Trećesiječanjski pijevci

Naravno da se čovjek mora solidarizirati s novinarima koji su u ovo kratko vrijeme poslije izbora izloženi bijesnim izljevima taštine budućeg drugog čovjeka Milanovićeve vlade, Radimira Čačića. Ali, još nitko nije zagrebao ispod površine ove priče i pokušao vidjeti što su uzroci tih provala bijesa, pri čemu se nude dva odgovora. Prvi, da se radi o standardno tankim i svilenim živcima ovog Varaždinca, manje je loš. Svodi problem na pitanje temperamenta, što se uz malo više samokontrole da riješiti, a možeš imati i stanovitog razumijevanja za čovjeka koji je pod pritiskom suđenja u Mađarskoj i možda je naprosto “pukao”. Drugi mogući odgovor puno je gori zato što problem stavlja u širi okvir, obuhvaćajući, u krajnjoj liniji, cijelu zemlju. Naime, što ako Čačić, koji je izbornu pobjedu dočekao upadljivo bez euforije, na momente gotovo neraspoloženo, shvatio da pred novom vladom stoji izazov tako duboke krize da mu ona ne može odgovoriti, da je dakle osuđena na neuspjeh, a zemlja na daljnje potonuće bez povratka?

Pitanje se može postaviti i ovako. Što ako Milanovićeva vlada, koja se iz nepoznatog razloga klanja do crne zemlje Račanovoj trećesiječanjskoj vladi, bude neuspješna kao ona, koja je ostavila za sobom debele minuse ponajprije u raščišćavanju tuđmanovskog nasljeđa ratnog i mirnodopskog (privatizacijskog) kriminala. Oglasivši se ovih dana prvi put poslije deset godina, ministar pravosuđa u Račanovoj vladi Stjepan Ivanišević kaže da to nije bilo samo zbog kolebljivosti i nesnalaženja trećesiječanjske vlasti. Afera Grupo, u kojoj su se našli na udaru, ali su odmah zatim pomilovani neki od tadašnjih i sadašnjih bogova hrvatskog kapitalizma (Ivić Pašalić, Ninoslav Pavić, Miroslav Kutle, Vinko Grubišić) ugasila se, veli, nakon “grubih pritisaka” kojima je bio izložen. Nije otkrio jesu li ti pritisci došli iz vlade, izvan nje ili s obiju strana, ali to nije ni važno, vlast koja se savija pod ovakvim pritiscima naprosto ne zaslužuje da je se zove vlašću. Doduše, Račanova vlada bila je relativno uspješna u ekonomiji, stope privrednog rasta držale su tada Hrvatsku u vrhu tranzicijskih zemalja, a uspješno je riješila još jedan težak problem s kojim se zemlja i danas hrva – goleme unutrašnje dugove.

Ali, bilo je to drugo vrijeme, još se nije nazirala globalna ekonomska kriza koja je nahrupila nekoliko godina kasnije, sunovraćujući Hrvatsku, kao i većinu zemalja u Evropi i šire, iz jednog dna krize u drugi, sve niži. Izraz je to nespremnosti današnjih političkih klasa da se suoče s uzrocima krize neoliberalnog kapitalizma, koji su prvenstveno u sve većoj provaliji između kapitala i rada te u osamostaljivanju, čak “frankenštajnizaciji” financijskog sektora nad realnom ekonomijom. Hrvatska politička klasa savršeno se uklopila u tu idejnu bezmudicu. To znači da papagajski slijedi potrošenu klasnu i razvojnu matricu današnjeg kapitalizma, i to s tolikom ponižavajućom snishodljivošću kao da joj nimalo ne smeta što je tu matricu preuzela od onih – Sjedinjenih Država i Evropske unije – koji su najkrivlji za današnju krizu. Mućnuti glavom i vratiti je na svoja ramena, to je ono što bi Milanovićeva vlada trebala imperativno napraviti, ali nema ni najmanjeg znaka da će tako biti. A onda nema ni realne nade da će ovoj krizi u naredne četiri godine doći kraj.

Istinabog, stanje se može učiniti podnošljivijim prihvaćanjem, recimo, plana prvog čovjeka Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog da se budžet za sljedeću godinu smanji za devet milijardi, dakle gotovo pa desetkuje. Ali to, u krajnjoj liniji, ostaje u okviru ovog istog modela kakav sada imamo, a to su “bolni rezovi” koji padaju na leđa ionako iscijeđenih građana i kojima se rješava samo rashodovna, ne i prihodovna strana budžeta. Osim toga, sam je HNB upornim forsiranjem jake kune i nezainteresiranošću da se uključi u privredne tokove i u obnavljanje uništene proizvodnje jedan od najortodoksnijih aktera trgovačko-uvozničkog modela kapitalizma, koji je i bacio zemlju na koljena. Zato zvuči vrlo deprimirajuće što Kukuriku koalicija nema bitnih prigovora na model kakav zagovara Rohatinski, jer ga očito smatra bliskim svojem. Zato je guvernera HNB-a uzeo na zub HDZ-ov ekonomski strateg Goran Marić, s argumentacijom da je središnja banka glumi financijskog konzultanta koji nema ništa sa sadašnjom krizom, iako je evidentno jedan od njenih krivaca. Argumentacija je sasvim utemeljena, ali u njoj je i trik da sam HDZ glumi da nema ništa sa sadašnjim neoliberalnim modelom u Hrvatskoj, mada mu je zakoniti otac samom logikom da je na vlasti tri četvrtine od dvadeset godina. Tja bi trik čak mogao i upaliti, jer bi se Kukuriku koalicija mogla i sada, kao u Račanovo vrijeme, ponijeti kao bugačica koja upija HDZ-ove grijehe i tako ih praktički preuzima na sebe.

To je i glavno iskušenje Milanovićevih pijevaca. Da uslijed nečinjenja završe u loncu zbog svinjarija HDZ-a, koji je itekako dobro znao što čini. Zasad kukurikavci pokazuju da su to spremni izbjeći samo u nogometu, tom leglu lažnog domoljublja i istinskog kriminala, od kojeg je HDZ, ali i desni rubovi SDP-a (Milan Bandić), kroz protekla dva desetljeća napravio jedan od nosivih stupova svoje vlasti. Taj se stup prvi put ozbiljno rasklimao nakon što je državno tužilaštvo otkrilo velike namještaljke i kriminal u samom vrhu sudačke organizacije, a još više nakon što je budući ministar prosvjete, znanosti i sporta Željko Jovanović zagalamio da tu malaričnu močvaru napokon treba isušiti. Odmah su ga sustigle optužbe iz te močvare da je to, o grozote, miješanje politike u sport, ali to je samo pokazalo da je nogometna banda zadrhtala na prvi ozbiljno podignut glas, jer nije unutar sebe razvila čak ni uobičajenu mafijašku solidarnost. Suprotno, te vucibatine, koje su mogle glumite da su nešto samo dok su uživale političku zaštitu, pretvorile su se, čim su ostale bez te zaštite, u hrpu cinkaroša koji potkazuju jedni druge ne bi li preživjeli propuh koji bi ih mogao otpuhati.

Ako bi asanacija hrvatske nogometne baruštine uspjela, možda bi to moglo ohrabriti novu vlast da slične akcije poduzme i drugdje. Ali, samo pod jednim uvjetom. Da zasuče nogavice i odmah na početku zakorači u još jednu močvaru koja je zinula usred Zagreba, gdje se zbog lukrativnih poslova oko vrijednog zemljišta dogodilo nezakonito preuzimanje i likvidacija tvornice Kamensko. Indikativno je da se i ovdje pojavljuje dio kapitalističkih drmatora iz afere Grupo (Kutle, Pavić), ali i neki novi (Ivica Todorić), a vrlo je vjerojatno da je ista i priča o vanjskim uplivima i pritiscima koju je objelodanio Račanov ministar Ivanišević. Dakle, izgledno je da i od ovoga neće biti ništa. Istinabog, nekakva se istraga u Kamenskom vodi, ali, hm, bez živosti na koju je Državno odvjetništvo naviklo javnost posljednjih godina. Stvar očito zapinje na Ivici Todoriću, najvećem hrvatskom kapitalističkom mogulu, kojem već zbog toga jedva da se nešto može dogoditi, te na medijskom tajkunu Paviću, koji je svoj obrambeni sustav postavio na drukčijim temeljima. Na dobrim osobnim odnosima s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem i još boljim sa svojim nekadašnjim zaposlenikom i novim ministrom unutrašnjih poslova Rankom Ostojićem. Taj mu skida s vrata dosadašnjeg ministra Tomislava Karamarka koji je, izgleda, imao namjeru ozbiljno pričepiti Pavića, doduše vjerojatno zato da izmiri neke račune svoje stranke s njim, ali to ne znači da za pričepljivanje nema razloga.

Ukratko, svi su izgledi da će se u dlaku ponoviti epilog afere Grupo otprije deset godina. Iako je HDZ mirno pustio Kamensko da ode niz vodu, sada bi mu Kukuriku koalicija mogla upiti grijehove, još se više izložiti kritikama da je ona ta koja štiti kriminal koji se oko ove ugasle tvornice prestižnog imena spleo. I ništa se ne može predbaciti tim kritikama. Kamensko je zbilja test vjerodostojnosti nove vlasti, a ako se ona na to ogluši, možda i lonac u kojem će odmah na početku završiti Milanovićevi pijevci.