Krpanje Bosne

Čuda ipak postoje. Dok cijeli svijet hropće u krizi, a ruše se ili tresu do jučer stameni režimi od Kaira do Moskve, iz dviju država u invalidskim kolicima stižu vijesti da je njima baš dobro. Belgija je 535 dana bila bez vlade, u čemu su mnogi vidjeli uvod u raspad i nestajanje, ali neki komentari vele da joj je bezvlašće zapravo i dobro došlo. Ako ništa drugo, kroz tih nepunih godinu i pol nitko nije mogao dalje zaduživati zemlju. I Bosna i Hercegovina je bila bez vlade 450 dana, što također nije završilo kobno, naprotiv kroz tih 15-ak mjeseci nije se dogodilo ništa toliko loše da bi se moglo smatrati gorim nego dok je tronacionalno Vijeće ministara postojalo. I vrag zna nije li baš to presudilo da se prošlog tjedna šest velikih bošnjačkih, srpskih i hrvatskih stranaka konačno dogovorilo da vlada ipak bude osnovana. Da je, naime, ovaj interregnum još potrajao, lako se moglo dogoditi da se pokaže kako te stranke zapravo nisu potrebne, jer zemlja sasvim dobro može glavinjati i bez njih.

Uostalom, čim je BiH opet dobila to svoje Vijeće ministara, odmah se osjetio dobro poznati zadah starih svinjarija. Uvelike se, recimo, sumnja da je ono moglo biti oformljeno tek kada je Miloradu Dodiku obećano da će biti oslobođen optužbi tužiteljstva u Banja Luci (kojemu je slučaj prepustilo sarajevsko tužiteljstvo) za nekoliko velikih korupcionaških afera. Da stvar bude gora, sasvim je moguće da se to dogodilo u tihoj kolaboraciji sa nadležnim međunarodnim kancelarijama, koje su se pobrinule da baš sada na bosansku adresu sjedne značajan inozemni kredit. Kako bilo, Dodik je dobro omastio brk u ovoj operaciji reanimiranja odumrlih središnjih institucija vlasti, ali suprotno stalnim proklinjanjima kojima je izložen, on je zapravo često samo dobar lovac na greške i gluposti drugih. Najprije je narastao i učvrstio se na ludovanjima Harisa Silajdžića sa “stopostotnom BiH”, a kada je ovaj izgorio zbog neispunjenog obećanja da će ukinuti “genocidnu” Republiku Srpsku, našao je novu mušteriju u međunarodnim predstavnicima.

Oni su nepodnošljivom lakoćom popustili Zlatku Lagumdžiji kada je nakon posljednjih parlamentarnih izbora formirao vlast na razini Federacije BiH bez “pravih” Hrvata (predstavnika dva HDZ-a). I onda su sada to morali kompenzirati hrvatskoj strani, a njoj Dodik, poznato je, u zadnje vrijeme slovi kao veliki “zaštitnik”. Tako je Hrvatima dodijeljeno mjesto prvog čovjeka Vijeća ministara, koje bi im doduše po ključu ionako moralo pripasti, ali sada imaš jednu upravo apsurdnu situaciju izvan svih ključeva. Hrvati su po raširenom mišljenju, koje je prihvatila i međunarodna zajednica, čak i Bošnjaci, kao najmalobrojniji narod u najlošijem, inferiornom položaju, ali kada pogledaš trenutnu vladajuću nomenklaturu BiH ispada da su oni, sasvim suprotno, preuzeli vlast u državi. Prvi čovjek državnog Predsjedništva je Hrvat, Hrvat je i predsjednik Federacije BiH, evo sada i predsjednik Vijeća ministara. Dobro, samo jedan od njih, ovaj zadnji, je “pravi” Hrvat (Bevanda), a preostala dvojica su “Lagumdžijini” (Komšić, Budimir). Ipak, ostaje činjenica da ta trojica Hrvata sjede, usamljeni kao carevi, na državnom vrhu BiH, i to bi svakako imalo neko značenje kada u tome ne bi bio jedan privid koji ukazuje na osnovnu bolest ove države.

Vidjelo se u čemu je ta bolest i prilikom ovog sastavljanja nove vlade BiH, kada je šef većeg HDZ-a Dragan Čović rekao da mu je nuđeno mjesto premijera, ali da je on to odbio, kao što je u prijašnjem sazivu tu funkciju odbio i Dodik. Njih dvojica time su poslali savršeno jasnu poruku da glavna moć nije u najvišim institucijama državne vlasti, nego u političkim strankama, u ovom slučaju u SNSD-u i HDZ-u, a šire i u SDA-u i SDS-u, do posljednjih izbora i u SBiH-u. I to ti je sve što treba znati o uzrocima razarajuće političke krize u BiH. Ova zemlja možda bi i mogla preživjeti rastrganost na dva entiteta, iako joj oni daju izgled polučovjeka i polukonja (jedan je uređen kao federalna, a drugi kao unitarna država). Ali, kada su se na tu centrifugu još priključile i političke stranke, koje više ili manje funkcioniraju i kao središnje ispostave triju nacionalnih konfesija, stvar je postala praktički beznadna. Nije to lako ni u puno jednostavnijim i monolitnijim državama, za što dobar primjer pruža Hrvatska iz vremena Račanove vlade. U nju su također odbili ući čelni ljudi dviju koalicijskih stranaka (otpočetka Budiša, kasnije i Jakovčić), i poslije su baš te stranke izašle iz koalicije i osudile trećesiječanjsku vladu na mučno preživljavanje.

U BiH, gdje šefovi stranaka praktički slove i kao nacionalno-vjerski patrijarsi tri naroda, to je još mnogostruko gore. Lijepo se to vidi na primjeru Dodika, koji i punih desetljeće i pol poslije nastavlja govoriti jezikom ratne propagande. A ona se na ovim prostorima razlikuje od drugih u svijetu po tome što se svoju stranu ne želi predstaviti suparničkoj boljom i plemenitijom nego što jeste, nego naprotiv još gorom i odvratnijom. Tako je šef srpskog entiteta, valjda zato da se ne pomisli da ga je kompromis oko Vijeća ministara omekšao i omlitavio, odmah zatim istupio s inicijativom da i BiH, kao Francuska, izglasa deklaraciju o turskom genocidu nad Armencima, jer bi to, veli, bila i osuda turskog genocida nad Srbima. Taj mu je, eto, vremenski i prostorno bliži od srpskog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, kojeg uostalom i ne priznaje. Iako se Dodika, ponavljam, ne može smatrati jedinim krivcem za stanje u zemlji, niže od ovoga ne može se pasti.

Pa ipak, njega nitko ne dovodi u pitanje, nitko mu se ne suprotstavlja, ne računajući konkurentske nacionalne i političke tabore u BiH, te međunarodne predstavnike, a svi oni razlikuju se od njega samo po tome što taboruju u nešto manjim svinjcima, ponekad (Čović) ni toliko. Odnedavno postoji vrlo precizni mjerač, pokazatelj toga – ulični prosvjedi. Reci mi protiv koga protestiraju ljudi na ulici, i samo će ti se kazati kakvo je stanje u toj zemlji. A u Republici Srpskoj, isto kao i u BiH u cjelini, ulični protesti najviše su okrenuti protiv središnjih državnih institucija, fondova itd, iako su oni često isto toliko inferiorni, deklasirani i osiromašeni koliko oni koji protiv njih prosvjeduju. Nacionalne (nacionalističke) stranke i njihove lidere nitko ne dira, štoviše, ovi drugi, zaštićeni paravanom nesudjelovanja u vlasti, često i sami huškaju i organiziraju napade na vlast, kao da je tuđinska, a tako se to zapravo i doživljava. Ukratko, na najšire temelje postavljen je jedan nakaradni i samorazarajući sistem u kojem nacionalne stranke imaju maksimalnu moć, ali minimalnu odgovornost, dok je s državnim institucijama obratno, smatra ih se odgovornim za sve, ali imaju tako malu političku moć da praktički ne mogu napraviti ništa.

Na ovaj način etničke stranke učinile su svojim taocem državu, i jedan od putova, ne i jedini, da se iz toga izađe su svakako ne-etničke stranke, kao Lagumdžijin SDP. Ali ne na način da “kradu” mjesta u vlasti namijenjena predstavnicima triju naroda, jer nema ništa loše da su ti narodi predstavljeni u državnoj vlasti. Loše je kada te predstavničke funkcije monopoliziraju stranke s nacionalnim predznakom, koje onda pod pseudopatriotskim plaštem mogu prošvercati u vrhove države što i koliko ih je volja, a najdraže im je korupciju i marčapiju svih vrsta. Jest da je lako reći, ali bh-lonac nikada se neće moći stvarno zakrpati bez pritiska odozdo kojim će biti razjurene te bande omotane u nacionalne zastave, jer bez toga svaka druga vrsta pritisaka, uključujući onaj iz ne-etničkih stranaka, njih samo jača.

Među najboljim Bosancima zna se čuti krilatica da ako je BiH preživjela onakav rata 1991-95, ništa je više ne može uništiti, ali bitke u miru često su teže i zahtjevnije nego u ratu. Ovo je, definitivno, jedna od takvih.