Kakvo društvo, takve teorije zavjera
Glavni profesionalni interes politologa Nebojše Blanuše, prodekana Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, je politička psihologija, interdisciplinarno područje na razmeđi socijalne psihologije, političke znanosti, povijesti i antropologije, a upravo mu je izišla knjiga “Teorije zavjera i hrvatska politička zbilja 1980. – 2007.”
Fakultetsko je vijeće vašu knjigu predložilo za godišnju državnu nagradu za znanost. Što sve u njoj otkrivate?
Proučavam teorije zavjera izvan uobičajenih okvira, koje taj tip interpretacije drže neozbiljnim iskazom, a tvorce i konzumente ekscentričnim ili patološkim likovima. Pokazujem da je zamišljanje zavjere češće nego što se misli te da je to počesto logično i opravdano, jer ima funkciju “sljepljivanja zbilje”, često u kriznim situacijama, kao legitimno objašnjenje kad se svijet društva i politike mijenja i previre, integrira ili dezintegrira. Teorije zavjere na kompaktan način ukazuju na politički imaginarij različitih aktera i iskazuju temeljni odnos prijatelja i neprijatelja, pa ih ne treba promatrati kao “površinski” fenomen, nego kao “frakturu” koja ukazuje na rascjepe u nekom društvu.
Pretvorba i privatizacija
Koje ste sve teorije zavjera opisali?
Da bih proučio dominantan politički imaginarij, čitao sam političke tjednike koji korespondiraju s glavnim političkim procesima što sam ih posložio u pet razdoblja: od smrti Tita do izručenja Artukovića, od Memoranduma SANU-a do raspada SFRJ, vrijeme Domovinskog rata i rata u BIH-u, vrijeme Tuđmanova režima i od 2000. do početka integracije u EU. Najrazornija teorija zavjere je Memorandum SANU-a, kao politički program koji je preuzeo Milošević i na njegovim premisama vodio ekspanzionističke ratove. Tada je najraširenija interpretacija bila da su velike sile potkopavale osamostaljenje Hrvatske da održe Jugoslaviju. U tu i u interpretaciju da su pretvorba i privatizacija rezultat sprege mafije i države vjeruje više od 75 posto građana; 56 posto vjeruje da je Haški sud osnovan da se izjednače agresor i žrtva te prikrije prava uloga međunarodnih aktera, a 53 posto da su Tuđman i Milošević dogovorili podjelu BIH-a u Karađorđevu. Najznačajnije interpretacije pripadaju ili grupi zamišljanja unutarnjih i vanjskih neprijatelja organski zamišljene nacije, što je svojstvenije desnom imaginariju, autoritarnom mišljenju i distanciranju od demokratskog poretka. Druga grupa teorija, o zavjerama HDZ-ove vlasti u devedesetima, dio je kritičkog diskursa svojstvenog nerežimskom političkom novinarstvu i oporbi; ta grupa snažno podržava demokratski poredak, kritična je prema političkim elitama i ima funkciju iznošenja “prljavog rublja” u javnost.
Kada je riječ o obrascima zavjera, kakva je Hrvatska naspram evropskih zemalja? Može li se ideja da je pristupanje EU-u jednako stvaranju nove Jugoslavije razviti u zavjeru?
Nažalost, ne postoje komparativni podaci. Što se tiče teorija zavjere o EU-u kao novoj Jugoslaviji, zasad je riječ o marginalnom mišljenju na desnici, u sklopu pokreta “NE u EU”, no postoji potencijal da se to proširi desnim spektrom političke scene. O strukturnim sličnostima Unije i SFRJ govori se i u uglednim krugovima u Sloveniji. Kako imamo vlast koja se percipira kao ljevica, a postat ćemo vjerojatno i sudionici krize u EU-u, HDZ i druge desne stranke imaju udobnu poziciju za jahanje na tigru retorike izdaje nacionalnih interesa. Time proizvedeno latentno nezadovoljstvo pogonsko je gorivo za mobilizaciju. No, s druge strane je drugačije i, čini se, odlučnije vodstvo bez hipoteke prošlosti. A i dominantno se raspoloženje među građanima promijenilo. Više ne prolazi priča o “rashrvaćenju Hrvatske”, a time ni o povratku sablasti Jugoslavije.
Simptomatsko čitanje zbilje
Koja je osnovna ideja teorija zavjera i koliko hrvatskih građana u njih vjeruje?
Osnovna je ideja da iza svega stoji nekakav vrag, zlo utjelovljeno u grupi neprijatelja, koje potajno planira i čini nešto nemoralno, ilegalno ili legalno (poput bogaćenja), ali neprihvatljivim sredstvima. Ona funkcionira kao simptomatsko čitanje političke zbilje, shvaćanje da je iza “lijepih riječi” skrivena istina. To je pokušaj razotkrivanja zlouporabe moći i kao takvo blisko kritici ideologije. Istraživanje pokazuje da 93 posto hrvatskih građana vjeruje barem u jednu, a u prosjeku u pet političkih teorija zavjera, što je u skladu s razmišljanjima autora koji drže kako su većina iole politički pismenih ljudi teoretičari zavjera. I oni koji ne vjeruju javno proizvedenim informacijama su teoretičari zavjera, samo mnogo paranoidniji. Mišljenje da su sve teorije zavjera puko praznovjerje također je praznovjerje: bez mnogih teorija zavjera bili bismo praktički slijepi prema najozbiljnijim ugrozama demokracije. Primjerice, tzv. udruživanja radi počinjenja kaznenog djela – bez prava da u njih vjerujemo ili ih istražujemo, kao i u slučaju bivšeg premijera, bili bismo ozbiljno ograničeni u sprečavanju mnogih malverzacija. Zavjera je jedna od najvećih opasnosti, jer udružena akcija povećava vjerojatnost uspješnog ostvarenja zločinačkog cilja, smanjuje vjerojatnost od odustajanja od kriminalnog ponašanja i omogućuje postizanje kompleksnijih ciljeva nego što ih mogu postići osamljeni kriminalci.
Osim što u knjizi povezujete teorije i empirijska istraživanja, na nov način prikazujete i suvremenu povijest?
Na početku navodim citat iz Fukoove “Povijesti ludila”, koji tvrdi da je moguće načiniti povijest iz opskurnih gesta koje su krajnja iskustva kulture. Ova je knjiga pokušaj da se tridesetak godina događajno zgusnute i turbulentne povijesti ispriča opskurnim gestama koje se, vidimo, ne zaboravljaju svojim izricanjem i čine “političko nesvjesno” jednog razdoblja. Štoviše, imaju značajnu funkciju u (de)legitimiranju političkih zajednica. Takav tip istraživanja ima i funkciju suočavanja s prošlošću, što je prijeko potrebno za razbijanje nacionalističkih mitologija.