Autonomiju mora pratiti odgovornost

Foto: Jovica Drobnjak

Saša Zelenika, redoviti profesor na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, osim svojim nastavnim i znanstvenim radom, hrvatskom je društvu pridonio i upozoravajućim tekstovima o devijacijama unutar znanstvene i akademske zajednice, otvorenim istupanjem protiv neetičnosti i odbijanjem sudjelovanja u neefikasnim parainstitucijama u sustavu znanosti. Tim je više bilo razloga za razgovor povodom njegova imenovanja pomoćnikom ministra za znanost i tehnologiju pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta.

Kao pomoćnik ministra za znanost i tehnologiju dobivate priliku aktivno sudjelovati u kreiranju sustava znanosti kojemu i sami pripadate, a o kojem ste pisali tekstove, mahom upozoravajući na njegove loše strane. Kako biste ocijenili i opisali trenutačno stanje znanosti u Hrvatskoj?

Naša znanost danas je znanost u kojoj imamo izvanredne pojedince, ali kao znanstvena zajednica dosta zaostajemo u kvaliteti za drugima. Iz europskih okvirnih programa privukli smo 40 posto više sredstava nego što smo uložili, po čemu bismo mogli zaključiti da je hrvatska znanost zasigurno najprofitabilnija grana hrvatske privrede. Imamo izvanredne pojedince i skupine, ali s druge strane imamo dosta strukturnih problema. Najevidentniji je problem dezintegriranosti sveučilišta i znanstvenog rada – nacionalni projekti su nam premali i nedovoljno strukturirani i fokusirani, a ne znamo ili nismo na pravi način formulirali prioritete. Veliki problem je i povezivanje znanosti s privredom, odnosno transferom tehnologije. Znanja koja postoje ne koristimo za dobrobit zemlje i cijeloga društva.

Suradnja s gospodarstvom

Sustav obrazovanja i znanosti bio je posljednjih godina u fokusu pažnje javnosti; najnovija užarena točka je pitanje znanstvenih novaka kojima istječu ugovori, ali dugoročno gledano to je pitanje ukupne kadrovske politike u znanosti.

Mislim da je tu riječ o “početnom grijehu” kada smo vezali znanstvenu uz kadrovsku politiku. To nije bilo ni potrebno, a svakodnevno se potvrđuje da nije dobro rješenje. Prvo, vezali smo novake uz projekte, a ne traju svi projekti onoliko koliko je novacima potrebno da doktoriraju. Nadalje, pokazuje se neravnopravni položaj novaka u institutima i onih na fakultetima. Potonji se ne mogu baviti samo znanošću, nego rade i u nastavi, a rokovi su svima jednaki. Treće, u nedostatku i znanstvene i obrazovne i ekonomske strategije i prioriteta, nismo definirali strategije i prioritete na razini doktorskih studija. Pa smo akritički formirali nove doktorske studije tako da imamo strukturu doktoranada koja ne odgovara strukturi i potrebama gospodarstva, ali počesto ni onoj samog sustava znanosti. Sadašnji projekti bili su potpisani s Ministarstvom obrazovanja na tri godine, a sada su ušli u šestu godinu; trebalo bi ih na neki način zatvoriti i otvoriti novi ciklus projekata, što nas suočava s velikim problemom jer na tim projektima imamo oko 3.000 novaka čije su teme doktorskih radova vezane uz projekte. To je još jedan od strukturnih problema koji moramo riješiti u prvih nekoliko mjeseci, ali ne želimo brzati. Moramo razvijati evolutivne procese kojima ćemo rješavati probleme, jer postoji i problem onih novaka koji su već doktorirali. Prema posljednjim podacima, u Hrvatskoj ćemo negdje do 2013. imati par stotina takvih novaka – doktora znanosti. U svim strateškim dokumentima naglašavamo važnost znanosti, povećanje visokoobrazovnog kadra, ali nakon što ih stvorimo, nemaju gdje raditi, gospodarstvo trenutačno nema strukturu koja je sukladna obrazovnoj strukturi, što je, naravno, primarno problem potonje. I to se mora mijenjati. Jedan od naših ciljeva, jer to nam je potrebno kao društvu u cjelini, jest povećanje broja studenata tako da se do 2020. približimo brojci od 30 posto visokoobrazovanih zaposlenika, ali to mora ići usporedo s društvenim i gospodarskim potrebama. Strateški nam je, dakle, cilj podići opću razinu i kvalitetu obrazovanosti građana, a strukturu prilagoditi razvojnim potrebama i potražnji na tržištu rada, za što je potrebno ojačati i suradnju znanstvenih institucija i gospodarstva te potaknuti veća ulaganja privatnog sektora u razvoj i istraživanje. Važan preduvjet za uspjeh toga usklađivanja je modularnost, fleksibilnost, kurikularnost te horizontalna i vertikalna prohodnost obrazovanja na svim razinama.

Imamo velik broj doktoranada, ali slabe, nekonkurentne doktorske studije. U nekim područjima ih nemamo uopće. Treba li ih više?

Pa, prije bih rekao da ih trebamo manje, ali boljih. Na jednom od skupova nedavno sam čuo da sveučilište u Beču ima par doktorskih studija, naspram Zagreba koji ih ima desetak puta više. Mislim da moramo razmisliti o tome. Ali, time ulazimo u tematiku autonomije sveučilišta; Sveučilište mora imati autonomiju nastavnog i znanstvenog rada, ali to ne može biti odvojeno od odgovornosti. Nema autonomije bez društvene i financijske odgovornosti… Veliko je pitanje smijemo li si dopustiti da porezni obveznici plaćaju doktore znanosti dio kojih će postati socijalni problem. Ti mladi doktori moraju, pak, biti naši najdragocjeniji resursi kojima ćemo pružiti sve uvjete za razvoj i koji će ovu zemlju, ekonomiju i znanost pokrenuti u vrlo kratkom vremenu. Moramo pomicati granice kvalitete, naše vlastite granice – ponavljam, doktori znanosti moraju biti najvrjedniji resurs ove zemlje, a ne problem.

Unaprijediti rad HAZU-a

Posljednjih godina često se mogao čuti i prigovor na kvalitetu nastave, a jedan od argumenata za ulazak u Europsku uniju je da će svi lakše moći studirati vani. No, studiji tamo najčešće nisu besplatni, mada je sustav stipendija i školarina daleko razvijeniji…

Situacija je različita od zemlje do zemlje; mnoge zemlje imaju manje školarine od nas, a njihovi ukupno razvijeniji sustavi omogućavaju jeftinije životne i troškove stanovanja i ishrane… Već danas oko 2.000 hrvatskih studenata studira u Trstu, u Ljubljani postoji KRŠ – Klub riječkih študentov; u oba slučaja riječ je o potencijalnim studentima Sveučilišta u Rijeci koji su otišli. Slovenska sveučilišta imaju vrlo razvijene programe privlačenja najboljih učenika iz Rijeke i Istre. A to nam govori da ćemo se i na marketinškom planu morati profilirati i raditi i privlačiti studente iz Italije, Slovenije, Austrije… Ali, prije svega, to je povezano s kvalitetom; bitno je, dakako, koliko nešto plaćate, ali još više – koliko za taj novac dobivate. Stoga pozivam studente da zahtijevaju kvalitetnu nastavu, kvalitetno obrazovanje, profesore da odgovore tom pozivu, svim sudionicima obrazovno-znanstvenog procesa da zajednički podižemo kvalitativnu razinu.

Nastavni, znanstveni i stručni kadar na sveučilištima, fakultetima i institutima, u agencijama i zakladama ističe da sve više obavlja administrativne poslove, ispunjava kućice, a sve se manje bavi sadržajem.

To je globalni problem, na europskim projektima administracija je još puno gora, u tome nismo sami. Utoliko, kako će se tome pristupiti u Europskoj uniji, rješenja koja će se tu implementirati, morat ćemo i mi. I ne mislim da je to loše, jer tim rješenjima znanstvenici će biti manje opterećeni nego trenutačno kod nas. Moramo, kao što je to i potpredsjednik Vlade Radimir Čačić često isticao, razmisliti o strukturi zaposlenika. Imamo sjajnih ljudi u administraciji, ali moramo priznati i da imamo dio onih koji nemaju znanja kojima bi servisirali brze promjene, osobito na području znanosti i obrazovanja. Informatičkim i drugim sredstvima moramo olakšati prikupljanje podataka, mjerljivih pokazatelja da bismo olakšali taj administrativni posao.

Nakon dugog perioda tišine najviše znanstvene institucije, HAZU-a, i neupitnosti te kule bjelokosne, prije nekoliko godina zbog potpune netransparentnosti i nereagiranja na velike promjene i njihovo je djelovanje dovedeno pod znak pitanja. Hoće li biti izmjena u odnosu na tu instituciju?

Postavljanje pitanja najbolje potvrđuje ono za što se zalažem; informacije o djelovanju HAZU-a, zahvaljujući zalaganju novog vodstva Akademije, pomalo su postale dostupnije javnosti, a s druge strane otkrile su i dio područja na kojima Akademija može još unaprijediti svoje djelovanje. Moramo biti zahvalni za svaki njihov doprinos, rad svakog vrhunskog znanstvenika, ali ako nije dovoljno razvidna korist toga rada društvu u cjelini, njegovu boljitku, doista se opravdano postavlja pitanje društvene odgovornosti. Ključno je i pitanje definiranja i implementacije transparentnih kriterija znanstvenog i društvenog rada najveće vrsnoće kao uvjeta pristupa Akademiji, bez obzira na starosne ili neke druge kriterije, što nas dovodi i do javno prisutne polemike o hrvatskim znanstvenicima koje prihvaćaju vrsne svjetske akademije, a kod nas ti isti znanstvenici ne prelaze ni “ulazni prag” HAZU-a.

Mediji kao korektiv

Ono što je uspjelo izbjeći bilo kakvo propitivanje (osim u svakodnevnim kuloarskim razgovorima) jesu znanstveni časopisi. Klasifikacija kakvu smo zatekli početkom 1990-ih ostala je ista, novih gotovo da i nema…

To je područje gdje će prema jasnim standardima europske i svjetske kvalitete zasigurno biti promjena. Što ne udovoljava standardima, ne izlazi, ne stimulira, ne stimulira kvalitetu objavljivanih radova – neće moći biti podržano. Pritom treba, naravno, dati priliku i novima. Paralelno i usklađeno valja mijenjati i politiku financijske potpore, umjesto “svima pomalo”, podržati one koji vrijede i ostvaruju svoju prevažnu funkciju.

Iz Plana 21 koalicije, potom i programa Vlade, jasni su načelni strateški ciljevi za područje znanosti, obrazovanja i sporta. No koji su, po vama, prioriteti ovog trenutka?

Moramo graditi sustav, a istovremeno gasiti najurgentnije probleme (“požare”). Jednostavno, kako je istaknuto u Vladinim dokumentima, doista imamo kadrovski, koncepcijski i organizacijski nered. Cijeli sustav vrijednosti u društvu sveli smo na banalnost, starlete, polupismenost, neobrazovanost. Vrijedi to i za mnoga druga područja, da ne kažem sva. Sada to naprosto moramo promijeniti. Ne smijemo si dopustiti revoluciju, ali možemo stvoriti preduvjete, novu strukturu da se to promijeni. Hrvatska sveučilišta, cjelokupni znanstveni sustav moramo maksimalno uključiti u europski prostor visokog obrazovanja, jer ga samo tim putem možemo učiniti usporedivim i na svjetskoj razini. Bez toga ni kao društvo ni kao pojedinci ne možemo napredovati, odgovoriti na goruća pitanja suvremenog svijeta, pa tako ni Hrvatske. Osobno, pored angažmana samih znanstvenika, stručne administracije, studenata i gospodarstvenika, iznimno važnom karikom smatram medije koji imaju veliku i odgovornu ulogu – moraju nam biti korektiv, moraju nas upozoravati, nametati teme, pratiti nas u promjenama, ali i pronalaziti i afirmirati sve ono pozitivno i dobro u sustavu znanosti i obrazovanja, a primarno izvanredne ljude koji tu predano i kvalitetno rade.