Split je moja ljubav, inspiracija, čudo

Razgovarali smo sa Slobodankom Bobom Đuderijom, kolumnisticom E-novina i Net.hr-a, koja je svojom otvorenošću, specifičnim stilom pisanja i ljekovitim smislom za humor osvojila srca čitateljske publike u cijeloj regiji: bilo da progovara o teškim socijalnim nepravdama, Zdravku Mamiću, čarima Facebooka ili običnom druženju sa svojim kokama, Bobu krase osvježavajuća jednostavnost, lucidnost i ljudska toplina.

Kada ste i pod kojim okolnostima počeli, pod pseudonimom Marčelina, pisati blog koji je i danas aktivan?

Kao Marčelina sam 2006. poslala svoje prve kratke priče u “Pomet”, humoristički podlistak “Slobodne Dalmacije”, u vrijeme kad mu je urednik bio Ćićo Senjanović. To je bilo divno vrijeme, dobiti poziv od Ćiće da pišem za “Pomet” za mene je bilo ravno dobitku Nobelove nagrade za književnost. Osim toga, s Ćićom je gušt surađivati. Svaki naš “poslovni” razgovor završavao je tako da bih se još satima poslije smijala. Neprocjenjivo; obožavam smijeh i ljude koji me na njega potiču. Nedugo potom, pokrenula sam svoj prvi blog pod nazivom “Smijeh je tražila”, no ugasila sam ga u trenutku bijesa i egzistencijalne krize zbog situacije u Željezari Split, pa poslije otvorila novi, “Marčelinu”. U prvom je trenutku to bio način da se malo ispušem, ali ubrzo sam se zaigrala…

Goli entuzijazam

Uslijedile su knjige, nagrade, širi krug čitatelja u regiji i suradnja s portalima poput E-novina i Net.hr-a. Kako iz današnje perspektive gledate na cijelu tu priču?

Jedna knjiga, da vas ispravim, koja je nedavno, pod naslovom “Marčelina – Kompilacija erotsko-domoljubnih kontemplacija”, izašla u nakladi kuće “Jesenski & Turk”. E-novine su bile neki logičan put, a već nakon prvog kontakta bilo je jasno da se dogodila obostrana ljubav na prvi pogled ili, bolje rečeno, ljubav na prvi tekst. Oni su me, mogu to slobodno tako reći, usvojili, a i lansirali u regiji. Iz današnje perspektive smatram da su E-novine najbolje što mi se moglo dogoditi, ne samo zbog moje književne karijere, nego zbog te neke posebne veze koju imamo. Glavni urednik Petar Luković poprilično je utjecao na popravljanje moga spisateljskog samopouzdanja i na tome sam mu neizmjerno zahvalna. Za portal Net.hr počela sam pisati u listopadu prošle godine i zadovoljna sam tim angažmanom, to je opet neko drugo iskustvo, iako bih se od same riječi “kolumna” u početku prestravila. Predugo sam valjda pisala potpuno neopterećena rokovima i obavezama u tom smislu.

Kako biste okarakterizirali svoj odnos sa Splitom u posljednjih dvadesetak godina?

Split nije samo grad u kojem živim, nego moja ljubav, inspiracija, čudo. U ratnom Splitu nisam se baš dobro osjećala, o čemu sam pisala u podosta priča, no to nije nimalo uzdrmalo moju opčinjenost njime. Imam kritički pogled na sva događanja u gradu, naravno, ali negativne emocije amortiziram humorom, pa kroz sve prolazim bez većih trauma.

A iskustvo vođenja portala E-ćakule, kakve su reakcije ljudi? Očekujete li da će portali sa specifičnim humorom, koji njeguju pisanu riječ, polako izgurati histerične tvornice tabloidskih vijesti?

Taj sam portal vodila i uređivala oko tri godine. Pokretao me čisti, goli entuzijazam. Uživala sam u stvaranju toga virtualnoga kutka posvećenog Splitu, njegovom duhu, humoru, ali i gluposti. Surađivala sam i imala podršku ljudi koje poštujem, a koji su pomagali da E-ćakule budu ono što jesu. Međutim, morala sam, opet zbog egzistencijalnih problema i veće posvećenosti pisanju, odustati od toga. Ne vjerujem da takvi portali mogu izgurati tabloidske, jer ih uglavnom vode entuzijasti koji nemaju dovoljno novca za “guranje”. No, vjerujem da će opstati, paralelno s ostalima, jer ipak imaju svoju publiku.

Nisam Chuck Norris

Nedavno ste posjetili matičnu redakciju E-novina u Beogradu i pritom svakodnevno pisali svojevrsni dnevnik doživljaja, iz kojega se dade naslutiti da je ondje bilo puno jakih emocija i dobre zabave?

Da, E-novine su na neki način moja obitelj, moja kuća, surađivala sam s njima pune tri godine a da gotovo nikog iz redakcije nisam upoznala uživo, pa je moj prvi ulazak u redakciju za mene bio vatromet emocija. Sve je bilo pojačano i činjenicom da sam nakon gotovo trideset godina ponovno posjetila Beograd. Bilo je i emocija i zabave, i suza i smijeha, no smijeh je ipak prevladavao. A tek iskustvo pisanja tekstova u redakciji, to je teško opisati. Dobro, ponešto od toga sam napisala u dnevniku, no to je samo mali dio doživljenoga. Imam osjećaj da ću jednom ponovno pisati o svemu tome.

Jeste li za ulazak Hrvatske u EU ili niste? Kako u tom kontekstu gledate na socijalna prava radnika ovdje, hoće li se epizode poput Željezare Split učestalije ponavljati u toj nad-zajednici?

Pa, recimo da sam po pitanju ulaska Hrvatske u Europsku uniju agnostik: s jedne strane, oprezna sam zbog one narodne “nema besplatnog ručka”, a s druge sam sklona vjerovati da nas samo tuđa “palica” može disciplinirati kad je riječ o gospodarskom kriminalu, korupciji i poštivanju ljudskih prava.

Za kraj, dopustite nam malo nevine znatiželje: zašto imate potrebu dijeliti svoje iskustvo, stavove i misli s nepoznatim ljudima? Vjerujete li da je to način kojim se može promijeniti svijet i želite li ga uopće mijenjati? Drugim riječima, zašto pišete?

Pišem iz čiste potrebe, ne znam kako to točnije objasniti. Znam da me na pisanje uvijek pokretala ta neka neopisiva potreba da nešto zapišem. Ne zvuči poetično, ali je tako. Malo je tu bilo svjesne namjere da nešto dijelim ili da mijenjam svijet. Moje ambicije često dosežu najdalje do toga da nekoga nasmijem. A mijenja li smijeh svijet? Možda, ako smo nekome izmamili osmijeh, a on je do tog trenutka bio mrgudan ili tužan, to je možda svojevrsno mijenjanje svijeta. Ponekad sam uvjerena da je pisanje, čak i kad se njime prenose plemenite i  altruistične poruke, ipak jedan jako sebičan čin, bar ga ja tako doživljavam. Pisanje ponajviše služi meni samoj, to je kao da sam žedna, pa pijem. E sad, ako se slučajno poklopi još i to da se to moje samoživo stvaranje slova nekome i svidi ili nekoga potakne na nešto dobro, nasmije ga, naravno da me to čini sretnom. A želim li mijenjati svijet? Pa, nisam ja Chuck Norris. Želim, da. Uspijevam li u tome? Vjerojatno ne. Ali bar nisam bila ravnodušna, barem sam pokušala…