Pokrajine

“Prosvjetina” nagrada za kulturu “Sava Mrkalj”

Ovogodišnji laureat Drago Kekanović

Kekanović je jedan od najistaknutijih srpskih književnika u Hrvatskoj. Okušao se kao pripovjedač, romanopisac, dramski pisac, pisac scenarija za film, radio i TV, bavio se i uredničkim i kritičarskim radom

“Prosvjetina” nagrada “Sava Mrkalj” za naročit doprinos kulturi Srba u Hrvatskoj pripala je književniku Dragi Kekanoviću iz Zagreba, odlučili su 20. decembra članovi glavnog odbora ove centralne kulturne institucije Srbe u Hrvatskoj.

Odluku glavnog odbora o dodjeljivanju nagrade koja će Kekanoviću biti uručena na Svetosavskoj akademiji “Prosvjete” 27. januara, prisutnima je na prigodnom novogodišnjem prijemu objavio predsjednik “Prosvjete” Čedomir Višnjić.

– Svi koji su bili u društvu od momenta obnove njegovog rada, početkom 90-ih godina sigurno su obradovani činjenicom da nagradu dobiva književnik koji je s nama od samih početaka rada obnovljene Prosvjete, rekao je Višnjić.

Nagrada nazvana po reformatoru srpske azbuke s Korduna s početka 19. veka, dodjeljuje se

od 2007. godine. Te godine dobili su je karikaturista i animator Borivoj Dovniković Bordo i književnica Dara Sekulić, 2008. slikar Đorđe Petrović, 2009. posthumno književnik Simo Mraović, 2010. profesor srpske književnosti iz Beograda Dušan Ivanić i 2011. pjesnik Đorđe Nešić.

Drago Kekanović rođen je 1947. godine u Bratuljevcima kod Požege u Slavoniji, a u Zagrebu je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Od 1985. stalno je zaposlen kao dramaturg i urednik u Dramskom programu Hrvatske televizije. Jedan je od najistaknutijih srpskih književnika u Hrvatskoj. Okušao se kao pripovjedač, romanopisac, dramski pisac, pisac scenarija za film, radio i TV, a bavio se i uredničkim i kritičarskim radom.

Njegova proza tematski je vezana za prostor zavičajne Slavonije i Zagreb (“Američki sladoled” iz 1998. u izdanju “Prosvjete”) u drugoj polovini 20. vijeka. Stvara već 45 godina jer mu je prva zbirka pjesama “Svjetlost šuma” izdata 1965. godine. Svojim prvim novelama i zbirkom priča “Mehanika noći, spisi” iz 1971. godine, istaknuo se kao ugledni pripadnik književne generacije “borhesovaca”, odnosno “hrvatskih fantastičara”.

Nenad Jovanović

Pokrenuta inicijativa za obnovu crkve u Sjeničaku

Prilozi stižu iz cijelog svijeta

Prvobitna Crkva Svete Petke u Sjeničaku izgrađena je od drveta još 1715. Sada bi trebalo zaštititi zidove novije crkve izgrađene devedesetih, napraviti krov i zvonik

Pokrenuta je inicijativa za obnovu crkve u Sjeničaku. Vrlo brzo nakon dolaska u Sjeničak i na taj dio Korduna, Srbi su 1715. godine izgradili divan hram posvećen Prepodobnoj majci Paraskevi- Svetoj Petki. Bio je to prvi njen hram u gornjokarlovačkom Vladičanstvu. Kako Austrija u početku nije dozvoljavala izgradnju pravoslavnih crkvi od tvrdih i čvrstih materijala i ova, tzv. “crkva brvnara” je izgrađena od drveta.

Akademik Gojko Nikoliš piše da je prvobitna crkva bila skromnih dimenzija, a konstrukciju su sačinjavala hrastova brvna koja su nosila i zvonik. Čitav hram od temelja do krova bio je opšiven šindrom. Pod je bio popločen plavim kamenim pločama.

Prekinuta nova gradnja

Ne zna se ni tko je gradio crkvu, ali se pretpostavlja da su to bili domaći ljudi, takozvani “cimermani” – majstori za drvodjelju i stolariju. Pri hramu je narod sticao i pismenost. Prema prvim pisanim podacima iz 1781. godine, učitelji su bili sveštenici i đakoni. Pored crkve su se održavala crkveno-narodna saborovanja ili zborovi, a posebno su veliki bili na Spasovdan i na Svetu Petku.

Zbog dotrajalosti stare crkve, 1931.godine donijeta je odluka o gradnji nove od čvrstih materijala. U crkvenom fondu su godinama prikupljana sredstva pa financije nisu bile upitne. Izgradnja je trajala sedam godina, od 1934.-1941. no početkom Drugog svjetskog rata potpuno je uništena. Početkom devedesetih, na mjestu crkvi iz 1715. i 1941. započeti su radovi na izgradnji novog hrama. Zahvaljujući narodu Sjeničaka i tamošnjem parohu protojereju Čedi Savičiću, izgrađeni su temelji i sazidani visoki zidovi. No, zbog rata, radovi su prekinuti i do danas nisu nastavljeni.

– Ove godine nam se javilo više ljudi iz Hrvatske ali još više iz inostranstva, sa idejom da se nastave radovi na izgradnji hrama i bili su voljni dati financijski prilog za tu svrhu. Obavili smo više razgovora po našim parohijama i zaključili da zajedničkim snagama pokrenemo inicijativu za nastavak radova. U prvi plan stavili smo neophodnost sanacije postojećih zidova, postavljanje krova i izgradnju zvonika. Na taj bi način spriječili daljnje propadanje i omogućili radove na betoniranju poda i postavljanju stolarije. Nakon tih radova hram bi bio vraćen u bogoslužbenu upotrebu, a vjerski i duhovni život ovog kraja bi bio unaprijeđen, kaže jerej Saša Umićević, paroh trebinjsko-utinjski.

Osnivanje odbora

Umićević dodaje da su trenutno u fazi osnivanja Građevinskog odbora kojeg će sačinjavati ugledni Sjeničarci iz samog Sjeničaka, Srbije, Švicarske, Kanade i Amerike. Svaki član odbora se svojski potrudio da informaciju o pokrenutoj inicijativi proslijedi što većem broju Sjeničaraca i ostalih Kordunaša, gdje god oni bili. Putem televizije i radija obratit će se za pomoć iseljenicima u Kanadi i Americi.

– Ove smo godine uredili okoliš oko hrama i poravnali teren, te tako stvorili pretpostavke za nastavak obnove. U planu imamo da do 2015.godine kada će hram obilježiti 300 godina postojanja, završimo radove na gradnji i kompletnom uređenju. Zato nam je potrebna pomoć svih koji nam mogu i žele pomoći, ističe Umićević.

Crkvena općina Trebinja nije sama u mogućnosti financirati radove koji se u prvoj fazi zaštite zidova i pokrivanja procjenjuju na 180 hiljada kuna odnosno na oko 25 hiljada eura. Zato je otvoren strogo namjenski račun na koji se mogu slati dobrovoljni prilozi.

Detaljnije informacije o akciji obnove crkve mogu se dobiti kod nadležnog paroha, jereja Saše Umićevića na telefon: 095/5114-669 ili na e-mail adresu: sasa_umicevic@live.com

Žiro račun:

SPCO Trebinja

Obavezna naznaka: “Za obnovu crkve u Sjeničaku”

Žiro račun broj: 2484008-1500183464 Raiffeisenbank Austria-Hrvatska

IBAN: HR6324840081500183464; SWIFT: RZBHHR2X

Milan Cimeša

• 
  

In memoriam- Branko Kurucić (1946-2011)

Čovjek ogromne radne energije

Branko Kurucić jedan je od pokretača obnavljanja rada SKD “Prosvjeta” u Vukovaru, predsednik Pododbora i član Glavnog odbora u Zagrebu. Od 1998. predsednik je Koordinacionog odbora Društva za područje Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema

Svaki je odlazak podvlačenje neke linije, a onim najtežim, poslednjim, podvlači se i ona najdeblja, preko koje se ništa ne vidi, ali može mnogo da se sluti. Rastanak je uvek i podsticaj i prilika da se saberu najvažnija i najlepša sećanja na lik onoga koji odlazi. U životima svih koji su imali sreću da ga upoznaju, Branko Kurucić ostavio je neizbrisiv trag.

U ovim bučnim vremenima kada je dobrota tako skupocena on je od svoje samo razdavao. Širio je uvek oko sebe duh optimizma i nesebično pružao svoju profesionalnu i prijateljsku, ljudsku, podršku svima kojima je ona bila potrebna. Sećaćemo ga se kao čoveka visokih moralnih načela i jedinstvene ljudske topline.

Branko Kurucić rođen je 1946. u Kućancima kod Donjeg Miholjca. Onde se i školovao, a 1964. stigao je u Vukovar i zaposlio se u ondašnjem PIK-u. Tu je zasnovao i porodicu. Aktivno se uključio u društveni rad, posebno sindikalni, pa je obavljao i funkcije sekretara i predsednika vukovarskog Opštinskog sindikalnog veća.

Strpljenje i tolerancija

Ono po čemu je postao poznat i nezamenjiv, njegov je rad u oblasti kulturnog amaterizma. Član Kulturno-umetničkog društva “Sloga” postaje 1974. godine. Više puta biran je i za predsednika Društva. Od 1987. do 1991. bio je direktor Centra za kulturu.

U nemirnim vremenima koja su i u njegov život unela dramatične promene, umeo je da širi strpljenje i toleranciju i da često bude glas toliko potrebnog razuma. Na mestu gde je nesigurnost bila svakodnevica, okruženi bolom, tugom, ljutnjom i patnjom, u vremenu koje danas pamtimo kao mučno i tragično, samo zahvaljujući Brankovoj neponovljivoj umešnosti i organizatorskim sposobnostima, dogodio se, kao čudo, Srpski kulturni centar. U njemu je Branko oko lepote okupljao ljude, gradeći u njima sposobnost da stvaraju ili da uživaju umetničke darove drugih. Svedočanstvo je to i o nasušnoj ljudskoj potrebi za kulturom, o nastojanju da se, u to doba mraka, osmisli besmisleno, o potrebi da se progovori o osećanjima.

Kao da je svima bio potreban taj unutrašnji doživljaj pročišćenja, koji mogu da podare samo lepota i umetnost. Branko je nepogrešivo poznavao tu ljudsku potrebu, jer je ona bila duboki deo i njega samog. Zato je u toj ustanovi on bio zasebna institucija. Zato je i prirodno zvučala rečenica: “Idemo kod Branka”.

Jedan je od pokretača obnavljanja rada Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” u Vukovaru, predsednik Pododbora i član Glavnog odbora u Zagrebu. Od 1998. predsednik je Koordinacionog odbora Društva za područje Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema.

Od 2000. godine koordinator je organizacija amaterske kulture srpske zajednice u Vukovaru. Na ovom poslu dao je značajan doprinos povezivanju tih organizacija s gradskim institucijama. Osnovao je ili inicirao pokretanje većeg broja manifestacija: Dana kulture Srba Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, Smotre narodnog stvaralaštva SKD “Prosvjeta”, likovne kolonije “Boja Vukovara”. Osnovao je 2001. Ansambl narodnih igara SKD “Prosvjeta” i vodio ga do 2008. godine. Upornim radom postigao je da Ansambl nadraste regionalni okvir i postane institucija od “Prosvjetinog” opšteg interesa. Na Evropskim smotrama srpske dijaspore već godinama ovaj Ansambl, zahvaljujući i Brankovom nemerljivom doprinosu, osvaja najviše nagrade.

Sagovornik i slušalac

Bio je čovek ogromne radne energije. Poticao je sve oblike kulturnog amaterizma: folklorni, likovni, muzički, pozorišni, književni. Nije zanemarivao ni rad s najmlađima. Neumorno je obilazio škole i pozivao na uključivanje u amatersko stvaralaštvo, znajući da je to jedini zalog trajanja i budućnosti. Nije zastajao pred problemima, ali se nije zanosio ni uspesima. Bio je pažljivi sagovornik i slušalac. Svakom pitanju posvećivao je potrebnu pažnju. Umeo je da zapaža i zaključuje i da o svemu, bez žurbe, da svoj odmeren, jasan i obrazložen sud. Bio je bez ostatka posvećen svemu što je radio i gradio, a gradio je temeljito i uporno.

Bio je čovek od reči i dogovora. Na njegovu podršku, razumevanje i pomoć moglo se sigurno računati kada je u pitanju bila dobra namera i plemenit cilj. Uvek pozivajući na okupljanje i zajedništvo uživao je nepodeljen ugled i jedinstveno poverenje svoje okoline.

Bio je privržen svojoj porodici, prijateljima i saradnicima. Takav će zauvek trajati u našem sećanju.

Borivoj Čalić

Promocija knjige o krsnim slavama i u Slatini

Nastavak tradicije

Vijeće srpske nacionalne manjine Virovitičko-podravske županije organiziralo je 29. decembra u prostorijama nevladinih organizacija u Slatini promociju knjige “Domaćine srećna ti krsnaslava” priređivača Ljubisava Milosavljevića. Skup na kome je bilo 30-tak članova vijeća i građana u ime organizatora pozdravili su Mladen Kulić, potpredsjednik županijskog vijeća, kao i Milan Radaković, suorganizator ove promocije.

O ideji štampanja ove knjige, njenom priređivaču i potrebi i interesu za štampanje ove knjige govorio je Darko Karanović, predsjednik VSNM Bjelovarsko-bilogorske županije. Njegov zamjenik Radovan Dožudić govorio je o poruci te knjige, kao i o interesu pravoslavnih Srba za očuvanje svog identiteta, nastavak tradicije duge više od hiljadu godina, i očuvanje kroz usmenu i pisanu predaju tradicije slavljenja krsne slave.

Skupu su prisustvovali i predstavnik izdavača Simo Marčetić iz bjelovarske, kao i predsjednik VSNM Virovitičko-podravske županije Igor Pavković i njegov zamjenik Stanislav Ivković.

N. Jovanović

Evropsko iskustvo baranjske studentice Sonje Nedić

Isplatio se svaki “evrić”

Dragi studenti, ako možete, idite na studiranje u inozemstvo. Znam da zvuči teško i zastrašujuće – tako je i meni zvučalo, ali nije. Vrijeme će vam jako brzo proći i začas ćete opet biti kod kuće

Prije tri i pol mjeseca, sredinom rujna 2011. godine, sjela sam u vlak u Vinkovcima i prvi put u svom dvadesetjednogodišnjem životu otišla od kuće u Belom Manastiru na duži period, na cijelih pet mjeseci, a moja krajnja destinacija bio je – Klagenfurt u Austriji.

Nakon što sam završila gimnaziju u Belom Manastiru, godine 2009. upisala sam se, kao redovita studentica, na osječki Odjel za kulturologiju, smjer Medijska kultura. Oduvijek sam maštala o studiranju u nekoj stranoj zemlji, ali uvijek je bilo nečega što me kočilo u ostvarivanju tih mojih maštarija.

Jednog dana, na iznenađenje svih, uključujući i mene samu, odlučila sam se prijaviti na natječaj za Erasmus-program mobilnosti, koji se raspisuje u suradnji Sveučilišta Josipa Jurja Štrosmayera i Agencije za mobilnost i programe EU. Ne očekujući ama baš ništa, prošla sam na natječaju, dobila stipendiju od 350 eura mjesečno i bila prihvaćena da svoj peti semestar studiram na stranom sveučilištu, i to onom koje je bilo moja prva želje – Alpe-Adria Univerzitet u Klagenfurtu.

Naučiti njemački

Htjela sam usavršiti svoje (ne)znanje njemačkog, tako da su u obzir dolazile samo zemlje u kojima se govori njemački, da sveučilište ima studij medijske kulture na engleskom jeziku i da po mogućnosti ima ugovor o suradnji s mojim sveučilištem, što bi mi olakšalo realizaciju mobilnosti. Nakon iscrpnog “guglanja”, odluka je pala.

Htjela sam se praviti odrasla pa sam sjela u Vinkovcima u direktan vlak za Filah, umjesto da me mama i tata odvezu u Klagenfurt (nije daleko, nekih 500 kilometara!), i moja europska avantura mogla je početi. Nakon devet sati truckanja, na kolodvoru u Filahu dočekala me Austrijanka Petra. Svaki internacionalni student na Sveučilištu u Klagenfurtu, naime, dobija svog “badija” (druga), a njegova je dužnost da nam pomaže oko cijele papirologije koju treba proći pri dolasku i oko svega što nam zatreba, pogotovo nama koji smo na tuc-muc s njemačkim.

Zapravo, bilo je tuc-muc prije tri i pol mjeseca, a sad i ja špreham k’o prava. Uz redovne kolegije, pohađam i tečaj njemačkog, što mi je jako pomoglo da se oslobodim i propričam.

Sama sam izabrala pet kolegija koje želim slušati i vjerojatno nisam mogla izabrati bolje. Odlično je prisustvovati predavanjima iz medijske kulture i njemačkog jezika sa studentima iz cijelog svijeta.

Pročitajte njihova imena: Anita, Lamija i Ermin iz BiH; Orelian iz Francuske; Liene iz Latvije; Natalia iz Mađarske; Joana iz Portugala; Lucija iz Slovenije; Heda iz Rumunjske; Marta, Belén i Mercedes iz Španjolske; Feyza, Gizem, Handan i Ümit iz Turske; Anastasija iz Ukrajine; Ali iz Afganistana; Adrian iz Argentine; Lais iz Brazila; Sol A iz Južne Koreje; Keti iz Nikaragve; Brandon iz SAD… Studij medijske kulture malo je drugačiji nego kod nas. U Klagenfurtu se traži praksa i konstantna interakcija. Jednostavno je nemoguće izaći s predavanje, a da nisi ništa rekao.

Klagenfurt je mali grad, s predivnim jezerom, divnim ljudima i savršenim Sveučilištem: od čitave sveučilišne organizacije, dočeka internacionalnih studenata, do profesora, koji su izvrsni, skupa s njihovim znanjem engleskog.

Još jedna stvar koja je pridonijela da se odlučim za Klagenfurt: njegov je geografski položaj. Sat i pol do Bleda, dva do Ljubljane, Udina i Graza, tri do Trsta, četiri do Venecije i Beča…

Brojna putovanja

Ured za internacionalne studente organizirao nam je jednodnevno putovanje u Trst, na kojem sam upoznala Finkinju Katri, s kojom dijelim strast putovanja, pa smo tako počele kovati planove. Venecija i Ljubljana (u koju nas je vodila Slovenka Jana) bile su prve na redu, zatim sam sama otišla u Udine kod prijateljice Autore, koju znam iz Pečuha, gdje smo 2010. bile na Internacionalnom kulturnom tjednu. Potom je slijedio još jedan organizirani put za nas internacionalne studente u dvorac Strasburg (onaj austrijski!), a nakon toga išla sam u Graz, zajedno s Finkinjom Katri, Amerikankom Keti i Ukrajinkom Viktorijom. Kad imate rodbinu u Beču, kao što je ja imam, to onda znači česte posjete lijepom glavnom gradu ove još ljepše zemlje.

Nakon tri mjeseca boravka u Austriji, došlo je na red još jedno iščekivano putovanje za novogodišnje praznike: istim onim vlakom nazad za Vinkovce. Nakon dugog vremena stižem kući: burek i čvarci, grah i lepinje. Nemojte me krivo shvatiti, jedem ja i u Austriji fino, ali nema nigdje naše kuhinje.

Kod kuće ću napuniti baterije i nadisati se baranjskog zraka i opet povratak u moj europski život, koji će trajati još mjesec dana, sve tamo do sredine drugog mjeseca. U početku se pet mjeseci činilo jako dugo, ali sad ne znam gdje je to vrijeme isparilo.

Dragi studenti koji ovo čitate, ako možete, idite na studiranje u inozemstvo. Znam da zvuči teško i zastrašujuće – tako je i meni zvučalo, ali nije. Vrijeme će vam jako brzo proći i začas ćete opet biti kod kuće, a doživjet ćete toliko toga da se to ne može pretočiti u riječi.

Ako se odlučite baš za Austriju, savjetujem vam da, makar kod roditelja, podignete kakav kredit jer vam stipendija neće biti dovoljna, ali – vjerujte mi – isplati se svaki “evrić”.

Sonja Nedić

Neobičan novogodišnji koncert u Baranji

Belomanastirskih pet harmonikaša

Već drugu godinu zaredom, što polako prerasta u tradiciju, u prepunoj dvorani za produkcije Osnovne glazbene škola (OGŠ) Beli Manastir održan je svečani koncert orkestra “bm5h” – “belomanastirskih pet harmonika”.

Članovi tog orkestra su Aleksandra Gado (doktorica veterinarske medicine), Kornelija Zvečevac (diplomirana inženjerka arhitekture, pročelnica gradskog Upravnog odjela za graditeljstvo i stambeno-komunalne poslove), Samir Jurčec, Davorin Bubalović (doktor medicine, predsjednik Gradskog vijeća Grada Belog Manastira) i Vladimir Kedmenec (direktor belomanastirske “Stanouprave”).

Orkestar je, na veliko zadovoljstvo okupljene publike, izveo sedam kompozicija poznatih svjetskih autora: “Annen-Polka”, “Carski valcer”, “Tritš Traš Polka” i “Na lijepom plavom Dunavu” Johanna Štrausa mlađeg, “Orfej u podzemlju” Žaka Ofenbaha, “Memori” iz mjuzikla “Mačke” te “Bela Italia”.

Na početku koncerta, dr. Bubalović je pozdravio publiku, zahvalio se obiteljima članova orkestra koje su trpjele njihova izbivanja utorkom navečer kad su probe i profesorici Veri Sobonja koja ih je podučila svemu što izvode. Na kraju koncerta publici se zahvalio i Vladimir Kedmenec, svima čestitao Novu godinu i napomenuo da orkestar prije sljedeće Nove godine planira još neki koncert, ali da je to još uvijek tajna.

J. Nedić

2012. veselo dočekana u Malom Gradcu

S Djedama mrazovima u Novu godinu

Mnogi su odlučili dočekati Novu godinu u Društvenom domu, s obzirom da je Mali Gradac jedno od rijetkih mjesta u glinskom kraju gdje se to prakticira

U novu 2012. godinu u Malom Gradcu se ušlo s obiljem dječje radosti – dva Djeda mraza razdijelila su poklone za ravno stotinu djece iz tog i ostalih sela oko Gline, ali i samog gradskog središta.

Podjeli u Društvenom domu prethodio je kraći dječji recital na temu snijega i zimskih radosti koji su izveli Danijela Popara, Mladen Likar, Luna Košutić i Duško Gruborović nakon čega je počela podjela poklona. Neka djeca stala su u red, neku du dovodili roditelji, a neka su se i preplašila od bradatih čika u crvenom.

Voditeljica programa Nataša Vrga podsjetila je i da je prije ravno deset godina u toj dvorani održan prvi nastup obnovljenog pododbora “Prosvjete” pod vodstvom Milice Sanković.

– I ja sam tada bila na sceni, iako sam bila mnogo mlađa i manja, rekla je Nataša Vrga koja je danas maturantica zagrebačke srpske pravoslavne gimnazije.

Novogodišnjoj podjeli poklona, koja se njeguje samo u malogradačkom pododboru “Prosvjete”, prisustvovao je i predsjednik “Prosvjete” Čedomir Višnjić, pri čemu je izrazio nadanje da će biti još prilika da se skupi tako velik broj djece.

Tokom večeri mnoga su djeca s roditeljima otišla, ali se pojavilo mnoštvo onih koji su tu odlučili dočekati Novu godinu, s obzirom da je Mali Gradac jedno od rijetkih mjesta u glinskom kraju gdje se to prakticira. Sve njih prvo su zabavljali svirači veterani malogradačkog pododbora, a za njima i grupa Feniks iz Vrginmosta, pa se tako veselo i razdragano ušlo u (n)ovu godinu.

Svime su bili zadovoljni i organizatori.

– Drago nam je da su djeca došla i lično preuzela paketiće, rekli su čelni ljudi pododbora Ljuba Vrga i Janko Likar, dok je Milica Sanković podsjetila kako je i prije deset godina mnogo djece učestvovalo u nastupu.

– Ona su odrasla, ali se sada javljaju nove generacije spremne da se uključe u rad pododbora, rekla je Milica Sanković.

N. Jovanović

Stogodnjak (92)

* 6. 1. – 13. 1. 1912: Iz Gospića stiže i ova vijest: “Kada se u srpskoj crkvi počela čitati božićna poslanica vladike Mihaila Grujića, izašla je demonstrativno iz crkve sva inteligencija, koja je bila na bogosluženju.”

* Srpska pravoslavna crkveno-školska općina u Dubici poručuje: “Treba nam crkveni pjevčik i to odmah! Mjesečna nagrada je 25 kruna. Stan u naravi (dvije lijepe sobe, kuhinja, komora, tavan, podrum, štala, svinjac itd.), bašta. Od svakog sprovoda, gdje bude pozvan 2 krune, od parastosa također 2 krune…”

* Nađena je ukradena lubanja kneza Aleksandra Karađorđevića, stiže vijest iz Beča. Lubanja je drugog dana katoličkog Božića ukradena iz oskvrnute grobnice na sveto-marksovom groblju. Policija je lubanju našla u srpskom dijelu samoga groblja, zamotanu u novinski papir “Oesterreichen Chemiker Zeitunga” od 15. prosinca, i prema mjestu gdje je nađena pretpostavlja se da ju je netko s ulice bacio natrag preko zida. Naime, dio istih novina nađen je i s druge strane zida. Komisiju, koja je utvrdila da je riječ o kneževoj lubanji, sačinjavali su šef bečkog policijskog biroa i vladin savjetnik Stukart, srpski policijski izaslanik Lazarević, istražni sudac dr. Hertl, državni odvjetnik Buzek i profesor bečkog univerziteta dr. Haberd koji je, kao forenzički stručnjak, i usporedio lubanju s ostalim skeletom. Inače, obavljaju se i posljednje pripreme za prijenos posmrtnih ostataka kneza Aleksandra i kneginje Perside u Srbiju, u Topolu, gdje je kralj Petar sazidao mauzolej.

* Čudna sudbina zadesila je nekog Savu Dragovića. Optužen je da je još 26. rujna 1878. u Bosni provalio u kuću Mehage Mulabdića i ubio mu majku. Godinama je policija tragala za njim i konačno ga uspjela uhapsiti. U srpnju 1911. pred zagrebačkim Sudbenim stolom osuđen je na 15 godina teške tamnice, iako je poricao svaku vezu sa zločinom. To su na kasacionoj raspravi pred Stolom sedmorice u Zagrebu potvrdili i brojni svjedoci, među kojima i sinovi ubijene, izjavivši da Dragović nije ubojica, jer da ga nikad u životu nisu vidjeli, a pogotovo ne u vrijeme i na mjestu zločina. Stoga je sudu preostalo samo da ga oslobodi i pusti iz zatvora. Kad je čuo sudsku odluku jadnik je – pao u nesvijest!

Đorđe Ličina