Roba naprijed, jezici stop

Nama je ovdje svaka politička rasprava o hrvatskom jeziku tako bliska i draga da bismo nesumnjivo, kad bi nam nekim čudom uzmanjkalo aktualnog povoda, isti bez krzmanja i praznog hoda sami izmislili. Toliko se često, naime, u javnosti debatira o statusu hrvatskog jezika i, osobito, njegovim relacijama prema najbližoj rodbini, da se posve neobičnom doima činjenica kako još u dnevnom tisku nije, pored rubrika za unutarnju i vanjsku politiku, crnu kroniku i estradu te sport, ustanovljena i ona za jezik, pa da ga ne guramo baš posvuda, i na vrelo i na mrzlo, tamo gdje s njim ima neke veze i tamo gdje je nikad neće biti ni približno onome što zamišljamo.

Hrvatski vitezovi u Haagu govore na BHS jeziku

Utoliko se prije nekoliko tjedana domaća medijska, politička, znanstvena i šira javnost baš očajnički uhvatila ponuđenog nam šlagvorta iz kuloara samog Europskog parlamenta, gdje su dvije nizozemske predstavnice zelenih nabacile usputnu sugestiju za racionalizaciju troškova prevođenja radnog materijala EU-a na jezike zemalja iz bivše Jugoslavije, a koje se tek pripremaju pristupiti toj kontinentalnoj zajednici. Kao, ionako se dobro razumijemo u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, pa bismo mogli iskoristiti “originalni srpsko-hrvatski jezik” za buduće sporazumijevanje na euro-razini.

Naravno, bila je to divna prilika za još jedno dokazivanje toga da je hrvatski jezik samostalan, samobitan, samostojeći, te da nema što tražiti među onima od kojih je utekao glavom bez obzira. Opet smo zakukali tražeći pravicu kakva se ni ne pokušava uskratiti drugima, nego se uporno kinji male i slabe, čiji je identitet već biološki ugrožen. Ponovno nismo shvatili koje gorivo pogoni europarlamentarce, ako nije posrijedi čista zloba, da nas tretiraju tako ignorantski. Što se nas tiče, i dalje je otvoreno pitanje o motivima centara moći EU-a, onima što ih drže na okupu usprkos babilonskom nerazumijevanju.

A već nam se jednom dogodila slična stvar: dok smo se bavili razgraničavanjem simboličkih vrijednosti do subatomskog nivoa, ispod žita se odvijala integralna transakcija onih drugih, opipljivijih. Potom smo energiju za suradnju i komunikaciju s prvih susjeda reprojicirali na vrli novi EU-kontekst, vjerujući da su i oni primarno zaokupljeni onim što nas silno raduje, dakle jezikom, nogometnom reprezentacijom, sirom i vrhnjem, te usmrćivanjem svinja u kućnoj radinosti. A propos jezika i njegova bogatstva, ta nam je posljednja djelatnost toliko prirasla srcu da za nju imamo naziva malne koliko Eskimi za led: svinjokolja, svinjokolje, svinjokolj, kolinje, koljevina, koljenje i, da skratimo – najjednostavnije, prisno – klanje, budući da je običajno pravo na sječivo noža, bar dok nije rat, rezervirano najprije za svinje. A sad bi neki htjeli da to blago ponovno dijelimo među svim Južnim Slavenima.

Sljedeći moment zabilježen u povijesti hrvatskog jezika, a koji ga iznova zbližava s današnjim standardima srpskog i bosanskohercegovačkog (crnogorski, pak, još nije bio službeno odcijepljen), dogodio se također u vezi s ratom. Iza debelih zidova Scheveningena, tamo gdje se nanovo sastalo sve ono najreprezentativnije iz nekadašnje zajedničke države, sudska je indolentna administracija u nekom trenu odlučila da ne dijeli prevoditelje po već uspostavljenom jezičkom kriteriju, nego je sve đuture vratila pod jedan jezik s karakteristično industrijskom, privremenom oznakom za internu upotrebu – BHS; bosanskohercegovački-hrvatski-srpski. Neka ostane zabilježeno da su svi odvjetnici koji bi trebali braniti, recimo, hrvatske vitezove i Domovinski rat, pristali na takvu zavjeru.

Za to vrijeme, netom stasala Europska unija – ovdje mislimo na njezino vodstvo kao subjekt – koncentrirala se na prioritete bitno distancirane od folklornih, a problem jezika riješila je proglašavanjem svih službenih jezika zemalja članica za službene jezike EU-a, pa ih je u ovom času takvih ravno 23. No, ako su već oni bili tako nepraktični, istina je da ni mi novi, a koji ćemo tek ući u EU, htjeli tamo ili ne, doista nemamo razloga da odustanemo od ravnopravnosti, bar formalno-jezičke, i da olako pristanemo na to da se novoprobuđena praktičnost EU-a započne vježbati baš na našem primjeru. Zašto bismo, ako možemo nadureno grintati, dok im jednom ne dojadimo pa nas odluče ušutkati nekakvim prikladnim ustupkom.

Prebijanje jezičnog pitanja EU-a preko koljena prouzročeno je zapravo samo jednim, vrlo jednostavnim principom: njih, one koji su poveli Stari kontinent u tu političku avanturu, ne zanima etnički dio priče, nego ekonomski. EU danas upravo tako funkcionira, s relativno uhodanim tržištem kapitala, i gotovo svime ostalim u priličnom neredu, od socijalne problematike do vanjske politike. Demokracija kao vladavina naroda na razini EU-a još je odmaknutija od svog izvornog smisla negoli je bila u samim zemljama članicama, pa se danas kao glavno realizirano opravdanje za ujedinjenje europskih država nadaje sve ono što stoji u interesu velikih korporacija i bankarskih kuća.

Jezično tržište

Utoliko bismo trebali ubuduće, što prije, biti načistu s tim da ni od preuređivanja političko-jezičnih prijepora ne možemo u Europskoj uniji očekivati ništa više od uspostave jezičnog – tržišta. Neka se onda i njime trži, kao i svime ostalim, na štandovima s licitarskim srcima i za političko-pregovaračkim stolovima gdje svaka moneta dobro dođe za potkusurivanje. No, revizija bi se jezične politike u EU-u mogla dogoditi upravo zbog ekonomskih razloga, jer tamošnje računovodstvo očito ukazuje na prevelik rashod izazvan poštivanjem tolikih prava. Naravno, nikome unutar EU-a nije palo na pamet da nama samima, ovdje “u regiji”, za našu korist predloži uštedu na trošku što ga namičemo u korist jednog, primjerice, RTL-a; umjesto jedne licence za pobrojane države, uvozimo pojedinačne ispostave ove komercijalne šund-televizije i omogućujemo joj astronomsku zaradu od reklamiranja u svakoj od tih smiješnih zemalja.

Ali, to ipak nije samo načelna krivnja RTL-a i sličnih, nego se prije svega radi o našem pristanku na komercijalizaciju svega i svačega, za ljubav nacionalnog sentimenta izraženog u simboličkim kategorijama: čak smo ponosni na “hrvatski RTL” naspram “srpskog”. Ako je sve roba, i ako već pristajemo na to da roba na globaliziranom tržištu budu jednako rad, znanje, narodno zdravlje, obiteljske vrijednosti i prirodna bogatstva, onda nema potrebe da jezik ostane izvan toga, baš kao što ništa nije izvan jezika, čak niti ono prešućeno, neizrečeno, neimenovano, neracionalizirano. Tad možda obrnutim putem, kroz primjer jezika, dođemo do onog o čemu je čitavo vrijeme riječ.

Lingvist Mate Kapović

Europski kulturni neokolonijalizam

Što se tiče prijedloga dviju zastupnica u Europskom parlamentu o tome da se za potencijalne nove ex-jugoslavenske članice EU upotrebljava, štednje radi, “originalni srpsko-hrvatski” jezik, tome se može pristupiti na više razina. Na početku valja reći da je jezični problem jedan od manjih u problematici vezanoj uz mogući ulazak Hrvatske u EU. Više bi se rasprave trebalo posvetiti tematiziranju političko-ekonomskih problema vezanih uz približavanje Europskoj uniji. EU je institucija koja pokazuje izrazit demokratski deficit (samo povećan nedavnim stupanjem na snagu Lisabonskog sporazuma) u svom birokratsko-političkom funkcioniranju, a, osim toga, ona u Europi predstavlja osnovni okvir provođenja neoliberalnoga ekonomskoga programa, štetnog za interese većine Europljana (a, na drugoj razini, i za interese manjih zemalja poput Hrvatske). Nema sumnje da svaka zemlja ima pravo na to da se u međunarodnim institucijama upotrebljava njezin jezik, međutim valja se kloniti sitnih nacionalističkih strasti i pogotovo mogućnosti da se bitniji, ekonomski problemi u raspravi o mogućem pristupu Hrvatske Europskoj uniji zamijene raspravama o nacionalnom identitetu, jeziku i tome slično, iako ne postoji pretjerana mogućnost da će se s takvim temama pretjerati u proeuropski nastrojenim mainstream medijima s obzirom na to da je, nažalost, opozicija Europskoj uniji u Hrvatskoj još uvijek uglavnom ograničena na naivne nacionalno-romantičarske priče o siru i vrhnju.

Kada se govori o štednji do koje bi se došlo samo upotrebom “srpsko-hrvatskoga” umjesto hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga (bošnjačkoga) i crnogorskoga, tu je nekoliko stvari zanimljivo. Kao prvo, najveća bi se ušteda postigla ako bi službeni jezik bio samo engleski (koji je ionako neslužbena europska i svjetska lingua franca). Ako su već troškovi najbitniji, zašto jednostavno ne ukinuti sve ostale službene jezike? (Ne postoje baš realne šanse da će se uvesti neki neutralni opći jezik, poput davno zaboravljenog esperanta.) Kao drugo, malo je čudno da službeni jezik ne bude recimo hrvatski sa svojih 4,5 milijuna govornika u Hrvatskoj, dok su službeni jezici npr. irski (koji ima manje od 20 tisuća izvornih govornika, dok većina Iraca govori engleski) ili malteški (s manje od pola milijuna govornika, pri čemu treba reći da je drugi službeni jezik Malte također engleski). Tu je teško ne upitati se je li tu posrijedi kakav kulturni neokolonijalizam. Kao treće, valja napomenuti da se zapravo ništa ne može napisati na “srpsko-hrvatskom”, niti se je ikada moglo, unatoč tome što stranci često zamišljaju da je nekoć postojao jedinstveni standardni jezik koji se poslije rascijepio, jednako kao što se ništa ne može napisati ni na engleskom jeziku, a da to istodobno bude i američka i britanska verzija engleskoga. Također, nezgodno bi bilo i to što je često upravo stručna terminologija (pravna, ekonomska, politička…) različita, s obzirom na to da je tu posrijedi upravo kulturna nadgradnja po kojoj se često razlikuju hrvatski i srpski standardni jezik.

Nije nimalo sporno da se stanovnici Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore savršeno razumiju, niti je sporno da četiri standardna jezika na tim područjima postoje kao posljedice političkih odluka (standardni jezici uvijek nastaju kao posljedice političkih odluka). Jednako kao što je politička odluka da su američki, britanski i australski engleski ili njemački, švicarski i austrijski njemački varijante istoga jezika (kao što su se prije i hrvatski i srpski smatrali varijantama istoga jezika), i kao što se, s druge strane, hindski i urdski ili malajski i indonezijski smatraju različitim jezicima, a ne dvjema varijantama istoga jezika. No nema pravoga razloga zašto bi Hrvatska morala pristati na to da i hrvatski (koliko god bio sličan drugim štokavskim standardnim jezicima) ne bude jedan od službenih jezika ako, nedajbože, uđemo u Europsku uniju.

 Teoretičar kulture Dean Duda

Štednja ograničila gostoljubivost

Pretpostavljeni prijedlog zastupnica nizozemskih zelenih jest jednostavan stroj za proizvodnju magle na gotovo jednak način kao što se i sve naknadne rasprave, intervencije i argumenti “za” i “protiv”, dolazili iz struke ili politike, pretvaraju u slične strojeve za proizvodnju dodatne količine magle. Usto, prijedlog je nalegao na poznatu hrvatsku simboličku osjetljivost i vjerojatno mu, čisto racionalno, pridajemo nezasluženu pozornost. Ako je recesija odnosno ušteda ključni kriterij jezičnog discipliniranja, možda bi logika šparanja našla više rezona u silnoj količini plavih zastava sa žutim zvijezdama diljem kontinenta ili mnogobrojnim obrascima što se popunjavaju za svaki program u ponudi EU-a, kao i u masi briselskih činovnika ovlaštenih za poduku kako se formulari ispravno ispunjavaju.

Ne vidim problem u političkoj činjenici da neka zajednica legitimirana kao država naziva svoj jezik imenom za koje se odlučila, kao što teško uočavam poteškoće u lingvističkim argumentima i kriterijima koji nisu uvijek i posve podudarni s političkim odlukama, štoviše mogu od njih posve odudarati. Možda je europski pogon za proizvodnju razlika ipak naposljetku samo neoliberalni kolonijalni projekt i mora ograničiti gostoljubivost jer mu ona u jednom trenutku postaje bezobrazno skupa. Tako se u ovu raspravu, uz politiku i lingvistiku, uključuje i neoliberalna ekonomija tipičnom logikom “diskursa štednje”, a u njemu očevidno nema mjesta za narcizam malih razlika, kao što niti prema njemu, općenito govoreći, ne bismo trebali imati nimalo sućuti ili razumijevanja.