O (iz)rabljenoj sreći

Gledajući s povijesne distance, novinska rubrika “Što poznati rade danas” sa zadnje stranice “Jutarnjeg lista”, na početku 2000-ih, prva je legitimirala instituciju “poznatosti” kao jedinu neophodnu medijsku kategoriju javno prepoznatljivih osoba. Bilo je to u nježno vrijeme medijskog buđenja mladih štakora, kad su se iskušavale granice u čitavoj tipologiji karnevalizacije pismenosti te bahato uživalo u tranzicijskom skoku i postsocijalističkom pravnom kaosu, kad je medijski biznis u Hrvatskoj imao smisla an sich. Zatim su komercijalne televizije donijele “pravi” kapitalizam: reality show programi pojeli su svaki oblik naivnokomične ili politički nekorektne obrambene ironije i stvar je postala ozbiljna.

Naravno, novokomponirana liberalna optika ugodno se nosi s logikom elastičnoga medijskog tržišta – tu nema prisile, sve je u realnom vremenu, sve su to punoljetne osobe. Uostalom, tko još ima živaca razgovarati o etici javnoga posla i raku sapuničarskog programa na HTV-u, neka se javno obrati bivšem dekanu ADU-a i redatelju “poznatih” sapunica Branku Ivandi ili nekoj od glumačkih vedeta domaćih sapunica, čija se profesionalno-medijska relevantnost svodi na poznatu kvalitetu “poznatosti”.

Tinejdžerima natjecanja

Tautologija poznatosti iz medijskog krajolika ima dubljeg smisla i svakodnevnu primjenu: srednjoškolcima ne treba posebno objašnjavati naratološku metapoziciju ili problem fokalizacije i fokalizatora, kamoli temporalnosti, dovoljno je podsjetiti na recentnije primjere sapunica ili reality programa kojima je nesretna književna teorija dala sve što ima, samo pod drugim imenom ili bez njega, svejedno. Roditeljima djece od vrtićke do srednjoškolske dobi nije lako isključiti televiziju ili radio kad je na programu instant-idol i pobjednik talent-šoua; djetetu tako možda autoritativno guše pravo na privatnost, kreativnost i “igru bez obaveze”, i ne žele se svrstati u malograđansku kulturu zgražanja. Nije lako odoljeti kompetitivnoj kulturi uspjeha, čak i kad otac i majka imaju grčeve iz literarno-filmskog iskustva, nagledali su se pesimističnih parabola puta k sreći, dive se pedagogiji fikcionalnih roditelja iz indie-komične drame “Mala miss Amerike” i obuzima ih čisti užas kad se slučajno susretnu s natjecanjem ljepote “Toddlers & Tiaras”, gdje patologija američkog white trash mentaliteta uništava živote četverogodišnjih djevojčica.

Paletu sličnih životnih ambivalencija, isporučenu na najmanje dvokodnu adresu – onu tinejdžera i njihovih roditelja i/ili nastavnika – obrađuje nova predstava ZaKaeM-a “Ideš dalje”, prema tekstu austrijskoga glumca i redatelja Holgera Schobera (1976.) i u režiji Renea Medvešeka. Riječ je o jednostavnom, spretnom i nepretencioznom tekstu pisanom za formu tzv. razrednog teatra ili primijenjenog kazališta, koje se interaktivno igra u realnom ambijentu, u razredu, pred učenicima, u jednom školskom satu. Predstava je rezultat suradnje berlinskog Deutsches Theatrea, parmskog Teatra Due i ZeKaeM-a, a tek će se povremeno igrati u kazališnoj dvorani – živjet će po zagrebačkim osnovnim i srednjim školama. Predstava bi mogla biti revolucionarni pedagoško-programski iskorak u posve uništeno školsko polje medijske kulture i umjetnosti, jer se nakon teatarske igre u razredu održava razgovor glumaca s učenicima i njihovim pedagozima, nešto kao Peterlićev “3, 2, 1 kreni…” na gimnazijski način.

Tematika je jasna, ispituje se utjecaj talent-šoua na život tinejdžera: dvoje tinejdžera su almost famous, ispali su iz posljednjeg kruga natjecanja u pjevanju i u okrutno permisivnom aranžmanu organizatora svoju rabljenu sreću traže nastupajući po razredu, gdje učenici odlučuju tko će od njih dvoje “ispasti”. TV-kamere su naprasno otkazale termin, pa talenti Nives i Luka u školi mobitelom snimaju autodokumentarac, da održe iluziju serioznosti i uspješnosti svoga zabavljačkog posla. Predstavu koja zbog pitkosti teksta odaje dojam izvedbene lakoće, iako je glumački izuzetno zahtjevna, izvrsno igraju Barbara Prpić i Petar Leventić. Igra po rubu višeslojne tematizacije realnog vremena i hiperrealizma počinje rezigniranom Lukinom tvrdnjom da je “uspjeh kad nastupaš po usranim svadbama i krstitkama, a ne u školskom razredu”, a Nives oponira naučenim terorom pozitivnog pristupa kapitalizma u biznisu: “Opet si negativan, ne možeš tako!”

Glumcima sapunice

Rene Medvešek je ovdje “nepokrenuti pokretač”, intervencije su mu prepoznatljivo blage. U kratkom razgovoru prije predstave insistira na “interakciji s pravom publikom – tinejdžerima, kao prvom svrhom predstave”, a ne na objašnjavanju motiva rada na tekstu.

– Tekst je najprije glumački i redateljski intrigantan. Odgovara na sveopću, gotovo životnu upućenost tržištu. Kako netko može izaći iz tog spoznajnog balona, uvjerenja da je sve što radiš na neki način dio nekog “većeg plana” koji nije u tvojoj moći, individualna je stvar. Nisam sustavno gledao sapunice i talent-natjecanja, ali jesam dovoljno da razumijem komplicirane probleme koje otvara takav glumački, ali i gledateljski angažman – objašnjava Medvešek, ističući da predstava ne želi kritički objašnjavati fenomen reality showa i natjecanja.

– Ne mislim da je loše ili pogrešno da se ljudi prijavljuju, sudjeluju i uživaju u takvim natjecanjima. Štoviše, pozitivno je slijediti san o sreći kroz uspjeh u takvom izrazu. Jedini je problem kad biznis u tome preuzme svaku ljudskost. Ovdje se bavimo problemom te labave granice, koja je opet i uvijek individualna – kaže.

Bilo bi doista veliko iznenađenje kad bi se Medvešek prometnuo u redatelja koji bilo što docira. Takav je i kao predavač glume na ADU-u.

– Ne snimam sapunice, jer mi to nije ugodno. Iako nikad ne dajem savjete mladim glumcima o tome je li bolje čekati veliku rolu ili se baciti u tu arenu, uvjeren sam da sapunice, koje ponekad mogu biti i odlično glumačko iskustvo, glumca bacaju u vatru, na pokretnu traku gdje nema redateljskog vremena i volje za “oblikovanjem” lika ili uloge. Čvrst redateljski ego može trajno ozlijediti glumca, zatvoriti njegove instrumente kojima onda trebaju godine oporavka: u sapunicama, dakle, postoji određeni tip slobode, opasne slobode – zaključuje Medvešek.

Tu je i određeni tip podudarnosti u izazovima: tinejdžerima natjecanja talenata, glumcima sapunice.