Beograd, mešavina slika i emocija
Belgrade Raw je fotografski kolektiv koji čine petorica beogradskih fotografa: Andrej Filev, Luka Knežević Strika, Darko Stanimirović, Milovan Milenković i Nemanja Knežević. Zajednička im je tema Beograd, i to onaj koji je daleko od turističkih prospekata i glamura. Zanimaju ih istinski ljudi i istinska mjesta, onaj sirovi Beograd, kako ga svaki od njih vidi, a ne promotivne i ušminkane fotografije lijepih fasada i parkova ili površne građanske slike koje naprave turisti za svog kratkog boravku u glavnom gradu Srbije. Oni žele pokazati grad “iznutra”.
U samo dvije godine postojanja uspjeli su privući pažnju srbijanske, ali i strane javnosti. Prema njihovom je konceptu u Italiji pokrenut sličan projekt, Rome Raw, a na izložbi “Donumenta”, održanoj u njemačkom Regensburgu prošlog rujna, kada se predstavljala srbijanska umjetnička scena, Belgrade Raw je dobio sjajne kritike među reprezentativnom ekipom umjetnika, koju su činili i Dušica Dražić, Uroš Đurić i Mileta Prodanović.
Prvi u regionu
– Belgrade Raw je nastao da bi se domaćoj i inozemnoj publici ponudio drugačiji, iskreniji pogled na aktualni život u Beogradu. Ne zanima nas da privučemo turiste, nego da zabeležimo ono šta osobno smatramo zanimljivim ili karakterističnim i šta će i za deset i više godina da prenese atmosferu i pravu stvarnost ovoga grada – kaže za “Novosti” Darko Stanimirović, utemeljitelj ovog fotografskog kolektiva.
Fotografski kolektivi u regiji gotovo da ne postoje, Belgrade Raw je i po tome izuzetak.
– Tačno je da u regionu ne postoji ni tradicija ni praksa udruživanja fotografa. Tome je možda doprinela i romantizirana ideja o fotografu koji sam putuje i istražuje, a pritom od toga može i da živi. Fotograf zapravo nikada nije mogao sam, ali je do pre petnaestak godina postojalo jako tržište i razvijen sistem u kojem su foto-agencije praktično omogućavale fotografu da živi na taj način. Danas, kada se čitav svet medija okrenuo naglavačke i kada je sve izvesnije da fotoreporter više ne postoji kao profesija, barem ne u onom obliku u kome je postojala, fotografi se u potrazi za novom publikom okreću samoorganiziranju. Prvi su s time počeli fotografi na Zapadu, pa danas u svetu možete da nađete mnogo različitih fotografskih kolektiva – kaže Darko Stanimirović.
Beograd zasigurno nije grad poput Budimpešte i Praga. Iako je posljednjih godina njegov centar bitno uređeniji u odnosu na devedesete, to nije grad koji će se svakome dopasti na prvi pogled. Dolazite li vlakom, najprije ćete vidjeti romske favele i ljude koji žive u nenormalnim uvjetima, ako pak dolazite autom, naići ćete na ilegalna naselja, kuće građene mimo zakona, ali i zdravog razuma.
I lepo i ružno
Beograd je grad koji počesto nije birao ni tko će ga osvojiti, ni tko će njime upravljati, ni što će od njega napraviti. Ali zato je to jedan slojevit, iskusan grad, koji mnogima pruža inspiraciju. A ako ga netko doista poznaje, to su onda fotografi koji se svakodnevno s njime druže.
– Često nas pitaju da li je Beograd lep ili ružan, kao mi bismo to morali da znamo kao fotografi koji ga svakodnevno beleže. Nikada nisam znao da odgovorim na to pitanje, jer Beograd, kao i svaki drugi grad na svetu, ima i jednoga i drugoga. Uostalom, mi lepotu ne shvatamo na plastičan način. Moglo bi da se kaže da su neki delovi grada ružni, jer predstavljaju sliku socijalizma od koje mnogi žele da pobegnu, ali moglo bi se reći i da ta slika na sjajan način beleži jedno vreme i da je to samo po sebi lepo i zanimljivo. Beograd je danas mešavina raznih slika i emocija i mislim da se u našim međusobno različitim pristupima i senzibilitetima može otkriti jedan deo tih slika. Ne mogu reći da Belgrade Raw kao kolektiv ima jedinstvenu viziju i estetiku, to nam nije ni cilj – objašnjava Stanimirović.
Ovim je fotografima glavna inspiracija život grada, bilo da je riječ o mjestima, ili ljudima, ili detaljima.
– Ako pričamo o inspiraciji, onda je reč o pojedincu, o tome da li će se netko pronaći u ambijentu ili neće. Lično, imam inspiraciju da snimam u bilo kom delu Srbije, ali se ne vezujem za granice, jer me privlače stvari koje bih verovatno mogao fotografisati i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Rumunjskoj ili bilo gde. S druge strane, postoji i opća medijska zainteresovanost za neku zemlju ili region, a Srbija i ceo region su trenutačno vrlo nisko na toj lestvici, s povremenim pojavljivanjem Kosova ili BIH-a. Nismo posebno interesantni medijima, ali šta se tiče naših unutrašnjih procesa, mislim da je trenutak za fotografisanje vrlo zanimljiv – zaključuje Darko Stanimirović.
Više fotografija možete pogledati ovdje.