Inženjeri ljudskih duša
HTV 2, GOVOR ZORANA MILANOVIĆA
Novi je premijer održao dojmljiv nastupni govor, kakav u Saboru – pošteno govoreći – dosad nismo imali prilike slušati. Milanović je govorio iz glave, bez podsjetnika, no ne i napamet. Nije mucao, nije zastajkivao, nije gubio misao. S obzirom na to da je posljednjih dana dosta nastupao, pa smo mogli uspoređivati razne narative, čini se da se u njegovoj glavi posložila dosta koherentna zamisao promjene postojećeg stanja. Jasno je rekao da u Hrvatskoj reforme tek počinju. To je vrlo hrabra i vrlo pronicljiva rečenica, jer se dosad sve mijenjalo samo zato da bi sve ostalo isto. Milanović je za Hrvatsku rada nasuprot rentijerske i špekulantske Hrvatske. Milanović je za štednju danas kako bi se trošilo sutra. Dosad je bilo obrnuto. On je protivnik koterija i rodijačke privrede. Sjajno je odjeknulo kad je rekao da se ne kani izvlačiti na greške prethodnika – njih je bilo toliko da bi napunile omanji pakao i bilo bi sasvim legitimno prisjećati ih se, no ovo je baš junački zazvučalo. Kao da si je odlučio vezati jednu ruku na leđa. Znači, idemo bez alibija. Na sve ili ništa. Uostalom, ako se ikako može uspjeti, može se samo tako.
I predsjednik Sabora Boris Šprem održao je dobar govor u kojemu je, pored ostalog, rekao: “Neka bude živost.” To je citat važnog eseja Vlatka Pavletića iz 1952., na koji se ovih dana programatski nadovezao i Slavko Goldstein. Živost – to je ono što nam doista treba nakon dugih godina umrtvljivanja.
Nešto je u Hrvatskoj dozrelo; bude li se radilo kako je obećano, imamo šansu. No od dijagnoze do izlječenja dug je put. Uglavnom – palac gore, bilo je ovo iznad očekivanja.
RTL DANAS, STRUČNJACI O PROGRAMU NOVE VLADE
Na Badnji dan urednica RTL-ovih vijesti najavljuje prilog u kojem “stručnjaci kritiziraju program” koji je dan ranije objavila nova Vlada. Kad čujete riječ “stručnjaci”, očekujete omanju vojsku znanstvenika, privrednika, bankara i sl. No umjesto njih u prilogu se pojavljuje samo Damir Novotny, koji reformski paket ocjenjuje nedovoljno radikalnim i ne prognozira mu neku svjetsku slavu. Uz Novotnyja tu je još Vilim Ribić, no čovjek, notorno, nije nikakav ekonomski stručnjak nego sindikalist kojemu se program, načelno, dopao. Sad, jasno je gdje je problem. Novinari na Badnjak nisu mogli uloviti nikoga živog za izjavu, pa se u mreži zakoprcala samo riba zvana Novotny. No kad je već tako, mogli su prilog pošteno najaviti riječima da su to prve reakcije na program nove Vlade, i sve bi bilo riješeno. Ovako je ispalo mnogo vike ni za što. Na taj se način, povrh svega, ide i protiv pravila novinarskog rada koje se zove uravnoteženost. Možda bi troje od petero stručnjaka, recimo, program smatralo dobrim. Ovako je realnom programu Vlade suprotstavljeno izmišljeno mišljenje “struke”, koja ima svoje ime i prezime, pa je se tako moglo i najaviti.
HAJKA, KLASIK TV
Smrt Pavla Vuisića u “Hajci” Žike Pavlovića (filmu nastalom po motivima poznatog romana Mihajla Lalića) vjerojatno je najkrvavija filmska smrt ikada prikazana na ovim prostorima. Hropac četnika Vuisića nalik je na klanje svinje: Vuisić leži na zemlji, krv šiklja iz njegova tijela, on se trese, koluta očima, zvuk umirućeg je užasavajući…
U Pavlovićevim filmovima (“Zaseda”, “Doviđenja u sledećem ratu”, “Dezerter”) rat je prikazan realističnije no u opusu bilo kojeg ovdašnjeg autora. Približio mu se donekle Vrdoljak s dva filma (“U gori raste zelen bor” i “Kad čuješ zvona”), ali Vrdoljak je zazirao od ekspresionističkih kadrova koji su bili Pavlovićevo omiljeno izražajno sredstvo.
“Hajku” je teško gledati. Grupica partizana u Crnoj Gori ostaje izložena potjeri nadmoćnih crnogorskih četnika. Četnici, na konjima, s Talijanima u zaleđu, progone grupicu tih očajnika po velikom prostoru, u surovoj zimi, pa sve nalikuje na engleske lovove na lisice. Četnici odstreljuju jednog partizana za drugim, sve dok na kraju ne upadnu u prostor na kojemu se ne snalaze, pa im partizani nastrijele vođu, Vuisića… U pozadini njegove smrti rađa se dijete, koje spašavaju Cigani s mečkom. Novi život ide iz surovog crnogorskog pakla…
Filmove Živojina Pavlovića trebalo bi propisati kao propedeutiku za sve naše talibane, idealiste ovih ili onih ideologija, fanatike doktrina. On rat prikazuje onakvim kakav on jest i zato bi – sve i da nije snimio ne-ratna remek-djela poput “Buđenja pacova” ili “Kad budem mrtav i beo” – vjerojatno s punim pravom bio proglašavan najboljim (u najmanju ruku) srpskim režiserom.
DUG IZ BADEN BADENA
Turgenjev u Baden Badenu kleči pred Dostojevskim i moli ga da u svoja djela doda crtu humora kako njegovi neurastenični likovi – Raskoljnikov, Stavrogin, Verhovenski, Šigaljov, Dmitrij i Ivan Karamazov, cijela jedna vojska revolucionarno nastrojenih karizmatika – ne bi, snagom primjera, u perspektivi od te zemlje napravili najveće mučilište svijeta. “Klanjam se pred vašim talentom”, kaže Turgenjev, “samo, što ako vaša literatura postane istina? Ako se to stvarno dogodi, ako se život stvarno bude mogao oduzeti zbog parčeta hleba, ako u Rusiji više ne bude normalnih ljudi, ruski narod će platiti strahovito visoku cenu… Vaši će zli dusi zaista postojati i preplaviti sve naše ulice. Preklinjem vas, Fjodore Mihajloviču, spriječite to… Ako ne postanete smešni, Rusija će postati takva robijašnica prema kojoj će Sibir biti dečja igra.” Dostojevski potom kleči pred Turgenjevom i moli ga da se umjesto Evropi okrene Rusiji…
Dijalog, koji je zabilježila Ana Dostojevski, zvuči zapanjujuće imamo li na umu kasniji razvoj povijesti. Pisci su, inače, puno važniji ljudi no što se misli – pogledamo li, primjerice, Ćosića ili Tuđmana, vidjet ćemo kako su oni uistinu inženjeri ljudskih duša. Oni konstruiraju moguće slike budućnosti, koje katkad “potpomognu” povijest.
Kako znamo, zloslutna se Turgenjevljeva vizija ostvarila u cijelosti. Rusija se nije okrenula Evropi. Je li Dostojevski (“ako nema Boga, sve je dozvoljeno”) duhovni otac staljinizma? U ovom se filmu pomalja i to pitanje, nalik na slična pitanja o Nietzscheu, Marxu ili Isusu, no odgovora nema i neće ga biti. Njega svatko daje prema svome uvjerenju. Konzervativni politički utjecaj Dostojevskog je očit: na kraju krajeva, Putinova se stranka zove Jedinstvena Rusija, a to je bila ključna politička formula ovog pisca, zacijelo jednog od dva-tri najveća koja je svijet ikada imao, i koji je znao izazvati masovne histerije na način koji nismo vidjeli sve do pojave Beatlesa.
Komornu TV dramu “Dug iz Baden Badena” Slobodana Ž. Jovanovića iz 2000. ne možete pogledati na televiziji, ali možete na web-stranici Halobing (halobing.net/filmovi), na kojoj ćete naći praktički sve filmove i TV serije nastale u Jugoslaviji i državama sljednicama. Ovaj ezoterični film jedan je od dramskih dragulja na tom jelovniku, budući da ga je drugdje teško naći. Snimljen je u produkciji TV Srbije, neslučajno u vrijeme Miloševićeva pada, jer je sličnost između vulkanski snažnog ali – po režiserovu sudu – očito nesimpatičnog genija, narodnjaka Dostojevskog, i simpatičnog i krajnje uljudnog, ali manje nadarenog Evropljanina Turgenjeva, sa srpskim duhovnim dvojbama bila više nego upečatljiva.
Sjajno je što vam razne internetske platforme danas omogućuju da u ogromnoj mjeri sami kreirate svoj TV program. Da nije te mogućnosti, bili bismo osuđeni stalno gledati “Tesnu kožu” i slične stvari koje su za vrijeme “mraka” bile žigosane kao šund, a sad su postale kulturni standard. Pa neka netko kaže da sve nije moguće.