Nemaš stan? Kupi televizor…

Novinar, scenarist i publicist Velimir Grgić, u posljednjih je sedam godina napisao i objavio čak osam publicističkih djela, uz jedan roman. Pisanjem se počeo baviti još u 15. godini, a iza njega je suradnja sa nekima do najeminentnijih tiskovina i portala. Jedan je od idejnih začetnika, pokretača i urednika magazina Nomad, koji je uređivao sve do prestanka njegova izlaženja 2002. Vrsni je poznavatelj azijske kinematografije i filma općenito, kao i popularne kulture kojom se intenzivno bavi posljednjih deset godina.

“Hrvatski gen – snovi o bijegu sa brdovitog Balkana” njegovo je deseto djelo u kojem se posvetio seciranju društvene zbilje kroz tri elementa eskapizma – konzumerizma, celebrity i TV kulture. Stvorio je svojevrsni udžbenik za zdravo društvo, odnosno za sve koje žele znati što nam se to događa ali nikako da shvate. Zdravo štivo za zdravo društvo.

Odakle ideja da cijelo svoje djelo posvetite rađanju i razvoju Hrvatske kroz seciranje društvene zbilje? Navodite niz relevantnih podataka koje ostali mediji u Hrvatskoj u posljednjih 20 godina nisu gotovo ni spomenuli ili su objavljeni na dnu stranica kao malo važne vijesti?

– Onako kako su klasični, stari mediji pokušavali preživjeti u novoj tržišnoj i tehnološkoj utakmici, pri tome sve više zabavljajući, a ne informirajući ili educirajući ljude, knjige su se otvorile kao solidan prostor slobode i prostorne širine za obradu pojedinih tema. Obzirom da sam prije ove napisao devet knjiga, ukoričeni papir učinio se kao savršena podloga za analizu radikalnih kulturnih, društvenih i političkih zaokreta prvog desetljeća novog milenija. Ideja postoji poprilično dugo, a knjiga se doslovno sama pisala u zadnjih deset godina, u mojoj glavi, ali i u sličnim člancima koje sam objavljivao posvuda. Kroz prste i tastaturu konkretno je prolazila u posljednje dvije, kada se nagomilalo dovoljno informacija za obradu, a i desetljeće kojim se “Hrvatski gen” primarno bavi došlo je svome kraju te tako ostavilo fini teren za rekapitulaciju.

Britney u šopingu

Sjajno ste to opisali u svojoj knjizi, no ukratko, zbog čega po vašem mišljenju mediji u Hrvatskoj jednostavno ignoriraju činjenice koje već primjećuju i polupismeni stanovnici Hrvatske?

– Ne ignoriraju ih svi. Oni koji ignoriraju, jednostavno imaju takvu uređivačku politiku. Mediji nisu neovisni entitet koji pluta u eteru i spašava društvo svojim super-objektivnim, inteligentnim i moralnim ukazivanjem na probleme s distance. Mediji su tržišni proizvod u nečijem vlasništvu, a njihov sadržaj odraz je onoga što traži novac koji ulazi u njih – bilo od vlasničke strukture, bilo od strane nikad moćnijih oglašivača, bilo od publike.

“Lako je ugasiti TV prijemnik ali kako ugasiti učinke koje je televizija imala na kulturu?”, pitate se u svojoj knjizi, ne dajući zapravo odgovor, već samo konstatirate dno koje smo dotakli. Je li uopće moguće ispraviti učinke koje su televizije ali i ostali mediji izvršili na novu generaciju stanovnika Hrvatske?

– Sve je moguće. Pitanje je kako. Da imam odgovor, bio bih mesija. Nažalost (ili na sreću?), nemam ni mesijanski kompleks, ni odgovor. Ali zato postoji nešto što se zove javna polemika – odgovori se mogu iskristalizirati samo kroz mrežu razmjene ideja i veliku debatu o problemima, a ne sjedenjem i čekanjem da padnu s neba. Utoliko se nadam da je i moja knjiga jedan mali doprinos kakofoniji iz koje bi se možda mogla izroditi neka nova, zdravija sutrašnjica.

Najviše ste se u knjizi bavili konzumerizmom, te celebrity i TV kulturom, navodeći niz zapanjujućih podataka i uspoređujući ih sa globalnim fenomenom urušavanja civilizacije. Međutim i sami ste sve te godine bili djelom te kulture radeći kao novinar i scenarist, utječući tako i svojim radom na publiku. Zbog čega oštra osuda medija u kojima ste radili ili još uvijek radite?

– Hm, ne bih rekao da je to osuda, moj pristup je više bio zdrava analiza bez histerije, ukazivanje na negativne, ali i pozitivne strane svih tih elemenata novog eskapizma stvorenog s dolaskom novog kapitalizma. Druga je stvar što negativnih aspekata ima puno više od pozitivnih. Osim toga, treba prestati miješati stvari koje iako povezane, nisu ista priča – većina mog djelovanja u medijima okreće se oko proizvodnje suvislih zabavnih sadržaja i pisanja o pop kulturi. Pisanje o glazbi i filmu, stvaranje serija i talk showova nije problem – pop kultura nije isto što i celebrity kultura, ma koliko fenomeni bili vezani, tj. nije isto baviti se time jesu li The Black Keys snimili dobar album i zvanjem Ante Gotovca da ga se pita što je to jutro doručkovao. Usto, da parafraziram jedan od bitnih citata iz moje knjige – nije problem u zabavi kao desertu, problem je ako desert postane glavno jelo. Primjerice, kada usred kolapsa zapadne civilizacije glavna pa i najčitanija vijest bude nova frizura Lady Gage. Kada dnevne novine u državi koja puca pod šavovima korupcije, nezaposlenosti i depresije prioritet daju skupini muškaraca koja po livadi trči za kožnatom loptom. Ali da, činjenica jest da sam u jednom kratkom razdoblju svog novinarskog djelovanja bio primoran (a i danas sam ponekad prisiljen, ali rijetko) baviti se i pravim svinjarijama, kako su se uredničke narudžbe iz rubrika “glazba” i “film” počele okretati s toga tko je, kako i što snimio na to tko je što obukao, koga je i kako tko poševio, što je radio na rođendanskom tulumu svog susjeda… Pa kako se mijenja potražnja, mora se mijenjati i moja ponuda. To ne znači da sam, baš kao i mnoge kolege koje svakodnevno gunđaju da bi najradije dali otkaze u redakcijama i postali poljoprivrednici, s time bio oduševljen. To jednostavno znači da ljudi koji šalju račune za struju, vodu i grijanje ne opraštaju dugove zbog toga što nisi htio pisati o tome je li Britney Spears odjenula gaćice prije odlaska u šoping ili nije. No upravo su taj medijski zaokret i moje sudjelovanje u promjenama stvorili ovu knjigu, tj. natjerale me da više istražim odgovore na pitanja “zašto?” i “kako?” pa mi je na kraju krajeva takav angažman pomogao da cijeloj stvari pristupim iznutra, s osobnim iskustvom koje je uvijek neprocjenjivo. Osim toga, “Hrvatski gen” bavi se time kako zakonitosti kulture slavnih proždiru politiku i društvo, kako je lifestyle izgurao kulturu i kako je zabava postala Huxleyjevom somom i paravanom videokracije kojom nas neoliberalne elite drže pod hipnozom – s istim posljedicama kakve su imale metode kojima su nas starije elite držale na uzdi represivnim aparatom. Drugim riječima nije problem u medijima, već u načinu njihova korištenja. Nešto slično onome što Ameri vole reći za oružje – nije pištolj taj koji ubija ljude, već čovjek koji ga drži u ruci. Osim toga, još uvijek nitko nije suvislo odgovorio na pitanje “kokoši i jajeta”, tj. jesu li mediji zaglupili zato što su ljudi glupi pa im se u novoj tržišnoj utakmici mora servirati samo glupost kako bi se na njoj zaradilo, ili su mediji ti koji su lijenim serviranjem gluposti i biranjem lakšeg puta bespovratno zaglupili ljude.

Vladavina superklase

Zapadna kultura je ušla rabijatno na velika vrata na hrvatski kulturni i ekonomski prostor od koje su ljudi ponajprije prihvatili one loše strane. No što je s pozitivnim stranama? Ima li ih uopće?

– Sloboda izbora je sjajna stvar. U knjizi navodim mnoge dobre strane, a podsjetio bih samo na esej Ellen Willis, koja se još 1969. pitala: “Siromašna obitelj će bez sumnje radije htjeti imati pristojan stan nego TV, ali kako je manje vjerojatno da će nabaviti stan, što će se dobiti time ako oni ne dobiju TV?” Možemo razumjeti i klasični ekonomski argument, kako su celebrity kultura, konzumerizam i marketing stvorili nove poslove te otvorili mnoga radna mjesta, podigli standard i obogatili kaleidoskop izbora novim bojama. Stvari nikad nisu crno-bijele. Dakle, povratak na komunizam nije rješenje, ali nije ni posve slobodno i neregulirano tržište u kojoj se cijena stavlja na apsolutno sve. Nestankom kontrole ne nestaje moć, već se samo prebacuje u druge ruke. Svi modeli su se kroz povijest pokazali blago rečeno problematičnima, a želimo li smanjiti broj žrtava tranzicije, moramo doći do novog recepta. Nažalost, sumnjam da je financijskim elitama koje su itekako zadovoljne sadašnjim stanjem, bilo da ih identificiramo kao superklasu ili tzv. “1 posto”, u interesu mijenjati bilo što.

Iako je teorija zavjere termin koji je s vremenom postao više sinonim za ismijavanje, nakon vaše knjige nemoguće je ne primijetiti da doista postoji niz mudrih ali zlih ljudi s ne baš jasnim planom i vizijom budućnosti, zbog kojih sve više patimo iz dana u dan. Tko su ti ljudi koji nam kroje sudbinu i zbog čega nam je iz dana u dan život sve lošiji?

– Teorija zavjere je prije svega zgodna etiketa s kojom se razbacuje svatko i svuda, sa smislom i bez smisla, politički alat diskreditiranja protivnika na isti način na koji su se kritičari sustava u SAD-u pedesetih etiketirali kao “komunisti” ili u Hrvatskoj devedesetih kao “četnici”. Svatko tko poznaje barem mali dio povijesti zna da su zavjere njezin pokretač – false flag terorizam, napadi na vlastite snage i teritorij s ciljem izazivanja ratova kao najvećeg izvora brze zarade, atentati na političare, mafiokracijski obračuni… Sve su to proizvodi zavjera. Nerijetko je ono što se smatra teorijom zavjere jednog sustava nakon njegove promjene ili jednostavnim protokom vremena, kasnije prihvaćeno kao službena povijest, bilo da se radi o Hitlerovom paljenju Reichstaiga ili Tonkinškom zaljevu. No isto tako, teorije zavjere su često šum u kanalu, hrpetina kontradiktornih informacija nagomilanih kao enciklopedijski primjer onoga što američka znanost zove “confirmation bias“, “kognitivna inercija” te eskapizam svoje vrste – bijeg od identificiranja stvarnih uzroka problema jednostavnim upiranjem prste u prečace. Zbog toga treba biti jako oprezan pri seciranju zavjera i njihovom razlikovanju od nikad popularnijeg i nikad besmislenije zloupotrebljavanog medijskog buzzworda “teorija zavjere”. Ne znam točno tko su ti ljudi koji nam kroje sudbinu, ali ako uzmemo u obzir da uvijek tlači onaj tko je jači – u prijevodu, onaj tko ima novac – onda je jasno da su pravi vladari pripadnici tzv. globalne “superklase”, o kojima u svojoj poznatoj, istoimenoj knjizi piše i David Rothkopf. Ta superklasa, objašnjava Rothkopf, ima sve karakteristike starih nacionalnih vladajućih klasa, ali s jednom bitnom razlikom – danas djeluju na globalnoj pozornici, završili su iste fakultete (Harvard, Stanford i University of Chicago), djelovanje su ispeglali u Goldman Sachsu, iskustva razmjenjuju na sastancima Council on Foreign Relations, a uredno se sastaju na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, Trilateralnoj komisiji i Bilderbergu, dok se ljeti vole opustiti u Bohemian Groveu. I ne, to nije poglavlje iz knjige Davida Ickea – to je mainstream literatura nastala iz pera cijenjenog globalnog tržišnog i energetskog konzultanta, čovjeka koji je otvoreno intervjuirao mnoge pripadnike te nove globalne klase, ljude čiji kućni budžet premašuje BDP jedne državice poput Hrvatske.

Nismo još mrtvi

Neoliberalni kapitalizam svojim širenjem i utjecajem rasturio je ili uništava svakodnevno i ono malo zrnce zdravog razuma, etike, morala, te kulture i umjetnosti. Ima li života poslije ovakve smrti bolesnog društva?

– Ako si bolestan, ne znači da si mrtav. Dakle, šansa za ozdravljenjem postoji, ali još čekamo da se pojavi lijek koji funkcionira.

Predgovor za knjigu napisao je Srećko Horvat, naglašavajući vaš odličan uvid u distopiju u kojoj smo se našli citirajući izjavu Amosa Oza tijekom njegovog nedavnog boravka u Zagrebu kada je izjavio: “Oko sebe vidim ljude koji rade više nego što bi trebali, kako bi zaradili više novca no što im doista treba, kako bi kupili stvari koje zapravo ne žele, kako bi impresionirali ljude koje zapravo ne vole”. Je li Oz pretjerao ili je sve doista otišlo dovraga?

– Oz živi u stvarnosti, a ne u Ozu. Nažalost, pripada manjini.

Naslov vaše knjige “Hrvatski gen – snovi o bijegu sa brdovitog Balkana” zapravo je ironija, no što mislite, koliko je hrvatski gen i balkanski gen?

– Čekajte malo, što mi Hrvati nismo iz Skandinavije? (smijeh)

Postoje li kakvi planovi za prijevod knjige na neke druge jezike?

– Ne, osim ako netko ne uđe s jasnom ponudom. U Hrvatskoj, sve to funkcionira tako da autor mora sam potrošiti nekoliko tisuća eura na prijevod i najam literarnog agenta koji bi onda, ako bude sreće, mogao to možda nekome negdje nekada prodati. Pa za nekoliko godina, ako molitve upale, vratiti uloženo, plus koja kuna zarade. Hvala lijepo, ali znam barem 154 pametnija načina kako potrošiti svoju lovu. Makar i u šoping-centru.

Čeka li nas doista novi svjetski poredak na kojem se sustavno radi, a koji mi ne primjećujemo niti nam dozvoljavaju da primjećujem preobrazbu današnjeg društva i same civilizacije?

– Novi svjetski poredak nas ne čeka, on je odavno ovdje – taj mitski novi svjetski poredak nije ništa drugo nego globalizirano društvo, globalni neoliberalizam, poredak u kojem svijet više ne egzistira na principu suprotstavljenih nacionalizama, već je ujedinjen snagom slobodne trgovine te kontroliran igrama, koje uvijek dobro dođu onda kada ponestane kruha. Svijet u kojem grb na zastavi ne vrijedi ni deset posto logotipa na torbici ili haubi automobila. Svijet ukroćen razumom. Barem tako kaže teorija onih koji ga zagovaraju, što na prvi pogled zvuči kao plemenita ideja. Pacifizacija kroz konzumerizam, ostvarenje svjetskog mira kroz trgovinu, čovjek koji gasi životinjske nagone tek onda kada ima nešto za izgubiti. Ili kako je to primijetio slavni redatelj Errol Morris – manja je vjerojatnost da ćeš razrezati susjeda mačetom ako taj dan imaš pametnijeg posla, npr. otići kupiti novi DVD player. No što kada se jedni kolju mačetama upravo zato da bi drugi imali DVD playere? Moralni relativizam današnjeg konzumerizma sve nas stavlja u poziciju svjesnih sudionika u zločinu. Postoji jedna glasna škola u proučavanju njemačke povijesti, a koja tvrdi da su svi stanovnici Hitlerove Njemačke itekako dobro znali za robove i odnos prema Židovima, ali čak i ako su imali moralne dvojbe, pasivno su i šutljivo pristajali na takvo stanje, jer im je upravo ta robovska snaga omogućavala dobar standard. Ništa nije drugačije niti danas na Zapadu – nemamo problema kupovati odjeću koju su proizvela djeca u neljudskim uvjetima azijskih sweatshopova, samo zato jer je jeftina. Bez razmišljanja sponzoriramo genocid kupnjom kompjutera i mobitela koji ne bi postojali bez nekih od najokrutnijih ratnih zločina svih vremena, počinjenih u Kongu tijekom suludih ratova za vlast nad mineralima, nužnima za izradu te elektroničke opreme. Svakodnevno koristimo namještaj koji su proizveli sjevernokorejski robovi u radnim logorima na području bivšeg SSSR-a… itd, itd.