Samo sam slučajno Čeh

O tome nedostaje li mu kao predsjedniku države sloboda što ju je imao kao običan čovjek i pisac:

I dalje, kao i prije, govorim ono što mislim. Moja se diplomatičnost više odnosi na formu moga nastupa, govorenja i pisanja, nego na samu bit stvari. Jer, znate, ako bi se to moralo odnositi i na samu bit stvari, ne bih mogao obavljati ovu dužnost.

O mirnom razlazu Češke i Slovačke kakav nije bio moguć u Jugoslaviji:

Mogli bismo početi s usporedbom nas ovdje i tradicionalno temperamentnijih balkanskih naroda. Mi smo, naime, više onako susjedski, veseljački tipovi, koji svoje eventualne sporove radije rješavaju u birtiji nad čašom piva nego na ratištu. Nadalje, između Čeha i Slovaka – za razliku, primjerice, od odnosa između Srba i Hrvata – nikada u prošlosti nije došlo ni do kakvog sukoba, ni do kakve napetosti, čak ni do običnih sporova. Osim toga, a što je posebno važno, između Slovačke i Češke postoji sasvim jasna teritorijalna granica. Dakle, nije bilo nikakvih problema s određivanjem državnih granica, što je inače jedan od uobičajenih povoda za većinu ratova – želja za promjenom granica. I na koncu, nemojte zaboraviti da smo imali nešto drukčije političke reprezentacije od onih u nekim državama bivše Jugoslavije u trenutku njezina raspada.

Vrijeme integracija

O nacionalizmu:

Kao što smo pripadnici svoje obitelji, crkve, neke političke stranke, kruga prijatelja, tako smo i dio svojega naroda, pa, na koncu, i članovi ugodnog evropskog civilizacijskog kruga. To su različite razine našeg identiteta, među kojima je važna i razina nacionalne pripadnosti. Ali ako se nacionalna pripadnost uzdigne iznad svih ostalih naših identiteta i ako za sebe smatram najvažnijim to što sam Čeh i ako sve radim samo u ime toga, onda to počinje bivati nacionalizam. Taj je uvijek opasan, jer nužno provocira druge nacionalizme. Moje je uvjerenje da se ljudi određuju kroz svoje različitosti, a ne kroz ono što ih spaja. Negiranje tih različitosti uvijek je početak nesreće. Znate, to što sam Čeh samo je puki slučaj. Mogao sam se jednako tako roditi i kao Argentinac. To nije nikakva zasluga.

O nacionalnoj državi u današnjoj Evropi:

Čini mi se da svijet polako prevladava ideju države zasnovane na striktno nacionalnom principu. Ulazimo u eru multikulturalnosti, pojačanog značenja građanina ljudskih prava, demokracije, miroljubive koegzistencije ljudi različitih etniciteta. Pred nama je vrijeme integracija, pa stoga na ideju nacionalne države ne gledam kao na nekog idealnog kumira. Ona to ne smije biti, posebno ne ovdje, u Srednjoj Evropi, gdje su nacije toliko izmiješane da svagdje postoje neke manjine, a u njima opet druge manjine. Zato mislim da je zamisao čistih nacionalnih država apsurdna na prostoru Srednje Evrope, jer onda bi tu moralo biti čak oko 350 državica.

O Tuđmanovim i svojim unutrašnjim neprijateljima:

Gospodin predsjednik Tuđman vjerojatno nije jedini političar koji ne voli da nezavisni intelektualci imaju drukčije mišljenje od njega. Smatram to prilično kratkovidnim političkim stavom, jer političar naprotiv, treba naćuljenih ušiju slušati baš one koji ga kvalificirano kritiziraju, budući da je to u njegovu vlastitom interesu. Što se pak tiče mojih “državnih neprijatelja”, mislim da veći ili manji djelić “neprijatelja domovine” nosi svaki građanin u sebi, ali samo u vidu svojih loših ljudskih osobina.

O Bosni:

Na prvi se pogled čini da se tu jedan protiv drugoga bore različiti narodi koji iz povijesti vuku neke davne račune i mrze se međusobno, te da je cilj njihovih borbi da steknu za sebe što više teritorija. Na to površno poimanje čitave stvari dugo se vremena oslanjala i međunarodna zajednica, pa joj je središnji pojam  bio “zaraćene strane”. Međunarodna je zajednica time de facto prihvatila etničku interpretaciju sukoba i time izjednačila sve njegove sudionike, potaknula posve lažni dojam da se radi samo o lokalnom sukobu nekoliko svadljivih naroda, koje je moguće pomiriti tako da im se predloži neki prosvijećeni kompromis, to jest nova geografska karta koja će “zaraćenim stranama” smišljeno odrediti teritorije njihova suvereniteta, pa će nestati i razloga za borbe.

Zlo ima zaraznu narav

O korijenima sukoba:

Rekao bih da je to zapravo sukob dvaju poimanja društva, države i svijeta uopće. Na jednoj je strani suvremena ideja otvorenoga građanskog društva, u kojem su u stanju da jedan kraj drugoga i zajedno žive i stvaralački surađuju ljudi različitih naroda, religija i tradicija, a na drugoj arhaična ideja plemenske države kao zajednice ljudi istovjetne krvi. Dakle, na jednoj je strani ideja koja je jedan od temelja današnjega evropskog ujedinjavanja, a na drugoj ideja koja je stoljećima krvlju škropila povijest čovječanstva. Na jednoj strani je poštivanje jedinstvenog bića, odgovornog za samoga sebe, a na drugoj kult kolektiviteta, u čijem je središtu važnije kojemu čoporu pripadam nego kakav sam… Uvjeren sam da se zapravo radi o sukobu civiliziranoga građanskog suživota, koji u Bosni i Hercegovini ima svoju posebnu tradiciju, s nečovječnošću, nasiljem i zlom etničkog fanatizma. I smatram uvredom srpskog naroda ako se zlo poistovjećuje sa srpstvom. Međutim, isto tako smatram opakim ako se zlo uopće ne imenuje samo zato što bi to moglo uvrijediti Srbe. Svi narodi imaju svoje stvarne ili potencijalne Karadžiće i Mladiće. Steknu li ovakvi ljudi negdje veći utjecaj nego drugdje, to još uvijek ne znači da je narod iz kojega su nikli zlikovački.

O zaustavljanju mržnje:

Kao što je poznato, zlo ima zaraznu narav. Mržnja budi mržnju, okrutnosti jednih dovode do okrutnosti drugih. Rješenje je nastupiti odlučno protiv svih koji izazivaju i njeguju mržnju i stati odlučno iza onih koji žele razbiti krug mržnje. Ne smijemo te ljudi izdati svojom ravnodušnošću. Ravnodušnost koja završava u izdaji u svojoj smo povijesti dobro spoznali na vlastitoj koži. Izgubi li princip građanskog suživota svoju borbu za opstanak u Bosni i Hercegovini, izgubit će je u čitavoj Evropi.