Teška anamneza bez happyenda

Joan Schenkar: “The Talented Miss Highsmith” (Picador, 2009)

Krajem četrdesetih američku literarnu scenu uzburkao je esej “Come Back to the Raft Ag’in, Huck Honey”, naslovljen gay-aluzijom na Twainova “Huckleberryja Finna”. U njemu je kritičar Leslie Fiedler američku književnost predstavio kao literaturu “za muškarce, od muškaraca i o muškarcima”, koju karakteriziraju implicitno homoseksualni muški parovi i seksualna tjeskoba prema ženama, najčešće portretiranima kao čudovištima vrline ili čudovištima grešnosti.

Posve nepredviđeno, Fiedlerov esej bio je savršena najava za krimiće Patricije Highsmith, žene koja je pisala posve muške romane o patološkim muškarcima implicitne homoseksualnosti. U biografiji “The Talented Miss Highsmith” Joan Schenkar naziva Patriciju Highsmith “najnesvjesnijim homoseksualnim muškim romanopiscem nakon Ernesta Hemingwayja“ i “najtalentiranijim anatomom muške seksualne tjeskobe nakon Normana Mailera“.

Svi njeni demoni

Priča bi mogla i ovako početi: u vrijeme kada je još samo sanjala da postane književnica, Patricia Highsmith je u dnevničkoj zdravici za sretnu 1947. poželjela “da joj svi vragovi, požude, strasti, pohlepe, zavisti, ljubavi, mržnje, čudne žudnje, nevidljivi i stvarni neprijatelji, i vojska sjećanja s kojom se bori – nikada ne daju mira”. Na kraju, nikada i nisu.

Autoricu romana “Strangers on a Train” (prvotno posvećenog “svim Virginijama” s kojima je u to vrijeme ljubovala, da bi naposljetku to preinačila u stanovnike Virginije), “Talentiranog gospodina Ripleyja”, “Sovinog huka” i “Te slatke mučnine”, Joan Schenkar, bez straha od političke nekorektnosti, naziva solo-kuratorom muzeja američkih bolesti 20. stoljeća.

“Talentirana gospođa Highsmith” bila je teška anoreksičarka (majka ju je kao dijete dvaput ostavila), alkoholičarka (imala je piće za svako doba dana i za svaku radnju), sociopat (posljednje godine života provela je u Švicarskoj, u kući nalik Hitlerovu bunkeru), “zloglasna lezbijka” (ljubavni trokut bio joj je idealno geometrijsko tijelo), antisemit (jednu knjigu željela je posvetiti intifadi), komunistkinja (u vrijeme Španjolskog građanskog rata pristupila je Ligi mladih komunista), rasist (SAD je napustila zbog “crnačkog problema”), mrziteljica pokreta za građanska prava (drugi razlog zbog kojeg je napustila SAD), vodviljski naci (uvijek sprema za viceve o Židovima), mizantrop (žalila je jedino mentalno poremećene i ubojice), hipohondar (iako je svoje likove ubijala na najbrutalnije načine, od pogleda na vlastitu krv se onesvješćivala), a uz to još snob, neurotik, paranoik i, naposljetku, usamljenica, koja je kazala da bi je samo jedna situacija mogla učiniti ubojicom – obiteljski život.

Nije bilo spasa

Demone koje je prizvala svojom novogodišnjom zdravicom pretakala je u neke od najmračnijih romana prošlog stoljeća. U Americi nikada nije bila previše slavna, čak ni nakon Hitchcockove ekranizacije njena prvijenca; kod kuće je bila Clark Kent, u Evropi Superman. Obožavali su je Wim Wenders, Peter Handke, Pedro Almodovar, Rene Clement, Liliana Cavani, a i kod nas je osamdesetih imala kultni status.

Njenu, pak, obiteljsku i životnu anamnezu i težak karakter Joan Schenkar s lakoćom je pretočila u izvanrednu biografiju: mješavinu književnosti, seksualne promiskuitetnosti, ljubavničkih strasti i alkoholizma. Kod nekih su pisaca najveća priča – oni sami.

U toj životnoj priči happyendu nije bilo mjesta. U jednom trenutku, početkom šezdesetih, na početku svoje najdugovječnije lezbijske veze, izgledalo je da će slavna spisateljica umaći svojoj povijesti bolesti. U dnevnik je zapisala da je zaljubljena i spašena: “Pogledajte me za deset ili dvadeset godina, i uvjerite se…” Ali spasa nije bilo. Njena anamneza to nije dopuštala; jednostavno se nije uklapalo u dramaturšku logiku njenog života. Deset godina kasnije, nada je počela blijedjeti, dvadeset godina poslije je nestala, a nakon trideset godina ostali su samo usamljenost i gorčina.

Na samome kraju, njen američki izdavač i veliki obožavatelj Otto Penzler opisao ju je kao najtežu osobu za voljeti i najmanje voljenu osobu koju je ikada upoznao. Najmuškija američka spisateljica bila je “zbilja užasno ljudsko biće”, napisao je Penzler i dodao: “Nikada nisam čuo da je rekla nešto pozitivno. Izuzev jednom. Rekla je: ‘Volim pivo.'”