Kovači lažnog novca

To što se danas dešava u Europi zapravo je repriza drame koja se prije punih četvrt stoljeća prikazivala na pozornici ondašnje Jugoslavije. Njen se sadržaj, sasvim pojednostavljeno ali zato ne manje točno, može sažeti u samo jednu rečenicu. Ona glasi: banke su same stvarale novac i dijelile kredite kapom i šakom, a kad ih dužnici nisu mogli vraćati, država je krpala rupe tiskanjem novca. Različiti su samo motivi koji pokreću glavne aktere. Nekadašnji jugoslavenski, točnije rečeno republički rukovodioci, koji su vladali bankama, pokrivali su tako posljedice vlastitih promašaja. Sadašnji europski lideri krpaju rupe nastale odlukama krupnog kapitala. To je, naravno, posljedica odnosa moći u društvu. Današnjom Europom ne vlada vesela čeljad, koju svake večeri prikazuju televizije širom kontinenta. Moć je u istim rukama koje drže novac.

Tiskanje lažnog novca ne može proći bez posljedica. U ono vrijeme, Jugoslavija se suočila s razarajućom inflacijom. U Europi se to ne dešava, jer se višak novca, kao i najveći dio stvarnog bogatstva, koncentrira u malom broju ruku. Zato (zasad) nema ni potražnje koja bi izazvala inflaciju. Ali brojni ekonomisti ipak zvone na uzbunu, tvrdeći da će nastavak iste politike u skoroj budućnosti izazvati tsunami “zimbabveanske inflacije”. Jugoslavensku s kraja osamdesetih prošlog stoljeća više nitko ne uzima kao referentnu točku. A onu iz Miloševićeve “Jugoslavije”, kad je o ekonomiji riječ, nitko ni ne shvaća ozbiljno. Kao, uostalom, ni njegovu državu i novac koji je ona tiskala.

Slučaj Ljubljanske banke

Nekadašnja je Jugoslavija, ipak, puno bolji primjer od Zimbabvea, jer ukazuje i na moguće rješenje. Zapravo na jedino moguće rješenje. Rušeći hiperinflaciju u godini 1989., vlada Ante Markovića morala se suočiti i s balonom tiskanog novca. Tim su se novcem, kao sada u Europi, a prije toga u Americi, zamjenjivali nenaplativi bankarski krediti. Koliko je bilo takvog novca? Analiza stanja u ondašnjim bankama pokazala je da je njegov ukupni iznos dosegao protuvrijednost od 12,5 milijardi dolara. Da bi se znalo koliko je to, treba se sjetiti da je točno toliko iznosio ukupni inozemni dug Jugoslavije 1991. godine, dakle zadnje u kojoj je ona još postojala.

Sav taj lažni novac, koji je postojao na bankarskim papirima, koristio se za nove poslove, odnosno bio je podloga za nove kredite. To je bio jedan od najvažnijih mehanizama inflacije. Na temelju lažnog novca stvarao se novi lažni novac. Naravno, kao što je uobičajeno u bankarstvu i politici, to se prikrivalo eufemizmima koji su se koristili umjesto jasnih i svima razumljivih definicija. Tako nitko nije govorio o lažnom novcu, već o kontaminiranoj aktivi banaka. Pritom je naglasak bio na riječi – aktiva.

Marković je tada, bilo je to na početku 1989., odlučio da ne izmišlja toplu vodu, već da angažira stručnjaka iz inozemstva koji je već rješavao sličan problem. Našao ga je u Španjolskoj i doveo u Beograd, gdje je on analizirao ukupno stanje, ali i svaku jugoslavensku banku posebno. Kad je taj posao bio gotov, Španjolac je predložio jedino logično rješenje. Treba se suočiti s istinom i poništiti sav lažni novac. Kako? Jednostavno. Sva potraživanja koja banke ne mogu naplatiti moraju se “zamrznuti”. Ona se nisu brisala, banke su, dakle, mogle i ubuduće pokušavati da naplate što se naplatiti može, ali nisu ih mogle računati kao aktivu. Tako je istovremeno prekinut lanac inflacije i oslobođen zdrav novac, dakle prava bankarska aktiva, kojom se mogla financirati privreda.

Kad se Jugoslavija raspala, taj su recept preuzeli samo Slovenci, koji su za to imali vrlo jak razlog. Ljubljanska je banka, naime, proširila svoje poslovanje na cijelu Jugoslaviju, dok su ostale banke mahom poslovale na područjima svojih republika. Tako se čak polovica ukupnog poslovanja Ljubljanske banke odvijala izvan Slovenije. Dok je postojala Jugoslavija, to je bila njena velika prednost. Nakon nestanka Jugoslavije to je, međutim, za Ljubljansku banku moglo značiti smrtnu presudu. Slovenci su morali pronaći izlaz, jer su oni, za razliku od novih vlastodržaca u Hrvatskoj, odlučili da spašavaju a ne pljačkaju svoje banke i da sačuvaju a ne uništavaju svoju privredu.

Taj je izlaz bio španjolski, točnije Markovićev recept. Osnovana je Nova ljubljanska banka, u koju je prenesena sva zdrava aktiva, a postojećoj “staroj” banci ostavljena su sva kontaminirana potraživanja. Kako ona koja je Ljubljanska banka imala od drugih, tako i ona koja su drugi potraživali od nje. Da bi se zaštitila od eventualnih sudskih tužbi, nova je banka osnovana posebnim, ustavnim zakonom, koji je bio iznad svih drugih zakona. Nju se, dakle, nije moglo tužiti, a u “staroj” nije više bilo ničega osim dugova. Tom potezu Slovenija je, uz ostalo, mogla zahvaliti svoj ekonomski polet u prvom desetljeću poslije osamostaljenja, koji je trajao sve dok promjena vlasti nije promijenila i razvojnu logiku. Tada je i u njoj nastupilo vrijeme za tajkune.

Usput rečeno, kolateralne žrtve bili su hrvatski štediše Ljubljanske banke. Možda bi im Slovenci i isplatili njihov novac – radilo se samo o 300 milijuna maraka – da se nisu bojali presedana. Ako jednom odustanu od principa, tko zna tko će sve još tražiti svoje stare depozite. Ali cijena koju su poslije za to platili iznimno je visoka. Samo na neopravdanoj razlici u kamatama (razlici prema svojim matičnim zemljama), strane su banke u Hrvatskoj dosad zaradile oko deset milijardi eura. Da je ostala korektna prema svojim hrvatskim štedišama, Ljubljanska bi banka povukla lavlji dio tog novca. Zato su Slovenci, čim su ocijenili kako je prošlo dovoljno vremena da zaborav učini svoje, pokušali sve da se vrate na hrvatsko tržište. Ali ako su neki i zaboravili, guverner Željko Rohatinski nije. Nekorektnoj banci svaki bi put zalupio vrata pred nosom. Naravno, opljačkanim štedišama to je slaba utjeha.

Novi kapitalizam

Dvadeset godina poslije, Europa je pred istim izazovom pred kojim je nekada bila Jugoslavija. Ante Marković je u ono vrijeme proklamirao program koji je nazvao Novim socijalizmom. Europa i svijet danas se nalaze pred zadaćom izgradnje novog kapitalizma. Jugoslaviju je tada razbijala politička birokracija u republikama koja je uspostavila svoj monopol na ekonomske odluke, pretvorivši samoupravljanje u praznu fasadu. Trebao je samo jedan korak, pa da ta birokracija dobije nacionalistički predznak. To se s Miloševićem u Srbiji dogodilo i prije prvih višestranačkih izbora. U Europi i svijetu globalizacija je također omogućila krupnom kapitalu da uspostavi monopol na ekonomske odluke. To je dovelo do neviđene koncentracije novca i moći. Kao i monopol političke birokracije u nekadašnjim jugoslavenskim republikama, i taj je monopol doveo do dubinskih ekonomskih i socijalnih poremećaja.

Primjena španjolskog recepta u europskom bankarstvu obrisala bi lažni novac i njime stvorena bogatstva. Ali kako falsifikatori odlučuju o sudbini kapitalizma, europski i svjetski lideri, usprkos galopirajućoj krizi, tu mogućnost uopće ne spominju. Umjesto toga, lažni se novac pokušava nadomjestiti pravim iz džepova malih ljudi. Kako ga tamo nema ni približno dovoljno, vatra se gasi benzinom, odnosno daljnjim tiskanjem novca. Tako se samo produbljuju poremećaji u ekonomiji, ali i u društvu. Sudbina pokojne Jugoslavije zaista je sjajan udžbenik za današnju Europu.