Danke Kroatien

Jedna crtica sovjetskog pisca, nakratko 1980-ih i u nas popularnog Danila Harmsa, govori o udvaranju mladića djevojci u jednom javnom parku. Iako se scena odigrava usred dana, on nju stalno poziva spavati, pa spavati. I njoj se na kraju prispavalo. Na to me podsjeća način snubljenja u EU kojemu smo sada, pred novo pomračenje u podne, izloženi. Gledajući kako se popravlja “informiranje” građana Hrvatske o EU-u, a sve ne bi li zaokružili ono što vlasti – više od jedne – hoće, teško je odoljeti i ne vidjeti analogiju između prvog i zadnjeg referenduma koji su ovdje raspisani. Prvim je Hrvatska postala “samostalna”, drugim se “integrira”. Rezultat referendumskog osamostaljenja od Jugoslavije bio je, gotovo isti tren, ne nova, već tek tada postignuta prva prava ovisnost. Hoće li rezultat izjašnjavanja o priključenju EU-u biti, kao u lošem vicu, zadnji čavao u lijes iste? To ostaje da, prisilno domobranski kontemplativno – jer o tome stvarno ne odlučujemo – promatramo.

Dobro je podsjetiti, a protiv lokalne manije veličine, da će se EU nalaziti u velikim problemima BEZ OBZIRA na to ušla Hrvatska u nju ili ne. Jer trka je, ne samo za nas, mrtva. Brzina kojom se EU reformira ne stiže onu kojom se raspada. Naša iskakanja “s Balkana u Evropu” odavno su raskrinkana kao puki ideologemi kobnog zamjenjivanja politike (ne)kulturom. Pa ako je Balkan – dok je postojao – bio nesvjesno Europe, obrnuto – u Evropi koja nestaje – nažalost ne vrijedi. Eventualnim ulaskom u EU mi nećemo povratiti pravo da imamo Kino Balkan. A u Kino Europa, ako takvo npr. u Berlinu i postoji, ne ulazi više nitko tko ne mora.

Vratimo li se iz kina našim referendumima, vidimo da su oba, prvi i zadnji – iako potencijalno najširi demokratski oblik izjašnjavanja – debelo zloupotrebljena. I to do ruba na kojem bi oni koji vole (po nekada američkoj, a sada globalnoj modi) politički život prevoditi u okvire pravnog normativizma našli toliko elemenata isiljavanja da oni samo izjašnjavanje čine sumnjivo legitimnim, ako ne i nelegalnim. Oba puta građanima se laže da nema alternative. Najgore je što se i argumentacija kojom se opravdavaju potezi vlasti, kako 1991. tako i 2012, jedva promijenila. Ako pod promjenom ne mislimo pomak od protuživotne smrtne ozbiljnosti, kojom su želje prevratnika izricane na početku njihove satrapije, prema tržišnoj spektakularizaciji kojom se uglavnom te iste želje zaogrću danas. Zato sada umjesto okrutnih konkvistadora koji najavljuju naše smiješne pseudokrižarske ratove imamo misionarski pomireno “vruće GONG-ovo sučeljavanje”. A koja je razlika u idejama?

Povjesničar Tvrtko Jakovina nalazi za shodno naglasiti da on nije marksist, što su po njemu oni koji sve objašnjavaju ekonomijom, već su mu bliže milenijske ideje europskog mira itd. i sl. Moderatorica, objektivna novinarka Mirjana Rakić, zaključuje raspravljanje tezom da je zaokruživanje odgovora DA na referendumu naš civilizacijski prioritet. Do tuda bismo mogli reći da se hrvatska želja za doprinosom EU-misaonosti može sažeti u parolu: Tuđmana za predsjednika EU-a! Kada ne bismo čuli i formulaciju znanstvenog novaka novog kova Petra Macuta kako intelektualci o toj temi šute, a “ni oni sudionici malobrojnih televizijskih programa posvećenih tom pitanju nisu bili objektivni jer su zastupali političke stavove, umjesto da su iznosili objektivne informacije, na temelju kojih bi građani trebali zauzeti stav”. Intelektualci šute, iako se cijeli institucionalni pogon nadgradnje upregao u propagiranje integracija, do u promjenu samog shvaćanja, da kažemo sa sociologom Maxom Weberom, politike kao poziva i znanosti kao poziva. Čega je postpolitički Macut znanstveni primjer. Rasprava je zaključila da se stavovi u onih koji još sumnjaju mogu objasniti njihovim skučenim karakterom, u kojem dominira strah od širokog svijeta, tj. strah primitivaca od (za njih) nepoznatog.

Kao da je Hrvatska – u kojoj su već i radni odnosi u firmama, kada su regulirani, ispisani na engleskom – otok? A pitanje je onda: tko je tu stvarno, a tko se samo pravi neinformiran? To što se globalna kriza kapitalizma, pa onda i kriza EU-a, promatra kao samo financijska, pa čak i kao puko ekonomska kriza, bez bitne poveznice između ekonomije i politike, govori samo da živimo u doba vulgarnog materijalizma, koji nije marksistički. Reći da su glavna pitanja države porezi, a u vezi s otplatom vanjskog duga privatnim bankarima, koji na njemu baš zato što je kriza zarađuju, a ne govoriti – recimo to namjerno nemarksistički – da je svrha države u dobrobiti državljana, znači biti već dobro europski integriran.

Da iza današnje geoekonomije jedne Njemačke stoji i geopolitika, kako o tome piše Tony Corn, usprkos proameričkoj pristranosti ovog državnog znanstvenika, zvuči uvjerljivo. Njemačka u miru, baš kao u srpskoj mori, postiže što nije u dva svjetska rata: da mijenja granice drugih država i da podjarmljuje stanovništvo koje nije njezino. A to su najbitniji ratni ciljevi. Pa ako je u pravu slavni Nijemac Clausewitz da je rat nastavak politike drugim sredstvima, onda je Njemačka već u ratu protiv Evrope. Ne mari što u njenom današnjem nježnom Anschlussu u prvim redovima ne stupa Wehrmacht, već njemačka izvozna privreda i bankarski sektor. Rezultati su za rubne zemlje (Grčka, Portugal), ali sada već i za središnje (Italija, Francuska) dovoljno pogubni. Činjenica da ta zemlja spašava EU tako što je razara, pretpostavljajući svoje tzv. nacionalne interese onim evropskima, govori dovoljno o trenutnoj integrativnoj snazi ove organizacije država. Novi evropski poredak koji se upravo formira, a u kome je, recimo slikovito, Njemačka u sedlu, Francuska konj, a mi male rubne zemlje trava po kojoj taj konj galopira i pase, ne ostavlja sumnje u povratak principa tzv. realne politike (Realpolitik) u Evropu. Ako je geoekonomija egzerciranje civilne moći (Zivilmacht) u kojoj isprva država pomaže velikim korporacijama da se šire preko njezinih granica u druge privredno slabije države, da bi u drugom trenutku ti isti centri otuđene ekonomske moći manipulirali onima koje još uvijek zovemo političarima u državama središta, onda će se iza takve igre recipročne manipulacije prije ili kasnije jasno ocrtati i nove geopolitike (military power). Da bi se one lakše provodile, dobro je imati javnost koja rado prima objektivne informacije, a ne voli političke stavove. Npr. objektivna je informacija da su se neki u Hrvatskoj i neki u Njemačkoj, ima tome dva desetljeća, jako radovali što je Jugoslavija propala. A sada će se, opet objektivno, moći radovati mogućem “integriranju” između te dvije države u istu zajednicu država.

Kakva je priroda te integrativne veze, to se već vidi. Da parafraziramo njemačkog dramatičara Brechta: što je pljačka banke, a la Sanader, spram njenog osnivanja, a la Merkel, tj. Evropska centralna banka kao klon Bundesbanke. Oni koji se raduju i govore svemu tome DA, dobivaju još i bonus – bez politike. Koju su putem, usprkos referendumima, zabranili. To čak ni Hrvati nisu mogli sami smisliti. Zato im pomažu i tzv. političke elite svih jugoslavenskih naroda.