Feminizam u Hrvatskoj doživljava regresiju
Što je u osnovi prijepora koji su se javili povodom konferencije “REDaktura: transjugoslavenski feminizmi i žensko naslijeđe”, održane u listopadu u Zagrebu? S jedne strane našli ste se vi i kolegica Nada Ler Sofronić, s druge organizatorice skupa. Jesu li posrijedi različita gledanja na naše feminističko naslijeđe?
Nije, nažalost, prvi put da se više-manje diskretno nastoji početi povijest od samih sebe. Tu tendenciju može se pratiti već dulje vrijeme i na raznim primjerima. Ništa neobično i ne samo u feminizmu. Ova konferencija to je pokušala malo više, otvorenije i prilično bezočno, pa je i došlo do reakcije. Bilo bi dobro kad bismo mogli govoriti o različitim gledanjima na feminističko naslijeđe, jer bi to impliciralo uvide, razumijevanje tog naslijeđa, na temelju istraživanja, analiza i, dakako, dijaloga. To, međutim, sve do danas nije cjelovito i konzistentno učinjeno, uz osobit izostanak ovoga posljednjeg. Umjesto toga, cijelo se to razdoblje otpravlja jednom konferencijom koja bi “redigirala” povijest feminizma u bivšoj Jugoslaviji, ali se njegovom poviješću ne bi bavila. Kraće rečeno, brisala bi je. Tako da do prijepora nismo ni došle, jer ne znamo o čemu je riječ, ali će, recimo, Biljana Kašić u jednom intervjuu prije same konferencije kritizirati “monumentalizaciju unutar historijskog diskursa” bez polaganja cijelog niza računa. Primjerice, o tome da sve do danas uopće nije ozbiljnije valorizirana naša feministička prošlost, to jest počeci feminizma u nas, pa tako ni historijski diskurs. K tome, vrijedi se zapitati o eventualnoj monumentalizaciji bilo koje prošlosti, jer taj fenomen uvijek nekako ide pod ruku s ozbiljnim manjkavostima u sadašnjosti, konkretno, s aktivističkim i teorijskim vakuumom u kojem je feminizam u Hrvatskoj već dugo i sve više.
U istom se smislu nastavljaju slične besmislice o “cementiranim i fiksnim mjestima naše feminističke prošlosti” i tome slično. I na kraju, izjaviti da “nema ovlaštenih oko službenih povijesnih naracija”, osim što nije jasno što bi u ovom slučaju bile službene pa onda i neslužbene naracije, i istovremeno se poduhvatiti revizije povijesnih naracija a pritom ne uključiti one osobe koje su činile tu povijest – ili je maliciozno ili glupo. Svakako, posao na istraživanju, kritičkoj analizi i valorizaciji povijesti feminizma u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj tek slijedi. Naivno je, ili nešto drugo, misliti da to može učiniti grupa istomišljenica, i to na jednoj konferenciji.
Neugodan pojam kupovine
Postoji li nešto takvo kao lijevi i desni feminizam? Hoću reći, naš feminizam osamdesetih godina idejno se veže uz tzv. liberalizaciju političkog života i kao takav nasljeđuje i ostalu idejnu popudbinu tog doba, kao što su antikolektivizam, slaba država, neosjetljivost na radnička i klasna pitanja?
Feminizam je u Hrvatskoj doživio pad, regresiju na pretpolitičko, naspram onoga iz 1970-ih (valjda je i stoga tendencija ovakvih pokušaja revizije, to jest poništenja efekata tog razdoblja do danas, tako izražena), pa je teško govoriti u političkim terminima ljevice i desnice. Ali se tendencije u tom smislu mogu vrlo lako iščitati iz onoga što je na djelu. Feministički politički aktivizam i teorija koja bi to pratila i/ili predvodila jednostavno ne postoji. S jedne strane postoji hermetična, ustvari prilično nemušta “teorija” koja će se hvatati svega samo ne pitanja politike, države i njenih institucija, upravljanja, svega onoga gdje se neravnopravnost velikim dijelom tvori, a najvećim dijelom održava. Umjesto toga, biraju se manje konfliktne teme, lingvističke, kulturne, identitetske… Isto važi za aktivizam. Glasa čuti bilo nije kad se donosio najvažniji strateški dokument koji se odnosi na položaj žena u društvu, notorna Nacionalna politika za ravnopravnost spolova, i tako je imamo impotentnu već godinama i nikome ništa. Ili, nedavno je na čelo Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, pod vrlo neobičnim okolnostima, došla osoba po HDZ-ključu, koja osim formalnog kriterija obrazovanja nema nijedne reference koja bi je kvalificirala za to mjesto, a bilo je nekoliko vrlo vrijednih kandidata, i opet muk. Primjerice, spomenuta B.K. radi na univerzitetu u Zadru, na kojem je svojedobno bilo slučajeva seksualnog napastovanja, i opet bez javne reakcije, pojedinačne ili moguće šire feminističke akcije. Da ne spominjemo da na tom istom univerzitetu školska godina započinje svetom misom, naravno, u zgradi univerziteta. Da ne nabrajamo dalje, trajalo bi.
Čitamo da vi danas feminizam u nas ne vidite kao strategiju otpora nego kao neku vrstu NGO biznisa. Što pod time mislite?
Ovo stoji u vezi s prethodnim izmicanjem, napuštanjem političkog angažmana. Formula je jednostavna, ali poražavajuća. Ako ne kritiziramo političku vlast, upravu, ministarstva i urede, nacionalnu crkvu i debilno školstvo, onda ćemo od te iste vlasti na svim njezinim razinama dobivati poslove, odnosno donacije, to jest održavanje naših ureda i naše osobno. Vlast će nam se, uz davanje para, još predstaviti kao partner – što je, naravno, glupost – pa će partnerski određivati što se može raditi, koje su aktivnosti njima (“njihovim” parama) prihvatljive. Naravno da ćemo svi reći da su i mali koraci i mali pomaci korisni, međutim to se lako može pretvoriti u kretanje u mjestu. Uzmimo, međutim, drugačiju mogućnost djelovanja, recimo spomenuto školstvo. To kako je ono zapušteno, kako je ne naprosto konzervativno nego i gore od toga, kako je većina udžbenika napisana mačistički, mizogino, ratnički, često s vrlo upitnom političkom pozicijom, kako su u školstvo dovedeni kadrovi istih karakteristika, osobito ravnatelji škola, o čemu imamo tu i tamo svjedočanstva u medijima, time se nitko ne bavi. Nema feminističke organizacije u Hrvatskoj koja je, uzmimo, samo to pitanje postavila na političku razinu i povela širu kampanju, nema artikuliranih političkih zahtjeva da se na razini cijeloga školskog sustava i dubinski mijenjaju stvari. Za to bi se trebalo dobro naraditi, pa i imati teoriju i, naravno, dovesti se u opoziciju naspram vlasti i time se dovesti u egzistencijalnu nesigurnost. Zato je lakše ono drugo; ima, naime, grupa koje će, iako malobrojne, slabo kapacitirane i znanjima i vještinama, rado održavati seminare i “edukacije” po vrlo ograničenom broju škola (ako dopusti ravnatelj/ica) i još ograničenijem broju nastavnika/učenika i sl. S lako pretpostavljivim efektima. Sve se ovo sažima neugodnim pojmom kupovine. Uostalom, sigurna sam da nećemo dugo čekati da vidimo tko će, koja će grupa pohitati na rukoljub podložnosti novoj pravobraniteljici za ravnopravnost spolova. Uz obostrani interes, naravno.
Pogubno bavljenje sobom
Tko bi danas trebao biti saveznik feministkinjama u njihovoj borbi za još nedosegnuta prava i slobode? Radnici, studenti, poštena inteligencija ili netko četvrti?
Već samo pitanje preslikava, nažalost, uvriježeno mišljenje da su feministkinje nešto izvan ili pored društva, da su entitet za sebe. I to je nešto što smo si same “skrivile” upravo prije opisanom profesionalizacijom, napuštanjem političkog djelovanja uopće i, uz to, i unutar toga i borbe za specifično ženske političke ciljeve te, ne u maloj mjeri, zbog bavljenja samima sobom više nego problemima s kojima su žene u društvu suočene. Međutim, kad pitate o saveznicima, prvo se treba podsjetiti da su feministkinje i same radnice, studentice, poštene ili manje poštene pripadnice inteligencije. Prije svega, same feministkinje bi trebale dovesti svoj feminizam i same sebe u vezu s tim što znači biti radnica, studentica, profesorica… što je ujedno i poveznica sa svim ovim kategorijama koje ste naveli, a one sadrže oba roda. Makar se tako ne čini, ali to je cijela jedna druga, velika i važna feministička priča.
Može li se i na ženski pokret parafrazirati Marxa iz “Priloga židovskom pitanju”, naime da se žene mogu politički emancipirati samo ako svoju borbu univerzaliziraju i svoje partikularne, ženske interese unesu u širu borbenu frontu?
U osnovi bi moglo odgovarati, međutim uz dodatno neophodno prepoznavanje, priznanje da individuum nije muškog roda, kako se implicite razumije, nego da su individuumi ravnopravno muški i ženski, to jest da individualnost nije unitarna apstrakcija nego utjelovljen, spolno diferenciran izraz jedinstva čovječanstva. Drugim riječima, politička emancipacija se ne može odvijati i ne može stajati iznad spolnih razlika, nego se mora rekonceptualizirati, imajući jasno na umu spolne razlike. Iz toga slijedi da – sve dok je jedna grupa građana potlačena zbog svog spola, a to, valjda, ovdje ne treba dokazivati – istinska demokracija mora s tim građanima operirati i kao s individuumima, ali i kao s grupom.
Jeste li za kvote u politici?
Sve dok je jedna grupa građana potlačena zbog spola, određene mjere koje su u svojoj osnovi čak nedemokratične, kao što je kvota, jesu nužne. Naravno, kvota kao prelazna mjera, i to samo uz nužan uvjet da uz nju ide elaborirana politika koja bi vodila istinskoj ravnopravnosti spolova. Bez takvog dodatka, moglo bi se dogoditi da nam sistem kvota dovede na razne razine vlasti i uprave žene kojima su prava žena i ravnopravnost zadnja rupa na svirali, a moguće čak i odiozna. No, kako je i mnogima, ako ne i većini muškaraca na vlasti, ravnopravnost spolova također zadnja rupa na svirali, onda je kvota opet malo simpatičnija kao mjera na temelju koje ćemo u politici barem gledati relativno izjednačen broj žena i muškaraca.