Kako promijeniti ugovor s Vatikanom?
Prije nekoliko dana iz hrvatskih sindikalnih krugova potekla je inicijativa koja je nemalo iznenadila čak i okorjele cinike što prate političke i ekonomske odnose između države i Crkve, one rimokatoličke tj. Vatikana. Baš u vrijeme kad je Crkva otpustila grijehe i jednom Karlu Marxu, iako je tu zasigurno riječ isključivo o koincidenciji, naime, petoro vođa nekih od najvećih hrvatskih sindikata usudilo se javno zaiskati od Vlade da uzme u obzir mogućnost revidiranja međudržavnih ugovora sa Svetom Stolicom, a na osnovu kojih državni budžet samo ove godine domaćem kleru duguje oko 300 milijuna kuna.
Sindikalni vođe, od kojih su se odmah četvoro (Ana Knežević, Matijašević, Jakuš i Sever) izjasnili kao katolički vjernici, tako s isturenim Isusom nalik onim davnim rudarima iz Trepče, koji su na ulice stupali s Titovom slikom, dakle, poželjeli su da se malo drukčije rasporede prava i obveze u javnom sektoru, pa da vjerske zajednice ubuduće zavrijede samo onoliko novca koliko su im spremni dati njihovi deklarirani vjernici, sve po uzoru na naprednije zemlje Europske unije. Taj tzv. crkveni porez, uostalom, prizivao je u posljednje vrijeme i predsjednik Stipe Mesić, no svakako je glavnim razlogom za neku vrstu neformalne kampanje u tom smjeru zapravo aktualna kriza globalnih razmjera, pa je sada doista pravi čas i za to.
Otvoriti javnu raspravu
Sindikati – HUS, MHS, NHS, SSSH i URSH – konkretno su od Vlade zatražili da, za početak, usuglasi stavove na tu temu sa samim vjerskim zajednicama i da do kraja idućeg mjeseca, studenog, dovrši pregovore o tome i sa “socijalnim partnerima”, ustvari onima koji snose troškove. Paralelno bi se o tome, međutim, trebala otvoriti i šira javna rasprava, jer su ovi sindikati uvjereni da je to u interesu svih hrvatskih građana, poreznih obveznika, a ne isključivo 400 tisuća njihovih članova, inače uglavnom zaposlenih u javnim službama. O tome je nedavno u ovim novinama, podsjećamo, govorio i prof. dr. Božidar Jelčić, vodeći hrvatski stručnjak za porezni sustav i politiku.
Crkveni porez, jasno, odnosio bi se na sve najveće vjerske zajednice u Hrvatskoj, točnije sve one koje se već financiraju iz proračuna, no odnos prema katolicima kao najbrojnijima i najprivilegiranijima ipak je najzanimljiviji. Financiranje Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, umnogome blisko institutu konkordata, pritom je veoma netransparentno: poznat je sam ukupni godišnji iznos, dok sve iole detaljnije informacije o rashodu, po brojnim konkretnim stavkama, nisu dostupne. I premda u sporazumu između Hrvatske i Vatikana stoji da obje strane mogu pokrenuti ugovorne izmjene ako već postoje nove okolnosti u kojima se i dalje provodi sporazum, do realizacije tih izmjena ne može se doći bez pristanka Vatikana. A njegova ispostava u Hrvatskoj zasad o tome jednostavno – šuti.
Upravo tu negdje leži snaga crkvene pozicije u Hrvatskoj: mi smo sa Svetom Stolicom već godinama u takvom službeno zadanom zagrljaju da nije više važno to što za nj postoji uglavnom samo još jednostrana volja. Devedesetih smo ušli u brak s Crkvom i sad ga ne možemo razvrgnuti bez njenog pristanka – toliko o lošim posljedicama neumjerene bliskosti između crkve i države, koje se danas mogu izraziti u nimalo metafizičkim jedinicama. Nismo ugradili mehanizme koji bi nam jamčili bolju poziciju, pa sad i ne ovisimo toliko o vlastitim željama.
Pravna ograničenja
Kako nas je upozorio prof. dr. Ivan Padjen, pravni stručnjak s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, a čiji osvrt na ovu temu donosimo ovdje u zasebnom članku, Sveta Stolica ne pristaje na to da treća strana rješava eventualne sporove iz njezinih ugovora, koliko god nas ovdje radovala artikulacija domaćeg otpora. No, jednostrani raskid ugovora može uroditi optužbom na račun Hrvatske za kršenje ugovornih prava, no bez mogućnosti ocjene takve optužbe od ma kojeg međunarodnog suda, a to je za Hrvatsku isto što i gotova pozicija krivca.
Da, o tome je trebalo misliti na vrijeme, ali se valjda nije tako željelo, tamo gdje se moglo i moralo… Sjetimo se samo koliko je trebalo vremena da uopće saznamo detalje sporazuma o kojem se dugo pričalo kao o kakvom apokrifnom evanđelju, nikad viđenom očima dostupnih svjedoka.
Eto, sad nam slijedi mučno natezanje s Vatikanom, ako do toga stvarno i dođe, ne bismo li prelate odobrovoljili da popuste, ne bi li u tome i oni sami našli političku korist. Naprosto ćemo se suočiti i s pravnim ograničenjima i s istinskom mjerom vlastite političke moći u međunarodnom kontekstu. Što se, pak, tiče tih relacija za po doma, bilježimo jedino prijetnju sindikata da će, ako treba, pozvati ljude na ulice. A toga se već dugo ne plaši baš nitko.