Visoka cijena černobilske nesreće

Velika rampa prepriječena je preko ceste u smjeru ukrajinsko-bjeloruske granice. U niskoj jednosobnoj kući dvojica uniformiranih vojnika čekaju putnike za provjeru putovnica. Oko njih nepregledna ukrajinska ravnica sa šumama i rijekom Pripjat. Kao i na pravom graničnom prijelazu, gdje se navode predmeti i tvari koje je zabranjeno uvoziti u Ukrajinu, i ovdje stoji obavijest na limenoj tabli: “Uvaga! Radijacijom zahvaćeno područje – zona Černobil – ograničeni teritorij. Neovlašten ulaz zabranjen”. Prijestupnici se izlažu administrativnim kaznama i kriminalnoj odgovornosti, sukladno zakonima Ukrajine. Troje neposlušnih završilo je na potjernici, na drugoj oglasnoj ploči, desetak metara dalje. Upravo oni, dvije žene i muškarac, neovlašteno su ušli u černobilsku zonu, 30 kilometara uokolo poznatoga nuklearnog reaktora, nesretno raznesenoga 1986. Nisu mogli odoljeti povratku kućama i sada tajno žive negdje u prirodi ili u napuštenim nastambama. Iza rampe, nova ograničenja.

– Postoji jedno pravilo: poštujte ostala pravila – uvježbanim tonom govori Maksim Orel, službenik nadležne administracije. Kao sinu vojnog oficira, Maksimov život vezan je uz uniforme, pa i sada u Ministarstvu za izvanredna stanja i poslove zaštite stanovništva od černobilske katastrofe (MIS), gdje radi kao vodič kroz zonu Černobila.

Maksimov je ured u zidanoj jednokatnici, obloženoj žutim limom, u kojoj krajem listopada već radi centralno grijanje. Zgrada je jedan od brojnih uređenih i funkcionalnih objekata u Černobilu, gradu u kojem 25 godina nakon nuklearne katastrofe živi oko četiri tisuće ljudi. U kantini u prizemlju zaposlenici MIS-a doručkuju, ručaju i večeraju, u određenim terminima između sedam i 20 sati. Radijaciju tijela kontroliraju uređajem koji, kad se primite za limenu dršku, crveno-zelenom svjetlosnom signalizacijom upozorava na eventualnu radiološku opasnost. Na čišćenju, monitoringu, proučavanju okoliša i saniranju posljedica nesreće radit će ovdje sljedećih pedesetak godina.

Kobne pogreške

Na katu su izložene karte i mape černobilske zone, studije o ekološkim i zdravstvenim utjecajima nesreće, a tu je i dvorana za sastanke. Maksim pokazuje papir na kojem su ispisana “pravila”: na poleđini se posjetitelji moraju potpisati u znak pristanka na, primjerice, zabranu nošenja oružja, ispijanja alkoholnih pića, nošenja ljetne odjeće ili diranja vegetacije.

– Tko ne potpiše, ne može dalje – upozorava, dok neki čuvar upravo puši ispred zgrade.

Svagdje strogost i sigurnost. Na putu do dvanaest kilometara udaljenih nuklearnih postrojenja, Maksim nas upozorava da i fotografiranje podliježe jasnim pravilima što smo bliže četvrtom reaktoru: smijemo snimati isključivo s mjesta na kojem je postavljen mramorni spomenik vatrogascima, policajcima, osoblju elektrane i vojnicima koji su gasili požare i sanirali posljedice nesreće. Da se i to pravilo masovno krši, dokaz su brojne snimke drugih strana reaktora, iz zraka ili dvorišta.

Foto: Kruno Kartus

Kakogod, odajemo počast trudu oko 600.000 ljudi koji su ovdje zaustavljali i sanirali posljedice eksplozije reaktora u noći 26. travnja 1986. Test na rashladnom sustavu nuklearnog reaktora broj četiri bio je pokrenut još u petak; osoblje je namjeravalo doznati može li se u elektrani, nakon obustave vanjskog napajanja električnom energijom, dobivati dovoljno struje za hlađenje jezgre reaktora prije početka rada dizelskih reaktora. Da provedu ispitivanje, morali su isključiti sigurnosni uređaj i smanjiti snagu na 30 posto. Snaga reaktora iznosila je 3.200 MW termičkih, a test je trebalo provesti na 700 do 1.000 MW termičkih, ali je oko podneva dispečerski centar naložio cjelodnevni rad reaktora radi opskrbe elektroenergetskog sustava i test je nepredviđeno odgođen do iza ponoći. Uslijedio je dugačak niz pogrešaka i slučajnosti i do nesreće je, samo sat kasnije, moralo doći. Operater je pogrešno reprogramirao kontrolno računalo, pa je snaga pala na jedan posto i reaktor se napunio nekipućom vodom, što je iznimno opasno za reaktor tipa RBMK.

Početnu radnu ekipu zamijenila je noćna smjena, neupoznata s pojedinostima testa. U pokušaju da vrate snagu na željenih 30 posto, izvukli su dio kontrolnih šipki iz reaktora. Snaga reaktora naglo se povećala kad su zatvoreni ventili za dovod pare do turbine, a rashladne su se turbine usporile. Operateri su ručno pokušali prekinuti pogon, a povratak kontrolnih šipki u reaktor predugo je trajao: novi, maksimalni porast snage i otprilike u 1.30 sati zatresla se zgrada. Tone vode i pare prodrle su u reaktor uzrokujući snažnu parnu eksploziju. Uništeni su reaktorski štit od tisuću tona i krov zgrade i radioaktivni je materijal mogao u atmosferu…

Dezinformacije Zapada

– Pogoni su radili propisno, ali se u pet godina dogodilo sto pogrešaka, pet pogrešaka po pogonu godišnje. Od toga je 33 pogreške uzrokovalo osoblje – reći će godinu dana kasnije, na suđenju u černobilskom Domu kulture, Viktor Bryukhanov, direktor NE Černobil.

Prije suđenja, grad je dekontaminiran, jer se radioaktivni materijal raširio atmosferom desecima kilometara uokolo, najviše na područje južne Bjelorusije i dijela sjeverne Ukrajine. Prema gradu Pripjatu, koji je nuklearci bliži od Černobila i u kojem su živjeli zaposlenici, odletjeli su gorući komadi grafita. Iz Pripjata i Černobila te okolnih sela evakuirano je oko 116.000 ljudi.

Već četiri minute nakon eksplozije kod reaktora su bili vatrogasci, mahom bez zaštitne opreme: dio je nosio zaštitne maske, dio košulje i kratke hlače. Došli su i pripadnici civilne zaštite i Crvene armije. Oko dva sata, vatrogasci su ugasili najveći požar na krovu reaktoru, a do pet sati većinu požara; helikopterom su nadlijetali reaktor i zatrpavali ga sa 40 tona borkarbida, 2.400 tona olova, 800 tona kamena, 1.700 tona gline i pijeska. Sedam godina ranije, Hollywood je snimio film katastrofe “Kineski sindrom”, u kojem Jane Fonda, Jack Lemmon i Michael Douglas propagiraju teoriju o prodoru otopljene reaktorske jezgre iz kalifornijske nuklearke kroz Zemlju sve do Kine; černobilski inženjeri izdubili su i betonirali tunel pod reaktorom da spriječe slično, pa je otaljena jezgra još u zgradi. Tijekom eksplozije stradala su dvojica operatera, a kasnije još 28.

Moskovski je TASS dva dana nakon katastrofe objavio korektnu vijest uz podatak da se “pomišlja da je riječ o ranjenima”. Povećanje radioaktivnosti uočeno je prvo u Švedskoj. Zapadni su mediji u početku izvještavali o nesreći objektivno, navodeći ranjene i jednu ili dvije ljudske žrtve, no odjednom su počele spekulacije o dvije tisuće žrtava. Francuski znanstvenici Yves Lecerf i Edouard Parker smatraju da su tu potpunu dezinformaciju svjesno plasirali određeni političko-ekonomski krugovi sa Zapada. U knjizi “Afera Černobil – rat glasinama”, tvrde da je brojka od nevjerojatnih dvije tisuće poginulih puštena iz Washingtona, čime se za nesreću uvriježila riječ “katastrofa”. Objektivne vijesti s tehnički točnim podacima u roku od nekoliko dana zamijenjene su katastrofičnima, uz izjave “visokog funkcionara Pentagona, koji želi ostati anoniman”. Francuzi smatraju da je Moskva prihvatila igru, smatrajući da može profitirati u tom hladnoratovskom dvoboju. Amerika je zapostavila svoju nuklearnu industriju i posvetila se nafti, a SSSR je, unatoč ovoj nesreći, nastavlja razvijati. Od antinuklearne panike, smatrali su, može izgubiti jedino Europa, koja ionako ne koristi RBMK reaktore, ali lako može postati ovisna o fosilnim gorivima iz sovjetskih nalazišta.

RBMK tehnologija neokrznuta

Dok su spasioci još nadlijetali reaktor helikopterom, Moskva je već osnovala istražnu komisiju s najvišim vladinim dužnosnicima, članovima Vijeća ministara SSSR-a, uključujući agente KGB-a, tužilaštva, Ministarstva energije i instituta zaduženih za razvoj nuklearnih postrojenja. Ubrzo su imenovali su neposredno odgovorne – direktora nuklearke Bryukhanova, glavnog inženjera Fomina i njegova zamjenika Diatlova.

Tužitelje i predsjednika sudskog vijeća Raimonda Brizea, suca ukrajinskog Vrhovnog suda, zanimalo je koliko je Bryukhanov poštivao priručnik iz 1982. “Preporučene prakse za rad s osobljem” i zašto nije redovito išao u tzv. noćne obilaske. Bryukhanov je važnijim smatrao to što nikada nije dobio sredstva za obuku osoblja. “Tražio sam sredstva za kupnju računala, automatskog telefonskog sustava za ured, monitore”, zapisao je tijek suđenja Bryukhanovu inženjer Nikolaj Karpan.

Nakon 18 dana suđenja, Bryukhanov je dobio deset godina radnog kampa, a petorica niže rangiranog osoblja od tri do deset godina zatvora. Smijenjeni su šef Gosatomenergonadzora i zamjenik ministra energetike, a još dvojica funkcionara izbačena su iz Komunističke partije. Svi su odgovorni kažnjeni, jedino su se RBMK tehnologija i njeni dizajneri provukli neokrznuti, iako je vladina komisija evidentirala defekte na RBMK reaktorima koji nemaju “kompletna inženjerska rješenja za siguran rad”. SSSR je tako nastavio graditi 18 novih RBMK reaktora (ukupno se gradilo 48 reaktora). U funkciji je već bio 51 reaktor, od toga 17 RBMK-a. Nakon nesreće, obustavljena je jedino gradnja petog reaktora u Černobilu. Na njegovoj golemoj betonskoj građevini danas još stoje željezne skele.

S udaljenosti od oko 300 metara, koliko nam je dopušteno prići četvrtom reaktoru, betonski oklop, tzv. sarkofag, izgleda čvrsto, ali nije: polako popušta, a zadaća mu je zadržavati radioaktivni materijal unutar zgrade. Zato Ukrajinci planiraju sagraditi novu čeličnu konstrukciju visoku 105 metara, s robotskim strojevima za rastavljanje sarkofaga i reaktora. Gradnja će trajati nekoliko godina, no još nije počela. Sve, naravno, ovisi o novcu – projekt stoji 1,4 milijarde američkih dolara, a prikupljena je tek polovica. Gradi se i odlagalište radioaktivnog otpada, što će stajati još 300 milijuna dolara. Valja zbrinuti i otpad iz ostalih reaktora, jer su nakon nesreće radili sve do kraja 2000. godine. Podzemne vode redovito plave oštećeni reaktor, pa se svakog mjeseca ispumpa 300.000 litara radioaktivne vode. Radioaktivnog materijala ima i u rezervoaru vode predviđene za hlađenje reaktora. Onamo je dospio taloženjem iz atmosfere ili ispiranjem kišama. O takvim se stvarima brinu radnici državnog poduzeća Nuklearna elektrana Černobil, černobilskog Znanstvenog centra i Ministarstva za izvanredna stanja.

I druge tehnologije odnose živote

Velika količina radioaktivnog materijala iznenada ispuštena u atmosferu ozračila je ljude i okoliš desecima kilometara uokolo Černobila. Zahvaćeni su predjeli Bjelorusije, Ukrajine i Rusije. Najviše su stradali oni najbliži užarenom reaktoru: vatrogasci, osoblje elektrane, vojnici i policajci, njih 240.000 prve godine. Ostali su manje ozračeni, no bolesnih od posljedica zračenja je od tri do četiri posto više u užem području, a 0,6 posto u širem.

I druge tehnologije u energetici mogu biti pogubne: popuštanje brana na rijeci Jangce u Kini odnijelo je 1975. oko 200.000 ljudi, a žrtava je bilo i u američkom Johnstownu 1889., Kaliforniji 1928. i Italiji 1963, kad je popustila brana Vaiont. Nesreća je bilo i u termoelektranama: kod kineskog Hganga poginula su 2000. u eksploziji rudnika 104 rudara, u ukrajinskom Zasyadku 2007. više od stotine, 2005. kod Novokuznetska u Rusiji 108, a 1992. u Incirharmani u Turskoj 263 rudara. U tuzlanskom rudniku Dobrnja-Jug život je 1990. izgubilo 180 rudara. Osim toga, spaljivanje fosilnih goriva uzrokuje klimatske promjene, a štetni ispušni plinovi bolesti dišnog i krvožilnog sustava u ljudi.