Fikcija i poetska pravda

Paralelno s tvrdnjama da su Borisu Tadiću, srpskom patrijarhu Irineju, ministru policije Ivici Dačiću i direktoru policije Srbije Miloradu Veljoviću stigle prijetnje atentatom, silne su se prijetnje i kletve sručile na Andreja Nikolaidisa, pisca i savjetnika predsjednika crnogorskog parlamenta Ranka Krivokapića, a još se nije raspleo ni “slučaj Bole”, nastao pošto je u dvorani Borik u Banjaluci pronađeno oružje koje je onamo, navodno, spremio izvjesni Božidar Stanišljević.

U tekstu “Šta je ostalo od velike Srbije”, pisanome za portal Analitika, koji su prenijele beogradske E-novine povodom 20 godina proglašenja Republike Srpske, Nikolaidis u opreku stavlja legitimizaciju Republike Srpske od strane vlasti u Beogradu i konstatira da ona “nikada nije bila, niti će to biti, autonomni projekt bosanskih Srba, već dio projekta srpske nacionalističke elite”, prema “brutalnoj delegitimizaciji crnogorske nezavisnosti”, koja se u Beogradu tretira kao “kriminalni projekt kriminalne oligarhije”.

Predziđe civilizacije

Tako s crnogorskom nezavisnošću, kaže on, treba učiniti isto što i s imovinom stečenom kriminalom – oduzeti je. “Smatrati genocid legitimnim načinom za stvaranje jedne države, a istovremeno imati pritužbe na ulogu šverca cigareta u stvaranju druge – to je cinizam impresivnih razmjera. Tim prije što nezavisna Crna Gora nije švercerski ni tajkunski, nego projekat antiratne, prozapadne manjine crnogorskog društva. Da još jednom ponovim očigledno: delegitimizacija crnogorske nezavisnosti, kao ni legitimizacija nezavisnosti Republike Srpske, nisu mogući bez aktivne i sveobuhvatne uloge Beograda”, piše Nikolaidis.

Naljutio je time mnoge (od Emira Kusturice do Milorada Dodika, ali i beogradske tabloide s čijih naslovnica vrišti “Uhapsiti Nikolaidisa”, “Terorist Nikolaidis” i slično), posebice ih iziritiravši dijelom u kojem se bavi pitanjem što bi to u Bosni i Hercegovini bio “istinski civilizacijski iskorak”. Odgovara da ne treba računati na pravdu i ukidanje – ako je potrebno i nasilno – Republike Srpske. Srpski političari kažu da su oni “nepriznati i nevoljeni graničari Zapada, oni koji civilizaciju brane od divljih hordi s Istoka”, jednako kao što sebe hrvatski desničari vole zvati “predziđem kršćanstva”. Gotovo je tako, kaže Nikolaidis, “s tim što se u Republici Srpskoj ne brani hrišćanstvo, nego hipokrizija i zločin kao temelj zapadne civilizacije”.

No, najviše je bure podigao sljedeći dio teksta: “Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda. Ali to je, avaj, razlika između fikcije i stvarnosti: fikcija, naime, za razliku od stvarnosti, ima smisla. Ovako, Boletu će suditi za poetsku pravdu u pokušaju.”

Oteo mu riječi…

Poetska pravda ili fikcija i stvarnost, tek su se poneki izjasnili o tekstu zbog kojeg, kako tabloidi tvrde, Nikolaidis treba na sud zbog pozivanja na ubojstvo Tadića i Dodika. Naziva ga se i talibanom, a Aleksandar Martinović, zastupnik radikala u srpskom parlamentu, nazvao ga je “psihopatom” i rekao da su Nikolaidisove riječi “na granici psihopatologije”, te da “ne zna ni kako je Republika Srpska nastala”; istina, srpski radikali to znaju iz neposrednog iskustva…

E-novinama se javio Marko Vešović, sarajevski književnik. “Oteo mi ove riječi iz usta”, kaže on, prijavljujući se kao naknadni koautor tog odlomka, spreman na odgovornost i da “ako Andrej bude uhapšen zbog terorizma, da se Dodikovim organima, nadležnim za tu rabotu, dobrovoljno predam” zbog mišljenja koje je, “da je sreće”, sam trebao napisati, ali ga je Nikolaidis preduhitrio.

U državnom je vrhu Srbije, čini se, ipak prevladalo mišljenje da se Nikolaidis bavio fikcijom, a ne terorizmom, pa su – barem zasad – odbačene pretpostavke da bi Srbija mogla Crnoj Gori uputiti diplomatsku notu zbog Nikolaidisova teksta.