Kičeraj i pokoji izuzetak
Kakva je bila kazališna 2011. godina? U prosjeku, slabašna i nezanimljiva. Dovoljno je prisjetiti se kičeraja u HNK-u na dodjeli Nagrada hrvatskoga glumišta, kada su najboljima proglašavani minorni radovi u raznim scenskim disciplinama, pa da se zaokruži dojam o kroničnom nedostatku ozona u teatrima diljem Hrvatske. Na pustopoljini kazališnog života zjapi golema provalija između onoga što se događa u Zagrebu i teatara u drugim gradovima: kada ste posljednji put čuli za zaista veliku predstavu u Varaždinu, Osijeku, Puli ili Dubrovniku? Splitska “Svečana večera u pogrebnom poduzeću”, dubrovački “Ministar pokvarenjak” ili varaždinska “Komedija o loncu” svjedoče o repertoaru temeljenom na provjerenom žanru, lakim notama i zadovoljavanju površnih interesa publike. Mladi autori i provokativne predstave već dugo ne stanuju na adresama izvan Zagreba.
Sapeta vitalnost
U Zagrebu su, pak, s velikom znatiželjom i pratećim glamurom dočekani HNK-ovi “Glembajevi” i “Rat i mir”, no osim zamorne četverosatne duljine i zavodljivih scenskih slika Tomaža Pandura, ništa vrijedno spomena nije bilo u tim izvedbama. Nije se proslavio ni ZeKaeM s pretencioznom “Fedrinom ljubavi”, kao ni Kerempuh s predstavom “Fortinbras se napio”. Gavellin je “Dundo Maroje”, prema ocjenama publike i kritike, bio prava katastrofa. Premda riječki HNK posljednjih godina pokazuje znakove stanovite živosti, s predstavama “Život lude” i “Baba Jaga je snijela jaje” nije opravdao takav renome.
Generalno, kazališni se život kod nas odvija sporo i s mukom, u njemu je vrlo malo prpošnosti, uzbuđenja i dinamičnosti koju bi stvarali stari majstori ili generacije što dolaze. Čitava scenska vitalnost kao da je sapeta u kazališnim zgradama u kojima se već unaprijed zna tko je gazda, što se očekuje i što se smije igrati. Izuzetak od toga otužnog pravila su poneki hrabri autori i autentični dramski pisci. Redatelj Oliver Frljić postao je već nekom vrstom brenda, i to ne samo u Hrvatskoj: njegov “Otac na službenom putu” u izvedbi Ateljea 212 najbolja je lanjska predstava od Slovenije do Makedonije. Nažalost, gotovo se ništa na ovdašnjoj sceni ne da usporediti s Frljićevim rukopisom. Njegova predstava “Mrzim istinu” u Teatru &TD proglašena je najboljom u prošloj godini, a redatelj se pokazao suverenim u različitim žanrovima, od klasične melodrame do političkog performansa.
Malo dobrih rukopisa
Redatelj sličnoga društvenokritičkog angažmana, Borut Šeparović, pokazao je s predstavom “Mauzer” u ZeKaeM-u, koja se bavi ratnom prošlošću Ante Gotovine, da se hrabro i estetski snažno suočava s temama za koje drugi nemaju ni snage ni hrabrosti. Konačno, mladi dramski pisac Ivor Martinić, s komadima “Drama o Mirjani i ovima oko nje” u HNK-u i “Moj sin samo malo sporije hoda” u ZeKaeM-u, predstavio se kao autor velikog talenta i snažnog senzibiliteta za ljudske nesreće u vremenu lišenom solidarnosti i milosrđa.
Valja još spomenuti kompletnu nezavisnu plesnu scenu, koja je živa i istraživački inovativna, kao i Teatar &TD, koji unatoč obilatu programa jedva spaja kraj s krajem. Zagrebačko kazalište mladih programski najbolje drži glavu nad vodom, pa mu promašaji poput predstava “Čovjek koji je spasio Europu” ili “Car neuspjeha” doista nisu bili potrebni. Sve u svemu, sezona 2011. predstavila je neke od najboljih mladih autora europskih razmjera, ali i ponudila repertoarski vrlo skučeno kazališno dvorište.