Prešućeno strijeljanje pukovnika bosanskih Srba

Nakon dovršene kriminalističke obrade na zagrebački Županijski sud dovedena su sedmorica bivših pripadnika Sedme gardijske brigade, poznatiji kao “Pume”. U pratnji policije stigli su Emil Crnčec, Tihomir Šarović, Antun Novačić, Robert Precehtjel, Nenad Jurinec, Goran Gaća i Robert Berak. Svi oni privedeni su uz kaznenu prijavu zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Pred istražnim sucem Zdenkom Posavcem većina se branila šutnjom. Samo jedan od optuženika, koji je prethodno svoj iskaz dao u policiji uz prisustvo odvjetnika, kod njega je i ostao.

Sedmorica su nakon saslušanja u pritvoru provela 48 sati, nakon čega su puštena na slobodu. Zanimljivo je da je kod Crnčeca policija u pretresu kuće pronašla čak tri kutije pune vojne dokumentacije, koja se navodno odnosi na operacije “Bljesak”, “Oluja” i “Maestral”. Veliko je pitanje što su ti dokumenti radili kod ovog donedavno visoko pozicioniranog časnika Hrvatske vojske. Crnčec se branio iskazom da je spomenutu dokumentaciju pribavio kako bi napisao knjigu. Neki mediji su objavili da se radi o dokumentaciji u kojoj se nalaze i famozni topnički dnevnici.

Tijelo iskorišteno za zamjenu

Pripadnici “Puma” osumnjičeni su da su 9. i 10. rujna 1995. kod Glamoča u Bosni i Hercegovini, po nalogu svog tadašnjeg zapovjednika Ivana Koradea, nakon zarobljavanja likvidirali petoricu pripadnika vojske Republike Srpske: Radoslava Lakića, Peru Vidovića, Petra Jotanovića, Dragoslava Mutića, Borislava Vukića i jednog još neidentificiranog muškarca. Da li namjerno ili nenamjerno, tisak je odlučio prešutjeti činjenicu da je Lakić zapravo potpukovnik, koji je bio komandant brigade iz Prvog krajiškog korpusa vojske Republike Srpske, a prethodno je bio na dužnosti komandanta korpusne Vojne policije.

Početkom rujna 1995. godine jedinice Hrvatske vojske, nakon završene operacije “Oluja”, angažirane su u borbama protiv vojske Republike Srpske iz područja Glamoča i Grahova prema Šipovu, Mrkonjić Gradu i Drvaru. “Pume” su bile angažirane u napadima na srpske snage koje su bile u defanzivi. U cilju da izvidi kakva je situacija na planinskom prijevoju Mliništa, Lakić se u džipu s vozačem i pratiocima uputio cestom prema liniji fronte i upao u zasjedu, kada je i zarobljen.

Izvjesni Josip Bračun, pripadnik “Puma”, kasnije i sam zarobljen od strane srpskih snaga, ispričao je kako su Lakić i pratnja zarobljeni živi, ali da su nakon odluke pretpostavljenih iz komande “Puma” bili likvidirani. Srpski izvori tvrde da je tom prilikom Bračun na fotografiji prepoznao potpukovnika Lakića.

Svi ubijeni zarobljenici bili su sahranjeni u masovnoj grobnici Kamen kod Glamoča, dakle dosta daleko od samog mjesta zarobljavanja, što ukazuje na dobru organizaciju.

– Prilikom ekshumacija iz masovne grobnice Kamen, u kojoj je 1996. godine pronađeno 108 tijela, konstatovano je da jedno tijelo nedostaje. Naime, kada se ekipa za ekshumaciju približila tijelu broj 43, naprasno je, bez razloga, ekshumacija prekinuta. Kasnije je ustanovljeno da je to bilo Lakićevo tijelo. Dakle, prilikom ekshumacije se znalo koje je tijelo bilo Lakićevo. Kasnije je tijelo odveženo na nepoznatu lokaciju i razmijenjeno za pilota HV-a Rudolfa Perešina 1997. godine. Dakle, neko iz vrha HV-a i HVO-a iskoristio je Lakićeve posmrtne ostatke da bi dobio tijelo visokorangiranog pripadnika HV-a, koji je u avionu oboren u akciji “Bljesak” – kaže Janko Velimirović iz Centra za istraživanje ratnih zločina u Banjaluci.

 I Korade bi bio optužen

Odluka da se likvidiraju zarobljeni srpski vojnici i oficir, danas je jasno, bila je odluka hrvatskoga generala Ivana Koradea, neprikosnovenog zapovjednika “Puma”. Njegov najbliži suradnik i donedavno zamjenik načelnika Uprave za operativne poslove i obuku Glavnog stožera, bio je brigadir Emil Crnčec. Da Koradea na kraju nisu ubili hrvatski specijalci u Zagorju, danas bi obojica bili optuženi za ratni zločin.

Crnčec se također s Koradeom, koji je tada odbijao svoje smjenjivanje, 1997. godine iz protesta zatvorio u varaždinsku vojarnu, nakon čega je odslužio mjesec dana kazne u vojnom zatvoru Lora. Sa svojim šefom sudjelovao je i u kaznenoj ekspediciji u varaždinskom restoranu “Bijeli konj” kada su pretukli i mučili umirovljenog djelatnika SIS-a Josipa Marčelana. Kada je vijest o neminovnom hapšenju brigadira Crnčeca došla do ureda premijerke Jadranke Kosor, ubrzano je umirovljen.

Za mnoge časnike HV-a to je bilo veliko iznenađenje, jer je njegova vojna karijera nakon rata išla uzlaznom putanjom. Školovan je u SAD-u, bio je u pratnji načelnika Glavnog stožera prilikom službenog posjeta oružanim snagama SR Njemačke. Predsjednik Stjepan Mesić odlikovao ga je Redom bana Jelačića, a kasnije na prijedlog ministra Branka Vukelića pohvalio za natprosječne rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća. Za Hrvatsku, koja je danas punopravna članica NATO saveza, ovakvo hapšenje visokog časnika znači veliku sramotu i imat će dalekosežne posljedice.

Pukovnik Radoslav Lakić bio je jedan od rijetkih oficira, ako ne i jedini časnik koji je u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije ubijen kao ratni zarobljenik.

Višnar: Nema opravdanja za nepoštivanje Ženevske konvencije

 – Podaci s kojima raspolažem i kojima se služi istraga ukazuju na to da se takav čin ubijanja ratnih zarobljenika doista dogodio i da se može pripisati vodu HV-a pod izravnim zapovjedništvom generala Koradea. Radi se o razdoblju kada su se bosanski Srbi sabrali i Hrvati su imali jako puno gubitaka, pogotovo “Pume”. O ovom zločinu počelo se šuškati tek nakon ekshumacije, ali tada nikome nije padalo na pamet stati na put umirovljenom huliganu. Spojili su se svi elementi ratne sudbine. Zarobljenici su bili maltretirani da bi odali dodatne informacije, jer su Hrvati imali jako puno gubitaka, a na to se nadovezao i sam karakter Koradea. Svi akteri optuženi za zločin bili su u njegovom najužem krugu. Podsjetimo, Hrvatska je danas članica NATO saveza i takve stvari se ne mogu pokrivati prašinom, a pritisak Evrope je takav da, čini mi se, ni otkrivanje zločina nad civilima oko Mrkonjić Grada neće dugo čekati – kaže za “Novosti” vojni analitičar Fran Višnar i dodaje kako nema opravdanja za nepoštivanje Ženevske konvencije.

– Ako se radi o oficirima, dočasnicima ili rezervistima, nakon zarobljavanja dužni su reći svoje ime i prezime, čin i jedinicu u kojoj služe, a za sve ostalo nisu dužni davati informacije. Njih ne treba maltretirati da kažu više. Oni očigledno nisu bili dovoljno kooperativni za davanje operativnih podataka, ali ni u jednom slučaju ne postoji opravdanost da se nad njima izvršava smrtna kazna, i to bez obavještavanja više naredbodavne instance – kaže Višnar.