Savezima upravlja politika
Nikola Plećaš, legenda zagrebačke, hrvatske i jugoslavenske košarke porijeklom iz ličkog sela Bruvna, jedan od najboljih strijelaca Lokomotive, igrao je u reprezentaciji SFRJ koja je u finalu Svjetskog prvenstva 1970. u Ljubljani s trona skinula dotad nepobjedivu momčad SAD-a. Razgovaramo o tome zašto jedino Hrvatski košarkaški savez nije obilježio 40. godišnjicu osvajanja te titule, o stanju u domaćem sportu i aferama koje ga prate.
U Sloveniji ste proslavili 40 godina od osvajanja naslova prvaka svijeta u košarci: čini se da je taj jubilej zainteresirao samo Slovence?
Četrdesetu godišnjicu osvajanja titule svjetskog prvaka nije obilježio jedino Hrvatski košarkaški savez, kao ni bilo koja druga institucija iz Hrvatske, unatoč tome što su toj tituli pridonijela šestorica hrvatskih igrača; valjda je to ovdje totalno nebitno i nevažno. Proslavu su organizirali slovenski Olimpijski odbor – kojem je na čelu višestruki olimpijski pobjednik i svjetski prvak u gimnastici Miroslav Cerar – i Košarkaški savez, jer je ondje i održano Svjetsko prvenstvo 1970.
Međusobno čuvanje leđa
Što na sve to kažu vaši tadašnji suigrači, sigurno ste dosta razgovarali o tome?
Dečki su super, rado se vidimo i čujemo. Razgovaramo o puno stvari. Svi su oni na neki način namireni i situirani i žive puno bolje od sportaša u Hrvatskoj. Druge bivše jugoslavenske republike odavno su riješile pitanje zaslužnih sportaša, osiguravši im dodatak na plaću. To je posebno izraženo u Srbiji. Nosioci olimpijskih medalja i titula svjetskih prvaka nisu bogataši, ali mogu normalno živjeti, ne strahujući za egzistenciju. Svi se čude što Hrvatska to nije riješila, a ja mislim da ni neće, unatoč najavama novog ministra sporta Željka Jovanovića. Ili će sve potrajati jako dugo, pa će većina zaslužnih sportaša umrijeti prije nego što se problem riješi. Čini mi se da je u Hrvatskoj sastav krvnih zrnaca bio važniji od toga što je određeni sportaš učinio za hrvatski sport ili za bivšu reprezentaciju. Hrvatska kao da se srami što je bila u sastavu SFRJ-a i želi povijest pisati od devedesetih. Imamo, dakle, o čemu pričati, i u Ljubljani nije bilo dosta vremena za sve teme.
Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom sportu?
Evidentno je da hrvatski sport vode nesportaši; što je sport interesantniji, politika se više želi uplesti u njega, preuzima sve više ovlasti i prava u tom sportu. Neću reći da su samo političari na čelu sportskih saveza, ali su oni ti koji protežiraju i na mjesta predsjednika saveza postavljaju određene ljude. Nažalost, savezi sve lošije rade i sve više tonu. Jedan od uspješnijih (u smislu rezultata reprezentacije), onaj nogometni, sada je u ratu s nadležnim ministarstvom i političarima, jer su otkrivene brojne afere. To je dokaz da situacija u sportu nije riješena do kraja. Ako se ne varam, mi smo 2006. donijeli Zakon o sportu, koji do danas nije poštovala nijedna sportska organizacija. Zašto donosimo zakone koje nitko ne poštuje i zašto nema sankcija ako se oni ne provode? Moja je preporuka ministru da više ne dopušta da Olimpijski odbor bude najvažnije sportsko tijelo u Hrvatskoj. U cijelom su svijetu takvi odbori samo segmenti ministarstava za sport. U košarci, primjerice, nisu važne samo nacionalne selekcije, od pionirskih do seniorskih, nego i brojne lige koje imamo – to je baza iz koje se sutra može iznjedriti kvaliteta. O tome treba brinuti savez, koji je član Olimpijskog odbora. U naša su tijela instalirani ljudi od kojih svako svakome nešto duguje i svi si međusobno čuvaju leđa. Tako im je sport postao sekundarno zanimanje.
Kako stvoriti bazu
Je li namještanja rezultata, kupovanja sudaca, ulazaka i ispadanja iz liga, kladionica i mafijaških organizacija, što se sada zbiva u domaćem nogometu, u vaše vrijeme bilo i u košarci?
Odigrao sam jednom jednu utakmicu, neću reći ni gdje ni protiv koga, na kojoj sam se strašno nervirao i ljutio, jer suci naprosto nisu dopuštali da Lokomotiva pobijedi. Da smo pobijedili, bili bismo prvaci države, a naš bi protivnik ispao iz Prve savezne košarkaške lige. Košarkaškom savezu Jugoslavije bilo je u interesu da taj klub ne ispadne iz Prve lige, kako košarka u toj republici ne bi zaostala kao sport. Suci nisu bili financijski potkupljeni, bila je riječ o političkom pritisku i interesu, tako su nam bar rekli. To danas možda i mogu razumjeti, ali kao mladi sportaš nikako nisam mogao. Nakon ostanka u Prvoj ligi, košarka je u republici iz koje je dolazila ta ekipa znatno napredovala; dakle, interes je bio u napretku košarke, a ne u potkupljivanju sudaca. Kako nikako nisam mogao prihvatiti naš poraz, jedan od tada najvećih i najboljih košarkaških sudaca pokušao me utješiti: “Nikola, nemoj se nervirati, smiri se, vi tu utakmicu niste smjeli ni mogli dobiti.” Vjerojatno to nije bio jedini slučaj, ali nije u pitanju bio novac, nego želja da se košarka ravnomjerno razvija po regijama, po republikama, da se stvara široka baza iz koje će se regrutirati reprezentativni igrači. Na kraju krajeva, tada nije bilo novca da se suci plaćaju. Bez obzira na sve, košarka je postala sport broj jedan u Jugoslaviji, koji se potvrdio na svim međunarodnim natjecanjima; bili smo u svjetskom vrhu, uvijek s medaljom na evropskim i svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama. Danas je sve otišlo puno dalje – direktno se pregovara sa sucima o tzv. poštenom suđenju, što je eufemizam za potkupljivanje. Treba biti nemilosrdan i sve aktere koji sudjeluju u takvim stvarima drastično kazniti: izbaciti iz liga, zabraniti im doživotno bavljenje sportom i slično. Ako su Juventus i Milan zbog kupovine sudaca mogli završiti u talijanskoj trećoj ligi, zašto mi ne bismo mogli učiniti nešto slično?
Kako popraviti stanje u hrvatskom sportu?
Treba krenuti od vrtića, malu djecu privikavati na sport, vidjeti tko je za koji sport talentiran. No, čini mi se da su danas stvari obrnute: želite li se baviti sportom od vrtićke dobi, to moraju financirati vaši roditelji, sjetimo se samo Kostelića. I u moje su se vrijeme neke izvanškolske aktivnosti plaćale, primjerice muzička omladina, balet, pjevanje, ali sport se nikada nije plaćao. Danas sportski treneri zarađuju i žive od treniranja vrtićke i školske djece. To nije dobro, treba tu napraviti reda, jer je to baza iz koje će se regrutirati budući vrhunski sportaši. Također, nedopustivo je da govorimo o sportu, a da u ovoj državi gotovo ne postoje tri bazična sporta – atletika, plivanje i gimnastika. Čast iznimkama koje potvrđuju pravilo! Pitaju me često zašto me nema na košarkaškim utakmicama: zato što su na finalnoj utakmici državnog prvenstva od desetorice igrača iz obje momčadi čak osmorica stranci.