Sisak Texas

Zašto je propala proizvodnja u Željezari Sisak? Na to naoko skromno pitanje zasad nema cjelovitog i uvjerljivog odgovora. No, možda ga ni ne može biti. Ili ipak, malo preciznije, možda odgovor ne može biti jednoznačan, jer on ovisi i o onome tko pita. Jedni razlozi mogu vrijediti za vlasnike, drugi za državu ili, puno točnije, za više njih, treći za banke i međunarodne financijske ustanove, četvrti za radnike itd. i sl.

Američka tvrtka Commercial Metals Company (CMC) sa sjedištem u Texasu objavila je da se povlači iz Željezare, koju je preuzela 2007., i to preko svoje švicarske podružnice. Sada tvrde da se radi o za njih neisplativom projektu. Točnije, projektu za koji bi “postizanje održive profitabilnosti zahtijevalo dodatno vrijeme i investicije u proizvodnju koja nije naš core business” (misli se na bešavne čelične cijevi, a ne građevinsko željezo kojim se CMC bavio). Američka kompanija tvrdi da je do ove, za nju teške odluke, došla nakon podrobne analize tržišta i vlastitih proizvodnih kapaciteta. Pa je zaključila da će njezin kapital i upravljačka pozornost, koji se trenutno troše na operacije u Hrvatskoj, biti bolje iskorišteni u drugim poslovima. Da, i prije negoli je otišla, podijelila je otkaze svim do jučer svojim radnicima.

Znamo da CMC nije prvi “strateški partner” koji je ušao u ovu Željezaru. Prije njega bili su tu Rusi. Znamo i da hrvatska država – izraz koji bi možda trebalo pisati u navodnicima – nije sposobna sama ne obezbijediti uvjete, već, recimo to pomalo ideološki, ne smetati proizvodnji. Ona je uništava, pa onda traži uvjete za “restrukturiranje”. Prije no što nađu inozemne strateške partnere, kojima daju pogone za jednu kunu (pod uvjetom da se novi vlasnici pozabave dugovima, čije račune im dostave), naši upravljači angažiraju i domaće i strane konzultante. Poznato je da u nas biti ekonomist od formata znači ad hoc savjetovati državne službenike, koji paze da se ti savjeti ne pretvore u jasnu strategiju, a ne voditi neko poduzeće ili smišljati nove teorijske koncepte. Ukratko, lokalna država provodi “dubinska snimanja” ponuđača. Oni, pak, sami snimaju proizvodni pogon koji će kupiti. A rezultat tih silnih ekspertiza – slavodobitni ulazak novog privatnog vlasnika, koji je globalni igrač – pokazuje se ubrzo svejedno kao krah. Ova igra ponavlja se beketovski, u lošu beskonačnost. Kao da su protagonisti slušali savjet filozofa Slavoja Žižeka: “Pokušaj ponovno! Propadni ponovno! Propadni bolje!” Samo što je ciklus između spektakla oživljavanja i debakla propasti proizvodnje sve kraći.

Tvrditi, dakle, da svjetski vlasnici i lokalna država ne znaju u što se upuštaju kada sklapaju dilove uvjerljivo je koliko i nade koje, prije i poslije izbora, medijski manipulirana volja glasača instalira u baš svaku novu vlast. Da bi onda i ta vjera i ta vlast, u sve kraćim ciklusima – ali ipak pažljivo i dozirano – rezignirala.

Računica CMC-a nije nam jasna jer nemamo sve potrebne informacije. U industriji čelika danas postoji nekoliko monopolskih krugova, koji zajedno čine svjetski oligopol. Evropski proizvođači, američki proizvođači, oni indijski, a s druge strane kineski. Interesantno je da su u željezarama Jugoslavije, dakle prvenstveno u Smederevu, Zenici, Sisku i Splitu, prisutni samo Amerikanci i Indijci. Postoji priča s uvoznim i antidampinškim carinama. Carine postoje u EU-u, ali i u SAD-u. Uvozne su nakon urugvajske runde WTO pregovora u EU-u smanjene na nula posto. No, zato su uvedene antidampinške. Ukratko, EU se protekcionistički štiti od uvoza, u koji i mi “Amerikanci” još uvijek spadamo. A SAD se protekcionistički štiti od kineskog uvoza, a dijelom i evropskog. Zato je CMC mislio najveći dio cijevi i druge robe proizvedene u Sisku izvoziti u SAD. No, izgleda da nije dobro procijenio brzinu propasti američkog tržišta. A za jugoslavensko i bliskoistočno tržište nije ni mario.

Je li onda u pravu novi premijer Zoran Milanović kada kaže kako bi Željezara opstala da smo u EU-u? To, u najmanju ruku, ne znamo. Pošto se kroz medije provlače i priče o nekom misterioznom dugu i ne do kraja jasnoj garanciji, naravno novčanoj, koju Hrvatska, kao posrednik u preuzimanju sredstava iz EU fondova, daje CMC-u. Da nije on iskalkulirao kako mu je bolje izvući neki evropski novac, čiji je garant “evropska Hrvatska”, i pobjeći, negoli se baktati s radnicima koji su zaštićeni možda i bolje od američkih? A je li moguće špekulirati kako to i mnogim proizvođačima željeza u EU-u može odgovarati? Još kad pročitamo da su Amerikanci za prodaju svoga posjeda u Sisku angažirali Deutsche Bank!

Istina je da su zadnje rečenice naša promišljanja o svjesnoj zlonamjernosti mnogih aktera – od kojih toliki nisu neposredni proizvođač – za što nemamo sve dokaze. Jer ne znamo ni što su sve, i po pitanju ovog sektora, naši pregovarači ispregovarali s EU-birokratima. No, zar nije bit špekulativnog, dakle i promišljenog, iako kazino-kapitalizma, da u kockanju postoji moment neodređenosti? I to vjerojatno rastući. Ako pojam financijalizacije može biti koristan i za opis poslovanja nefinancijskih poduzeća, kakva su željezare, a može, onda treba dalje analizirati transformacije kapitala, ali i rada koje su zbog toga oko nas na djelu. Poslovanje Željezare sigurno ima veze s krizom kapitalizma, koja i nama dolazi iz SAD-a. Da ta kriza više nije samo američka, da je i kriza EU-a, ali da je – svim tim, sada već više no domaćim zaslugama, i naša kriza – to znaju već i u Sisku. Zato i ne gledaju previše samo u Zagreb. Iako se iz Siska direktan put za Bruxelles – bez puta preko teritorija prijestolničkih rentijera – teško nazire.

Sa stanovišta rada, slučaj “propale” Željezare savršeno se uklapa u definiciju kapitalističke krize koju prenosi Mislav Žitko, kao “procesa čišćenja koji, ako je izveden pravilno, ne dovodi u pitanje postojeću klasnu strukturu društva”. Radnici su dobili otkaze. Ali će ostati radnici, makar i kao nezaposleni. To će biti dobro za budućeg vlasnika Željezare, koji će nove radnike moći zapošljavati pod za njih bitno lošijim uvjetima. Hrvatska supsidijarna – centrima kapitalske moći pridodana – država ne samo da neće pomoći svome stanovništvu tako da izvrši “dokapitalizaciju ljudi”, a ne samo pogona u krizi, već će ih, u skladu s pounutrenom neoliberalnom politikom financijalizacije, baš sada dodatno napasti povećanjem troškova režija za kućanstva, daljom privatizacijom tzv. javnih dobra itd. i sl. Radno stanovništvo bez vlasništva nad sredstvima za proizvodnju snosit će gotovo sve troškove ekonomskih slomova brižljivo biranih privatnih vlasnika industrije. Dok je imao računa, koji je od tzv. slobodnog tržišta udaljen kao Sisak od Texasa, CMC je usrećivao ljude u Sisku. Sada će neki drugi ljudi nakratko biti te sreće. A prljavi posao nastavit će država.