Pokislo im perje
The Horrors: “Skying” (XL, 2011)
Jedno od najstrašnijih poglavlja popularne glazbe je novi romantizam, koji je harao planetom nekoliko sezona početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Na naslovnicama su se odjednom našli bendovi kao Ultravox, Spandau Ballet i Duran Duran, što je bio nemali šok za uho stasalo na Clashu i Televisionu. Pretjerano stiliziranje i onaj užasni sintetički sound istisnuli su u drugi plan svježinu koju je pop-glazbi bio donio punk. Novi romantizam zvučao je kao da se radi o kopiletu nastalom iz jednonoćne veze novog vala i disko glazbe. Monstrumić koji je kužio da je jako važno biti kratak i jasan, ali je uz to htio i zaplesati, jer nije mala stvar biti kratak i jasan, valja to proslaviti tancanjem. Kao da je bio potreban samo jedan jedini korak da se iz tjeskobne atmosfere Joy Divisiona stigne do disko-šiza. Kao da je između depresije i plesa jedan, i to plesni korak.
Originalni replikanti
Simple Minds su u ta za punkere teška vremena snimili i nekoliko solidnih albuma, recimo “New Gold Dream”. Korijene ovakvih glazbenih uradaka nije, kao kod Rottena i Strummera, potrebno tražiti u disfunkcionalnom odrastanju, nego u fascinaciji artistima prethodne generacije: Brianu Ferryju, Brianu Enou i Davidu Bowieju. Rock je uvijek zapadao u krizu kada bi se približio “pravim” umjetnostima, rezultat bi uvijek bio neka vrsta užasa: kombinacija rocka i klasične glazbe poharala je prethodnu generaciju, dok se ovdje radilo o rocku i pop-artu, naizgled srodnicima.
No, čini se da su bas, gitara i bubanj najbolji kada su sami u svemiru. The Horrors su sa “Skying”, svojim trećim albumom, zašli na teren koji su kao svoj obilježavali gore nabrojani bendovi. Sintisajzeri, bubanj isproduciran kao da ga svira androgin, gitare koje su konstantno u drugom planu i igraju sporednu ulogu – to je kod rocka jednako kao kada u noiru sporednu ulogu dodijeliš Humphreyju Bogartu – takvu vrstu eksperimenta može si dopustiti Van Morrison, ali jedan je Van the Man. Uglavnom, The Horrors zvuče kao da sviraju obrade, jedino što na albumu nema obrada, što preslušavanje albuma čini čudnim iskustvom. Svaka pjesma zvuči kao neka pjesma iz prošlosti, samo što se ne radi o pjesmama koje ste ikada čuli, radi se o novim stvarima, radi se o originalnim replikantima.
Od svemira do sela
Rock je u situaciji koju su prošli jazz i strip, primjerice. Što će reći da se radi o medijima
koji su kao masovna zabava manje-više propali, ali se sada bez striktnog diktata tržišta slobodnije mogu kretati u svim smjerovima, mogu se, eto, baviti i vlastitom baštinom, kao što to čine The Horrors. Koji se baštinom bave baštineći je, bez i najmanje namjere da s nasljedstvom učine bilo što drugo, kao da je već to dosta.
Teško je od nedostatka ideje napraviti koncept, iako ih ima dosta koji tvrde da je upravo pretjerana konceptuala reakcija na nedostatak ideja. Ali, kad smo već spomenuli Joy Division, nakon Curtisove smrti New Order su pokazali jedan od putova izlaska iz diska: oni su zvučali kao da su klasični sastav uz koji ide onaj sako s naramenicama, a opet i kao da su u stanju odvesti vas na zanimljivije zabave negoli su one pod šljaštećim svjetlima diskoteka.
Sintisajzer je nekoć zvučao kao da je instrument koji dolazi iz svemira, danas zvuči kao da dolazi sa sela. Tko bi rekao da će se negdašnji futurizam ovako ofucati, da će mu ovako ružno otpasti perje i da ispod njega neće biti novog perja nego samo gola koža ptice koja nikada neće poletjeti?! Kakav čudan “Skying”! Ovi dečki iz Velike Britanije dobivaju po tamošnjem tisku prepohvalne recenzije. “Skying” nije album koji vrvi idejama, nego album koji pati od prežvakavanja istih.