Patroniziranje naroda
Drastična je razlika primjetna između važnosti koju hrvatske vlasti s razlogom pripisuju ulasku ove zemlje u EU i marginalne uloge koju pritom one namjenjuju tzv. široj javnosti, dakle, narodu. Nakon dugih godina krajnje netransparentnih predpristupnih “pregovora”, isti gard zadržan je spram organiziranja zakonski neophodnog referenduma o eurounijskom članstvu Hrvatske. Njegovo prehitro raspisivanje za 22. siječnja, pak, predstavljeno je ovih dana kao ustupak, odnosno prolongiranje s ranije spominjanog, a posve apsurdnog termina od 9. siječnja.
Da, istina je, u međuvremenu nam se promijenila vlast, došli su neki drugi ljudi, no ta činjenica ovom zgodom i nije od neke važnosti. Novi premijer Zoran Milanović tako je navedeno, 11-dnevno pomicanje datuma za općenarodno izjašnjavanje o ulasku u EU, pojasnio riječima: “Želimo to bolje iskomunicirati s građanima.” I moraju s tom komunikacijom biti vraški brzi, ako znamo da agencijska istraživanja pokazuju kako enormnih 87 posto ispitanika smatra da je osrednje ili loše informirano o EU i mjestu Hrvatske u toj zajednici.
Destinacija nepoznato
Nećemo se ovdje, makar ovom prilikom, zadržavati na detaljima o EU-u; sami smo sebi više nego izdašna tema. No, upada u oko da se više pažnje odvaja na retoriku i pripadajuću metaforiku o svojevrsnom ulijetanju Hrvatske u EU, negoli na problemski sadržaj društvenih odnosa koji se oblikuju na pozadini čitavoga tog EU-kompleksa. “Mi smo airbus u magli, ne guske koje srljaju”, kazat će na sve Milanović. Pa, tehnički možda već i jesmo napredovali, ali putnike prethodno nitko nije valjano obavijestio o namjerenoj destinaciji. Ista nam je, zapravo – da se ne bismo lagali – nametnuta.
Osvrnimo se ukratko i na razloge za što ranije održavanje referenduma – svakako u siječnju, naime – a koje ističu njegovi užurbani zagovaratelji. Povrh spomenutoga premijerskog rezona, taktika i dinamika žuđenog ulaska Hrvatske u EU nalaže da se po ovdašnjem usvajanju odluke građanstva o tome (nesumnjivo pozitivne, izgleda!), zemljama članicama ostavi dosta vremena za ratifikaciju u njihovim parlamentima. Jer, zacrtani tajming ulaska nam je ljeto iduće godine.
Nadalje, iz rakursa domaćeg, nova vlada želi iskoristiti prvi efekt izborne pobjede, te na njegovu valu konačno verificirati podršku javnosti i za EU. Zatim će se moći pozabaviti ekonomsko-političkom praksom, onakvom kakve se mjesecima pribojavamo, iza mučke predizborne šutnje Kukuriku koalicije sluteći što ustvari spremaju, a sad već imamo neke konkretne pokazatelje prvih najavljenih mjera. I sasvim su u pravu: očekivano nezadovoljstvo što će ih te mjere izazvati, prenijelo bi se zacijelo i na stav o ulasku Hrvatske u EU.
Mogu oni odvajati predmete do besvijesti, ali ne dospijevaju stvari ovdje slučajno u isti kontekst; ne radi se tek o nezgodnoj koincidenciji. Kao što se uoči izbora šutjelo o više nego izvjesnim rezovima bolnim, dakle, šutjeli su naši “pregovarači” godinama o meritumu ekonomsko-političkog diktata na koji su pristali, i na koji nas EU-članstvom obvezuju. Doktrina obiju tih politika je u biti neodvojiva, te sva proistječe iz istoga liberalno-ekonomskog šinjela. Ili, bolje rečeno, tehnokratske white collar uniforme.
Politolog Ivan Šiber stoga opravdava požurivanje referenduma, kako se EU-tema ne bi opterećivala domaćom problematikom. Ali, nemojmo izvrtati teze naglavce: potonja umnogome stoji u vezi baš s EU-om. Premda nipošto ne želimo za sve naše nedaće okriviti vanjske centre moći i abolirati domicilne štetočine svake vrste. Dvama opisanim aspektima hrvatske politike, kao i europsko-unijskim trendovima, međutim, zajednički je upravo nedemokratski stav prema javnosti, ujedno prema javnom interesu.
Ružičnjak obnoć
Milanovićeva intencija da se otvorena pitanja na koje nitko ne daje zadovoljavajući odgovor, “bolje iskomuniciraju” kroz 11 dodatnih dana uoči referenduma, trebala bi biti kompenzirajuća po 11 godina proeurounijske politike Hrvatske, tokom kojih nismo o EU ni približno naučili dovoljno. K tome, u pravu je premijer kad veli: “EU je dinamičan proces.” Unija se posljednjih mjeseci rigorozno mijenja, i to nagore.
Da niti na unutarnjopolitičkom planu Hrvatske baš ne možemo očekivati obnoć neki ružičnjak, dodatno nas upućuje prigovor sindikalista na referendum o EU-u. Naime, simultano uza nj imao se – prema ranijim sporazumima – održati i tzv. referendum o referendumu, izjašnjavanje o tome bi li trebalo olakšati uvjete za samo aktiviranje dotičnoga direktnodemokratskog mehanizma. Posrijedi je smanjenje broja potrebnih potpisa za raspis referenduma sa 450.000 na 200.000, i povećavanje roka za njihovo prikupljanje sa 15 na 30 dana.
No, to je samo još jedan pokazatelj distanciranja koje politička elita – vlast nova kao i stara – poduzima spram javnosti. Njezino nepovjerenje prema nama pritom nije stvar nečijeg osobnog karaktera, nego naravi same oligarhije koja dobro zna da uzurpirane privilegije ipak ne može zadržati u slučaju da ključne odluke povjeri volji baze. U vrloj EU ili za po kući, svejedno, zato svakako možemo očekivati nastavak toga nakaradnog patroniziranja cjelokupnog naroda.
GONG-ov glas upozorenja u pustinji
GONG je prošlog tjedna prvi, ili barem najobuhvatnije, reagirao na Vladinu objavu datuma referenduma o ulasku Hrvatske u EU, zahtjevom za njegovu odgodu. Najavljeni 22. siječnja preuranjen je termin, kaže se u priopćenju te udruge, iz dva ključna razloga. Prvo, uočene su određene zakonske manjkavosti koje stoje nauštrb dijela ljudi koji bi glasali izvan mjesta svog prebivališta, a pobrojeni su i drugi nedostaci s obzirom na neke financijska i organizacijska pitanja.
Drugi dio prigovora odnosi se na suštinu problema kojem smo u ovom članku posvetili najviše pažnje – neadekvatnu informiranost javnosti o Uniji. “Dosadašnji proces vodile su elite i eksperti”, rekao je za “Novosti” politolog Berto Šalaj, ujedno predsjednik Vijeća GONG-a, “a sada kad su konačno u to uključeni građani, ne daje im se dovoljno vremena za razmatranje i diskusiju. Stječe se dojam da vlasti žele to što prije riješiti, jer to shvaćaju kao zamornu formalnost.”
“Takvo ponašanje ukazuje na puno širi problem negoli je samo pitanje ulaska Hrvatske u EU. Naše političko vodstvo ne želi nam ostaviti prostor za samostalno odlučivanje, čega smo se i dosad nagledali preko svake mjere. Ako se nastave tako ponašati, sva obećanja pobjedničke Kukuriku koalicije da će uz gospodarski oporavak poraditi na demokratizaciji zemlje, padaju u vodu. Ostaje vidljivim, već i na simboličkoj razini, grozan prezir elite prema široj javnosti”, kaže Šalaj.