Banket u Blitvi

Grčka je i dalje u ekonomskoj agoniji, a ona prijeti – snižavanje kreditnog rejtinga još je jedno sredstvo pritiska – Španjolskoj, Portugalu, možda Italiji, pa čak i Francuskoj. O tome gledamo i slušamo, neki još i čitamo, svaki dan u medijima. No, što znamo o stanju ekonomije u Latviji, Rumunjskoj, Slovačkoj? Pa čak i u zemljama Jugoslavije, u njihovim starim i novoproizvedenim razlikama? To što se sve te zemlje ponašaju kao da graniče s Njemačkom a ne međusobno, naravno, nije slučajno. Ta one su nova periferija evropskog centra, a taj centar već trguje i zarađuje i na informacijama koje periferija treba imati o sebi. Pa ako informacije i za vlastito stanovništvo u centru trebaju biti dozirane i prepravljene tako da se interes jedan posto moćnih prodaje kao opći, a onaj 99 posto ostalih kao nepodnošljivi partikularizam, koliko to tek vrijedi za periferiju?

Tako smo došli u društveno stanje u kojem javnosti zemalja Jugoslavije napeto gledaju hoće li Merkozy ovaj tjedan spasiti ili gurnuti Grčku u propast (iako u stvarnosti nema ni spasa ni propasti, već je na djelu inventivna logika permanentnog “propadanja”), ne razmišljajući previše o tome da centar i za nas priprema darove. Mašta domorodaca kao da prestaje na vratima lokalnih šamana – nacionalnih vlada – koji tvrde da su čudotvorno izlječenje već vidjeli i da je ono posljedica njihovog čaranja. Ali bolni rezovi – uzmimo samo taj hit godine koji evropski integrirano dolazi – nisu izmišljeni u Hrvatskoj! To je politika EU-a i njene centralne banke, sada i više negoli zloglasnog MMF-a, koja se u svakoj zemlji drugačije i u različitom intenzitetu nameće. Ono što je svim sredinama zajedničko jest upravo moment autoritarnog nedemokratskog nametanja nove financijske politike!

Bečki ekonomist Joachim Becker, koji je u Ljubljani (na poziv alternativnog Radničko-punkerskog univerziteta) održao predavanje o financijalizaciji i krizi u Istočnoj Evropi (snimak je dostupan na www.slobodnifilozofski.com), nazvao je to evropeizacijom politike štednje. Da vjerujemo u narodne mentalitete, rekli bismo da to ima veze s njemačkim duhom, koji se nameće u EU-u. No, gore od narodnih duhova je, kaže Becker, što se u EU-u politika bolnih rezova sada nastoji odvojiti od parlamenata i na silu provoditi institucionalnim, dakle strukturnim promjenama, tako što će neke evropske ustanove preuzeti na sebe nadzor financijske discipline pojedinih država. A na raspolaganju će im biti i sankcije protiv neposlušnih vlada. Ne mari što je to protivno sadašnjim evropskim ugovorima i dosadašnjem načinu ophođenja među državama. Tako da je, primjećuju to i drugi analitičari, pa čak i oni političke opće prakse, “spašavanje” EU-a na tjednoj bazi, kako to za potrebe političkog spektakla odrađuju Angela Merkel i Nicolas Sarkozy, kraljevski put prema upropaštavanju ne više samo eurozone, već i sadašnjih temelja EU-a. Zlatna vremena demokratskog deficita u EU-u sada su za nama. Pokazuje se, što disidentski kritičari američke politike govore već desetljećima, da je za evroatlantski svijet – a EU se sada trudi da dostigne SAD u proizvodnji redovnog izvanrednog stanja – demokracija mišljena samo za lijepo vrijeme.

U jednoj drugoj tradiciji, onoj marksističkoj, to znači da vlade kao upravni odbori vladajućih klasa suspendiraju demokraciju kad god vladajući samo i posumnjaju da bi njihova klasna vladavina mogla biti ugrožena. Becker to zove deparlamentarizacijom političkog života u EU-u. Jer o tome je li deficit neke zemlje “objektivan” ili “subjektivan”, je li bio strukturno neizbježan ili je posljedica samoskrivljenog nemara vlasti, odlučivat će sada proširena vlast “stručnjaka” – eurokrata. U čiju objektivnost ne trebate sumnjati. Naravno, ako ste pripadnik ekonomski vladajuće manjine.

Sada navodno treba štedjeti na proračunu, povećavati PDV, otpuštati ljude i smanjiti ili barem zamrznuti plaće u javnom sektoru. Tako se danas akumulira kapital za posrnulo privatno poduzetništvo. Ali koje i čije poduzetništvo? Njemačku privredu? Hrvatsku privredu? Onu realnu ili onu špekulativnu? Iz centra dolaze vijesti da najprije spašavamo banke, kao i u SAD-u. Ali koje banke mi u Hrvatskoj trebamo spasiti? Pa hrvatske su već odavno propale. Dakle, odricat ćemo se za UniCredit, Novu Ljubljansku banku, Intesu i Hypo Alpe Adria banku? Jer to su četiri najveće banke u nas. A one čak tvrde da im i dalje ovdje ide dobro, što je dobar povod da posumnjamo u njihovu perspektivu.

Priča je, naravno, puno složenija. Glavni model akumuliranja kapitala u Istočnoj Evropi, ali ne samo u njoj, pa dakle i u nas, bio je putem financijalizacije. Ta ekonomska politika, koja već udara u svoje granice i pokazuje se za budućnost neodrživom, nije u nas, osim na rubu ekonomskih znanosti (koji ima veze s alternativnim načinima edukacije, poput spomenutog ljubljanskog), ni u cjelini tematizirana. Iznimku čine radovi Mislava Žitka (npr. članak “Ekonomska kriza i financijalizacija: skica marksističke teorije”, objavljen u “Aktivu” “Novosti”) ili članak Hrvoja Štefana (“Od financijalizacije ekonomije do socijalizacije financija”, na www.pollitika.com), u kojem on prepričava stavove kanadskog marksista Lea Panitcha. “Financijalizacija je pojam”, piše Žitko, “koji ne označava naprosto jačanje i rast financijskog sektora, već bilježi i promjene koje su nastale u sferi ne-financijskih poduzeća, kućanstava i državnih institucija kao rezultat ekspanzije financijskih tržišta.” Skočimo li sada na zaključke koje izlaže Štefan, sve se u evroatlantskom svijetu sada svelo na “socijalizaciju bankovnih gubitaka, dok se u isto vrijeme garantiralo da će nacionalizirane banke i dalje poslovati na istoj komercijalnoj osnovi koja je uzrokovala gubitke, bez upliva države u poslovnu politiku i bez uspostave javne kontrole. Time se zapravo nije postigla nacionalizacija banaka, već privatizacija javnih financija”. Konkretno: u Austriji je nakon niza “skandala”, upravo na istočnoevropskom “tržištu” zaigrana Hypo banka, “za kaznu” nacionalizirana. A sada austrijska država traži novog privatnog vlasnika čiji će zadatak vjerojatno biti povlačenje ove banke s prostora za koji procijene da se više nema puno što za izmusti. No, najvažnije je primijetiti da postoji opasna veza između hrvatskih rupa u proračunu, austrijskog proračuna i banke koja je, gle vraga, tko god njome upravljao i tko god otišao u zatvor, do sada uvijek bila na dobitku.

A sve to, uz mnogo drugoga – uništavanje privrede na periferiji kreditiranjem uvoza robe i usluga iz centra itd. i sl. – sigurno ima veze i s bolnim rezovima i s klasnom vladavinom. Ona je, zajedno sa svojim špekulativnim financijskim balonima, lupila u granice koje na stari način više ne može nadići. Pa se sada, čekajući novi ciklus pokretanja proizvodnje, prvenstveno u centru i u glavama raznih Čačića i Linića koji ga na periferiji imitiraju, ne može dosjetiti ničega inventivnijeg od mjera štednje koje ne vode u oporavak privrede. Ali vode u nove krugove recesije, pa posljedično i u depresiju. Njemački industrijalci, oni pametniji, čupaju kose kada gledaju nastupe Merkozyja na televiziji ili uživo. Naši rentijeri, koji osim svoje rente ništa relevantno ne proizvode – a mi ih zovemo poduzetnicima – stat će uz Vladine mjere. Stat će i srednjoklasni građani s kreditima u eurima ili francima. Stat će i novinari koji se u tim grupama prepoznaju. No, to im svima na iole duži rok neće pomoći. A to zato što su radnici opet ispali iz njihove evrointegrirane slike.