od takvih razlikuje Drago Hedl, novinar koji je otkaz dobio odmah i kojeg je Branimir Glavaš – gospodar života i smrti u Osijeku i Slavoniji devedesetih, kako se to voli reći – označio kao neprijatelja. Taj osuđeni ratni zločinac, inače osobni prijatelj i heroj za biskupa Marina Srakića, i danas žali što Hedl nije stao u kolonu osječkih Srba zavezanih ruku i sa selotejpom na ustima; bio je uvjeren da je svoj posao obavio šerifovskim upadom u redakciju “Glasa Slavonije” kojem je Hedl bio urednik. Glavaš je preuzeo list i iz njega zauvijek istjerao Hedla, pa će glavaševci reći da mu se on otad osvećuje. No, to nije točno: i tada i prije i kasnije Drago Hedl samo je radio svoj posao i, za razliku od mnogih drugih, usudio ga se raditi i na stranicama “Feral Tribunea”, iz tjedna u tjedan bilježeći ono što je vidio oko sebe.

A u tom mračnom vremenu i zaboravljenom gradu vidio je svašta: ubojstva, pljačke, teror, kršenje ljudskih prava… Vidio je i pisao o slizanosti gradskih i regionalnih političkih, gospodarskih i, najvažnije, crkvenih struktura s Branimirom Glavašem, gramzljivim lokalnim šerifom koji je umislio da je nedodirljiv.

Mnogim građanima Hrvatske, i Srbima i Hrvatima, koji se nisu uklapali u shemu Franje Tuđmana, bivšeg komunističkog komesara koji je pisao smrtne presude “narodnim neprijateljima” po Zagorju i znanstvenog plagijatora koji je umislio da je mesija što će spasiti Hrvatsku, provođenu uz pomoć svoje desne ruke, ratnog zločinca i provoditelja etničkog čišćenja Gojka Šuška, pisanje Drage Hedla, “Ferala”, “Novog lista” i šačice nezavisnih intelektualaca okupljenih oko časopisa “Erasmus”, ratnog HHO-a, GOLJP-a i sličnih organizacija, pomoglo je da prežive te “godine koje su pojeli skakavci”.

Iz tog je razloga i vašem izvjestitelju bila velika radost i čast prisustvovati dodjeli odlikovanja koje je Dragi Hedlu, Zoranu Pusiću i Nansen institutu za dugogodišnju borbu u zaštiti ljudskih prava dao predsjednik Ivo Josipović. Skupilo se tom prigodom u Predsjedničkim dvorima veliko društvo, među kojima i puno onih čija priča ne bi bila ispričana da nije bilo Hedla.

Mentalni sklop progonitelja

Bilo je već ondje i onih zgroženih činjenicom da je Hedl primio nagradu; jedan bivši branitelj Vukovara i logoraš rekao nam je da je odlikovanje “sramota, jer svi znamo da je Hedl korumpiran”; da to nije samo neumjesna primjedba postalo je jasno kada se oglasila Hrvatska biskupska konferencija (HBK) sa zahtjevom da Hedl vrati odlikovanje, jer je osamdesetih u jednom tekstu uvrijedio uspomenu na kardinala Alojzija Stepinca i jer je, navodno, osuđen za klevetu.

Naravno, one koji znaju način razmišljanja hrvatskih biskupa i koji znaju da je na čelu HBK-a Marin Srakić, čovjek kojega je Hedl često prozivao zbog otvorene podrške zločincu Glavašu, to nimalo nije iznenadilo. Pišući o neumjerenosti crkvenog bogatstva, palačama koje grade dok vjernici živi u neimaštini, prozivajući ih zbog činjenice da nikada nisu našli toplu riječ za žrtve ratnih zločina, ali su redovito potpisivali apele za puštanje ubojice i ratnog zločinca Mirka Norca na slobodu, solidarizirali se sa zločincima iz Lore i drugima koji su osramotili hrvatsku uniformu, Hedl je davno javno prokazao biskupski svjetonazor.

Protiv odlikovanja je i Hedlov dugogodišnji medijski progonitelj Ivica Šola, koji ga na stranicama “Glasa Slavonije” proglašava ludim, jer da se lažno prikazuje kao žrtva i policiju obasipa prijetnjama smrću; pritom citira Ciorana, koji kaže da se “zločinci uglavnom novače iz redova žrtava kojima nije do kraja odrubljena glava”.

To je mentalni sklop Hedlovih progonitelja, takvima je čovjek ovjenčan mnogim strukovnim priznanjima u Hrvatskoj i inozemstvu stalna prijetnja, kao što su im neprijatelji i svi oni koji u posljednjih dvadeset godina branili slabije. Tako smo u tadašnjem “Feralu” mogli pročitati da se Marin Srakić nije mogao suzdržati ni na sprovodu vlastitog kolege, don Luke Vincetića, slavonskog svećenika i “Feralova” kolumnista, koji se usudio suprotstaviti nacionalističkom ludilu i u Crkvi i u hrvatskom društvu: nad otvorenim mu je grobom održao bukvicu i mrtvog ga napao, jer se nije s njim slagao. Tekst o tom incidentu napisao je, naravno, Drago Hedl.