Istinu možemo doznati i bez Veritasa

Foto: Jovica Drobnjak

Kada čovjek zamišlja frajera koji je uništio sedam neprijateljskih tenkova, teško će mu se u mislima pojaviti lik poput Predraga Matića zvanog Fred, vukovarskog branitelja koji je pothvate s ručnim bacačem izvodio u okolici Trpinjske ceste. Koliko je po svom fizičkom izgledu netipičan ratni heroj, toliko je netipičan i u hrvatskoj političkoj močvari: Matić je iskren, pošten i pravdoljubiv čovjek. S takvim osobinama, dakako, nije lako prokrčiti političke putove, pa ne čudi brzina kojom je novi premijer Zoran Milanović sasjekao njegovu ideju o objavi famoznog registra hrvatskih branitelja, izjavivši kako njegova Vlada “nema ni vremena ni strpljenja za tu vrstu konflikta”.

Što će biti s objavom registra branitelja, u kojoj je to fazi?

I dalje stojim iza svojih riječi, iako je predsjednik Vlade ublažio priču. Moj je stav po tom pitanju radikalan, želim biti ministar braniteljima, a ne onima drugima, ali shvaćam političku realnost. Ne radimo reviziju, nitko se toga ne treba bojati. Ne vidim razloga da se registar ne objaviti u cijelosti, no spreman sam razgovarati o detaljima i načinu, iako se to kosi s mojim uvjerenjima – teško mi je prihvatiti da možemo objaviti samo dio. Osobno pristajem da se objave svi podaci o meni, od vrtića, ničega se ne sramim. Naći ćemo način da taj posao završimo u ovom mandatu. A što se tiče argumenata da će se objavom doznati da je netko nešto loše radio u ratu, samo se nadam da će tako doista i biti i žalim što se to dosad već nije doznalo. Ne trebaju nam ni Savo Štrbac ni Veritas, mi to moramo sami riješiti.

Nije sve u novcu

Kritičari kažu da treba promijeniti nekoliko zakona kako bi se registar objavio. Kako to mislite riješiti?

Postoji Zakon o tajnosti podataka koji to priječi. Međutim, za vrijeme prošle Vlade objavljene su mnoge monografije gardijskih specijalnih i pričuvnih brigada. U njima su imena, prezimena, naoružanje, zapovijedi, kretanje postrojbi i svi detalji. Tu su životopisi zapovjednika, Četvrta brigada objavila je kompletnu shemu ustroja s imenima svih zapovjednika i pomoćnika. Kutinska brigada, mislim da je to bila 156., objavila je imena, prezimena i adrese svih pripadnika, pa Savo Štrbac ne treba puno istraživati: samo uzme markicu i kuvertu i pošalje optužnicu. Moj tim sada finalizira način na koji ćemo taj posao završiti najbezbolnije za sve branitelje. Ističem da mi se osobno nije javio nitko tko je protiv objave.

Što je s javnim pismima u kojima se pojedini zapovjednici ograđuju od vaše inicijative?

Razočaran sam što se još nije skupila kritična masa branitelja koji će me javno podržati. Tada bi i ovi bukači, predstavnici glasne manjine, konačno zašutjeli. Nedavno se pojavilo pismo vukovarskih branitelja, u kojem me prozivaju; drago mi je da mi se sada javljaju kako bi se ogradili od tog pamfleta koji nikada nisu potpisali – svi sada žele javno progovoriti i podržati objavu registra.

Brojni čelnici braniteljskih udruga godinama sjede na svojim funkcijama, kao da je riječ o privatnim tvrtkama, a na prošlim su izborima otvoreno podržali HDZ. Je li HDZ te ljude kupio velikim privilegijama i novcem? I je li to manipulacija braniteljima, među kojima ima različitih političkih opcija?

U prvoj rečenici statuta piše da su udruge branitelja nevladine, nestranačke i neprofitne organizacije, a mnoge se ponašaju suprotno, kao vladine, stranačke i profitne. Od mog dolaska na ovu dužnost radimo na novom planu financiranja udruga, koji će se zasnivati na nekim drugim, modernijim načelima. Njihova mi politička potpora ne treba, za mnom nitko ne treba trčati po grobljima i polagati vijence. Odat ću dužno poštovanje svagdje gdje treba, ali ničiju potporu neću plaćati. Ako su spremne raditi na resocijalizaciji branitelja, njihovom povratku u normalan život i zapošljavanju, moja su im vrata otvorena. Samo se tako može vratiti dostojanstvo hrvatskih branitelja, nije sve u novcu. Dok sam bio kod predsjednika Ive Josipovića, kroz Ured je prošlo 2.000 branitelja. Svi su otišli nasmijani, zadovoljni što ih je primio i saslušao vrhovni zapovjednik. Ljudima takve stvari puno znače.

Koliko se novca dosad davalo udrugama i kako ćete ta sredstva raspodijeliti prema novom planu?

Dosad se dijelilo oko 16 milijuna kuna godišnje. Kako u ovih dvadeset godina nisam shvatio razliku između udruga na državnoj i onih na lokalnoj razini, odnosno nisam razumio zašto bi prve bile važnije, financirat ćemo programe za koje povjerenstvo, odnosno savjet u kojem ima ljudi sa svih strana političkog spektra, procijeni da vrijede. Više nitko neće dobivati novac na lijepe oči. Primaran je program, koji mora pokazati pozitivne rezultate, da se percepcija javnosti vrati na razinu iz 1995.

Tadiću falila jedna riječ

Bivši ste zatočenik logora u Stajićevu, Nišu i Sremskoj Mitrovici. Kada ste prije nekoliko godina pokušali obilježiti mjesta stradanja spomen-pločom, srpska vlada to nije dopustila. Zašto se Srbija još opire priznavanju svoje uloge u ratovima devedesetih?

To je političko pitanje. Pokušavam biti realan i ne želim da me se tumači kao odvjetnika Srbije, ali dok god je na snazi naša tužba za genocid, neće biti pomaka. Osobno se slažem sa svime što je predsjednik Boris Tadić izgovorio u Vukovaru. Nedostajala je samo jedna riječ – agresija. Smatram da je on jednostavno ne može izreći, dok god je naša tužba aktualna. Tako je i kada je o logorima riječ: imamo primjer Crne Gore koja je priznala Morinj i pristala isplatiti logorašima simboličnu odštetu. To je put da se ta priča privede kraju, uz kažnjavanje najodgovornijih, naravno. Tadiću sam predao tekst svog govora, koji sam spreman pročitati i za 20 godina. U njemu stoji da mi ne optužujemo ni Zrenjanince ni Vojvođane, pa ni vojnike koji su to radili, nego vojni i politički vrh tadašnje Srbije, koji je sve to organizirao.

Zalažete se da najzaslužniji ratni heroji dobiju posebno odlikovanje, da postanu i formalno junaci Domovinskog rata. Što je s tom inicijativom?

U toj inicijativi sudjeluju Ured predsjednika RH, Ministarstvo obrane, Ministarstvo branitelja i MUP. Pokazalo se da Zakon o priznanjima i odlikovanjima ima nedostataka, puno je odličja dodijeljeno bez kriterija. Znalo se, primjerice, događati da Povelju predsjednika Republike dobiju Dubrovnik i vukovarska bolnica, ali i udruga s troje članova. Valja napraviti nešto da se izdvoje najvažniji, no još nismo odlučili hoće li se, primjerice, uvesti zlatne, srebrne i brončane povelje ili nešto slično. Akcije poput Peruče, Maslenice, ali i poratnih akcija, poput misija UN-a, nemaju svoja odličja, pa i to mislimo promijeniti, vojnici vole imati tu vrstu uspomena. Red kneza Domagoja bio je zamišljen kao odličje za najveće junake, ali je previše puta dodijeljen. Ima ga na stotine, a dobili su ga i neki koji su ostali u uredima. Moj je prijedlog da general Blago Zadro bude osoba po kojoj bi se najviše odličje zvalo, ali otvoren sam i za druge prijedloge.

Mnogi su protivnici ulaska Hrvatske u EU ostali bez riječi kada se iz Haaga oglasio Ante Gotovina i taj ulazak podržao. Što mislite o tome?

Drago mi je zbog toga, on je živio vani i to me nije iznenadilo. Time je pokazao osobnu širinu. Smatram da Gotovina okajava tuđe grijehe i sretan sam što on osobno ne snosi krivnju za ratne zločine, za razliku od nekih drugih ranije osuđenih, kojima je osobna krivnja dokazana. Prema mom mišljenju, krivce za njegovu današnju situaciju treba tražiti među onima koji su bili u prvim redovima mitinga na splitskoj Rivi.

Nedavno je obilježena dvadesetogodišnjica vukovarske tragedije. Kako vam je, kao čovjeku koji se borio za slobodu toga grada, promatrati segregaciju koja još lebdi nad njegovim ulicama, jer djeca i dalje idu u odvojene vrtiće i škole. Frustrira li vas vukovarska sadašnjost?

To je potpuno nevjerojatno, da se tako ondje živjelo i da se još tako živi. Ne slažem se s izrazom “suživot”: život za mene postoji ili ga nema, a ako postoji, treba ga pustiti da se razvija normalno. Kao branitelj i logoraš nemam problema s prošlošću, sve je to iza nas. Moramo riješiti pitanje nestalih i ratnih zločina i za to se zalažem do kraja. Nemam razumskog objašnjenja za vrtiće i škole, to je jedan od glupljih poteza tamošnjih političkih rukovodstava. To zovem legalnim etničkim čišćenjem; jer, djeca koja uče da se kaže “lepo”, “belo” i “mleko” ne mogu u srednju u Osijek. I ne samo da ne mogu, nego će ih ondje, u najosjetljivijim godinama, netko maltretirati i oni će se okrenuti Novom Sadu ili Beogradu, tamo se oženiti i ostati. Dodatni mi šok izaziva činjenica da su na tome insistirali i predstavnici srpske zajednice.

Dovršimo te ratne priče!

Slažete li se da ratne rane ne mogu zacijeliti dok se ne utvrde sve činjenice, imenuju i kazne zločinci i pronađu tijela nestalih civila i vojnika, i hrvatske i srpske nacionalnosti?

Slažem se. Velikih problema više nema. Mi smo zemlja koja je i u svijetu prepoznata po malom postotku onih čija se tijela traže nakon rata, ali i ja osobno i Ministarstvo nećemo se smiriti dok se ne pronađe i posljednji čovjek i dok ga se dostojanstveno ne sahrani. Želim najaviti kako s pukovnikom Ivanom Grujićem pripremam posjet Borovu Selu i Negoslavcima; riječ je o projektu u koji će biti uključena i lokalna srpska zajednica. Želimo otvoreno razgovarati s tamošnjim ljudima, sa Srbima koji su građani Hrvatske, reći im da je prošlo dvadeset godina i da pitanje nestalih odavno nije političko nego humanitarno i moralno, pitanje dostojanstva žrtava. Činjenica je da se etnički odnosi na terenu, kada se neka masovna grobnica otkrije, na trenutak pokvare, ali dugoročno to smiruje situaciju i pridonosi boljim odnosima između Srba i Hrvata.

Hoćete li u tome zatražiti i pomoć SDSS-a?

Naravno, ali ponajprije želim da se to prepozna kao prijateljska, ljudska akcija, manje kao dio nekakve politike. Isto tako, želim obići i mjesta stradanja Srba, i oni traže svoje nestale, treba obići i Grubore i Medački džep i razgovarati s lokalnim ljudima koji puno toga znaju. Ne vidim razloga da više imamo neku rezervu prema tome. Ljude treba konačno sahraniti dostojanstveno, da se ta priča završi.

Nerado ovo spominjem, no s obzirom na to što ste sve prošli i na dužnost koju obavljate, mislim da je važno istaknuti nacionalnost vaše supruge, Srpkinje iz Vukovara. Želite li što poručiti mladim Vukovarcima, pogotovu onima koji se ne usuđuju pružiti ruku jedni drugima?

Treba konačno završiti te ratne priče, dosta je toga, neka život ide svojim putem. Možda nije primjereno, ali usporedit ću to s kupnjom crijepa – kada ga budem kupovao, sigurno neću gledati drži li trgovinu Jovo ili Jozo, nego košta li crijep jednu ili tri kune. Dakle, kupovat ću ondje gdje je povoljnije, ha-ha. Najozbiljnije, potrebno je prestati generalizirati, u svakoj ćete naciji naći i dobre i loše ljude. A kada govorimo o mom osobnom izboru, moram reći da sam oženio osobu, a ne naciju. I živim s osobom, a ne s nacijom.