Odbacujem kliše o Balkanu

Paolo Rumiz, jedna od najvećih zvijezda talijanskog novinarstva, uvodničar je lista “La Repubblica” i glasoviti putopisac. Osim toga, briljantan je analitičar Istočne i Srednje Evrope te Bliskog istoka. Za izvještaje s prve crte jugoslavenskih bojišta 90-ih dobio je nagradu “Hemingway”, a potom čitav niz novinarskih i književnih nagrada. Objavio je 13 knjiga. Na hrvatski odnosno srpski prevedene su “Maske za masakar” (Durieux, 2000), “Tri čoveka na biciklu” (Geopoetika 2003) i “Odavde do Lepanta” (Slobodna Dalmacija, 2005).

Ne “balkaniziraju” li Silvio Berlusconi i njegova vlada Italiju? On je tajkun, posjeduje nogometni klub Milan, kontrolira brojne TV kanale i novine, vrši pritisak na pravosuđe.

– Prije svega, odbacujem kliše o Balkanu. Za mene je to prije svega geografsko mjesto, a tek potom nešto s određenom političkom, psihološkom, ekonomskom, kriminalnom dimenzijom. U tom smislu on nema granica. Balkan je i u SAD-u, i u Italiji, i u Rusiji, bilo gdje. Odbijam pojam “balkanizacija” jer to podrazumijeva da je Balkan nekakvo središte zla, da otuda kreće zlo kako bi se proširilo ostatkom svijeta. Ja pak smatram da je Balkan samo mjesto gdje se evropski i svjetski problemi vide prije, unaprijed.

Sam Berlusconi nije uzrok određenih procesa, već njihov akcelerator. Kao i Jörg Haider koji je jednostavno bio populist koji je osjećao što se kuha u utrobi Austrije i to izgovarao jasno i glasno. Berlusconi je isto to, samo u uvećanom mjerilu. Proces bi postojao i bez njega. A sastoji se u transformaciji Italije koja po mnogočemu nalikuje onodobnoj jugoslavenskoj krizi. Da nabrojim: razlika između sjevera i juga postaje sve markantnija; zemlja je svakim danom sve zaduženija a opterećena parazitirajućom birokracijom; potresaju je regionalni i plemenski egoizmi, trpi od vrlo izrazitog nemorala političkih stranaka, a istodobno moćni financijeri gutaju ekonomiju; razgrađuje se socijalna država. Na djelu je i kuga depopulacije, napuštaju se teritoriji. Vukovi i divlje svinje stigle su do pred vrata gradova – to nije metafora, to je realnost. Ne opisujem samo talijanski pejzaž, ali u mojoj zemlji je to vrlo, vrlo vidljivo.

Osim toga, počelo je i uništavanje pamćenja. Mi smo jedina evropska zemlja koja ima dva spomen-dana. Jedan je u spomen Auschwitza, drugi egzodusa Talijana iz Istre i Dalmacije. No, oni ne služe za ispriku žrtvama, već kako bi se kazalo da su krivi drugi, Nijemci i Slaveni, odnosno da su Talijani uvijek nevini. Ljudi se prave kao da fašizam nije postojao.

I ljevica pritišće gumb “etničke krize”

Berlusconi je međutim vrlo uspješan. Dobiva izbore.

– Populizam je doveden do paroksizma s lošim gospodarima koji ne silaze s ekrana. Oni su razorili političku korektnost i ohrabrili najbarbarskiji, najprimitivniji dio nacije da progovori, pa se ponekad čuju i zaista strašne stvari. Vlada idejni monizam koji zatire razlike. Za mene, to je kulturni genocid koji samo napreduje i preplavljuje zemlju. Bojim se tog velikog ništavila, pogotovo što su mladi prepušteni samima sebi. Tipično talijanska je i pobjeda privida nauštrb djelovanja. Nekad je politika bila akcija, a danas je kozmetika i anestezija. Kozmetika: problemi se ne rješavaju već im se samo mijenja izgled; ono što prikazuje televizija nema veze s realnošću. Anestezija: da je politika pred dvadeset godina činila Talijanima što im upravo čini, došlo bi do revolucije. Danas ljudi šute. Nema više javnog mnijenja. I ljevica se također sasvim oglušila na probleme ljudi, ona ih se ustvari boji. Tako prepušta desnici da eksploatira njihove strahove.

Nikad se nije tako glasno govorilo o Bogu i domovini, ukidao laicizam, ali ja nikad nisam vidio Boga i domovinu tako zaboravljene kao danas. No najgore je – a ne govorimo o Balkanu – što se društvene napetosti maskiraju etničkim i vjerskim ratom, npr. na jugu Italije. Pritom, Lega Nord na etničkom, rasnom, vjerskom planu nije ništa rigidnija ili primitivnija od Berlusconija. To je samo podjela uloga. Lega Nord ima ulogu da kaže ono što Berlusconi ne smije izgovoriti. Ako je dakle Balkan pojam za određenu političku dimenziju, Italija je sigurno Balkan.

Što je onda prava talijanska opozicija?

– Italija je zemlja koja u svojoj unutrašnjosti, u svom trbuhu, sakriva arhipelag golemih različitosti. Tamo se unatoč razornoj politici pruža impresivan otpor. Ja to zovem genius loci, genijem zavičaja. Vidi se to u tekstovima pjesama, u tisućama stvari. Svaki puta kad putujem zemljom oduševljen sam na koliko mjesta se to zbiva. U regijama žive pravi heroji otpora. Kao da genius, bog, još ima malo obzira prema ovoj zemlji rasturanoj tribalnim egoizmom.

Jesu li zakonske i policijske mjere protiv imigranata i stranaca – poput Rumunja, Roma, Afrikanaca – opravdane globalnom ekonomskom krizom ili umjetno stvorena ksenofobija?

– U zemlji zahvaćenoj transformacijom javlja se prirodna ksenofobija, i to je posve normalno. Kad su promjene prebrze, strah je legitiman. Ali, problem je u oglušivanju ljevice na to, što koristi desnici jer jedva čeka da te spontane strahove eksploatira medijatizirajući, gurajući samo jednu interpretaciju: rasističku, vjersku, etničku. No, moram napomenuti da je o “rumunjskoj krizi” prvi bio progovorio baš vođa ljevice, rimski gradonačelnik Walter Veltroni, kad su mu trebali glasovi na izborima. Veltroni je pritisnuo populistički gumb “etničke krize”. Bio sam beskonačno bijesan kad sam to pročitao u novinama. Ali, bio je to unutarnjopolitički i vanjskopolitički bumerang, nokaut. Mnogi ljevičari zbog toga nisu glasali za ljevicu.

Danas jezik medija, sutra jezik ulice

Koliko su u Italiji utjecajni mediji i novinari koji ne ovise o Berlusconiju, poput “La Repubblice”? Je li RAI još uvijek nezavisan i u službi javnosti?

– Problem s medijima je što govore samo o Berlusconiju. Odnosno, može se govoriti o bilo čemu, samo ne o problemima ljudi. Medijski je izgrađeno pravo Potemkinovo selo problema koji se tiču isključivo “političke palače”. Tako i kad napadaš gospodina Berlusconija, ti ga jačaš, jer neprestano ostaje u središtu rasprave. Da sam glavni urednik nekih novina ja bih ga stavio na magazinske stranice o spektaklima, kazalištu, predstavama. Jer on i jest teatar. On je sjajan, veliki čovjek kazališta. A RAI nije odviše nezavisan. Ima tek nekoliko kutaka koji su ostali slobodni, ali samo radi općeg dojma, da se zadrži renome.

Kako biste opisali današnju talijansku demokraciju?

– Talijanska demokracija je ona bez demosa, naroda. Nemamo javno mnijenje – da Berlusconi odluči podići veliki cirkuski šator usred Rima, na Piazzi Navona, ljudi bi to odšutjeli. Javno mnijenje mora biti otvorena rasprava, a ona je u Italija nestala. Zamijenile su je šutnja i urlanje u televizijskim debatama. Urlanje – i jezik medija postao je sve barbarskiji. Čak najliberalnije, najotvorenije novine pristale su na tu banalizaciju. Opisuju stvari kao ili crne ili bijele. Nestale su boje a zavladao vokabular teških, agresivnih riječi. Pri tome svi znamo da će onako kako danas govore mediji sutra govoriti ulica. Poželjna su pojednostavljenja. Zato mi je još pred dvadeset godina, kad je u Jugoslaviji počinjao rat, najteže bilo objasniti Talijanima da se ne radi o specifično jugoslavenskom, već o evropskom problemu.

Poduzima li Evropska unija dovoljno za integraciju Srbije, Bosne, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Turske ili su te zemlje same krive što ostaju evropskim “stražnjim dvorištem”?

– Turska je div koji vozi u dvije brzine. Zapadni dio mogao bi u Evropsku uniju ući istog časa, a ostatak zemlje krajnje je primitivan, napušten i kriminaliziran. Osim toga, Turska je zemlja gdje je kršćanima teže nego na Bliskom istoku. Njima je mnogo lakše u Siriji, Jordanu, jer u otvoreno islamskim zemljama kršćani predstavljaju isključivo vjerski problem. U Turskoj ih pak vide kao nacionalni. Doživljavani su kao neprijatelji nacije. Nisu samo suočeni s mržnjom imama, već i vojske i nacionalista.

Ah, jadna Makedonija! Trebalo bi je smjesta povući u Evropu. Ona jedina nije podlegla iskušenju da posegne za kalašnjikovim. Moja teorija je da je to zato što su dali prednost trubi a ne pušci. To je zemlja koja pjeva, kojoj je muzika u samom srcu. A glazba je međuetnički jezik. U jeku rata u Bosni bio sam u Strumici, u srcu Makedonije, i tamo vidio nevjerojatnu toleranciju – u ime glazbe. Nakon poljskih radova ljudi bi uzeli trubu ili koje drugo glazbalo, i čitavom zemljom zaorile bi se predivne pjesme.

Srbija, Bosna, Kosovo – oni su sami svoji najljući neprijatelji. Tamo je rat legitimirao otimače kao upravljačku klasu. Kad dođete u Sarajevo, nakon sto metara vožnje taksist će početi govoriti protiv, ali ne protiv Srba, Muslimana ili Hrvata, već protiv vlade kradljivaca. Eto, sad svi vide zašto je došlo do rata. Da se ubrza prijenos moći iz ruku glavnine stanovništva u ruke njegovog najprimitivnijeg dijela.

Ni vlak ne povezuje Trst i Beograd

Koja ulogu na prostoru bivše Jugoslavije ima Italija?

– Italija se jako udaljila, unatoč tome što je jedina zemlja koju prihvaćaju svi na potezu od Hrvatske do Kosova. U Rimu se, međutim, taj diplomatski i kulturni potencijal dramatično potcjenjuje. Tako danas ne prometuje ni običan vlak između Trsta i Beograda, a iz Zagreba za Trst kreće jedan autobus dnevno, u pet ujutro. Pa treba ustati u tri. A integracija počinje upravo s transportom, trgovinom. Žalosno je, ali ovi krajevi bili su pred trideset godina mnogo povezaniji s Italijom, a tada je još postojala i granica prema Sloveniji.

Ne krije li se iza te pasivnosti neki “kulturni strah”? Ove zemlje uglavnom su pripadale Otomanskom Carstvu, pa su u kulturnom i vjerskom pogledu drugačije?

– Otomansko Carstvo bilo je beskonačno bolje od nacija koje su ga nadomjestile. U otomansko doba u Istanbulu je živjelo 200 tisuća Židova, više od milijun Grka, enorman broj katolika – da ne kažemo Armenaca. Bio je to danas nezamisliv kozmopolitizam. Ali Evropa ne upozorava turskog premijera Erdogana, čije me islamske tendencije jako zabrinjavaju, da je staro carstvo dobro funkcioniralo, da je s njom bilo povezano, da su veze Istanbula s gradovima poput Pariza ili Rima bile kapilarne. Turska nikad nije bila tako malo evropska kao danas, a Istanbul je pred sto godina bio neusporedivo evropskiji. Pitanje je i da li je želja Turske za ulaskom u EU iskrena. Možda im je ipak važnija njihova različitost od pripajanja koje u konačnici znači tutorstvo.

Zašto ste odabrali staru, klasičnu novinarsku metodu da na mjesta događaja odlazite lično i k tome još tako reći pješke, npr. vlakom, vozeći se u drugom razredu, autobusom, često i biciklom, pa onda izvještavate o tome što ste neposredno vidjeli?

– Zato jer oduvijek smatram da se velike povijesne promjene ne primjećuju u velikim gradovima, već u selima. U Srbiji, u godinama i mjesecima kad se spremao rat, što će se dogoditi nisam vidio u Beogradu, s njegovim politbiroima i kabinetskim bitkama, nego na selu, među seljacima. Ako želite dokučiti što će se dogoditi, selo je od temeljnog značaja. Vidio sam tamo rastuću zlovolju, tajne službe koje ljudima nude teme koje će u njima izazvati bijes, ali ne prema vladi što ih je bacila na prosjački štap, već prema “onima drugima”. Isto tako sam i u nekim selima Veneta vidio da je takozvana Prva republika u Italiji iščezla. U sitnim selima promjena je bila prisutna dvije-tri godine prije nego u Milanu, Veneciji ili Rimu, gdje velike stranke još nisu ništa slutile.

Svi su zaboravili mala mjesta: televizija, intelektualci koji ih više ne poznaju i političari, naravno. Svi oni lete avionima i voze se ekspresnim vlakovima, ne hodaju tlom. A pred sto godina, negdje 1905., jedan talijanski premijer obilazio je dva tjedna Basilicatu na magarcu jer drugačije nije mogao. I razgovarao s ljudima. Potom je načinio izvještaj za parlament i rekao: Prijatelji, jug je težak problem, valja nešto poduzeti. To je bio političar u pravom smislu.

Ja hodam, prakticiram slow travel, jer nitko više ne vidi zemlju. Naravno, imam i nomadski karakter. Na proljeće instinktivno čistim perje na krilima i polijećem u druge zemlje ka drugim ljudima. Takvi novinari-nomadi imaju problema s urednicima koji se ne pomiču s mjesta, što se vidjelo u Afganistanu. Mediji su bili objavili kako su žene skinule čador. Nomadi su međutim na licu mjesta vidjeli da se to nije dogodilo i izvijestili o tome. Ali, svi kao da su obavezni ponavljati zadate istine.

Uloga psihijatara u ratu

Tršćanin ste. Jesu li posebnost tog “graničnog grada” i njegova tradicionalno raznolika kultura odgovorni za vaše viđenje Italije, Srednje Evrope, Balkana, Levanta?

– Trst više nije što je bio. To mogu tvrditi jer u njemu živim. Nije više vitalna točka susreta Srednje Evrope i Sredozemlja. Nije u stanju iskoristi svoje nevjerojatne prednosti, a političari su to još manje. Na primjer, u pogledu kulture Trst je na zadnjem mjestu u regiji. Pordenone, Udine, čak i vrlo mala Gorizia zrače kulturnom vitalnošću, organiziraju velike međunarodne susrete i festivale. Dotle u Trstu desna politička klasa nastoji talijanizirati grad, ne shvaćajući da talijanizirani grad, koji sliči Rimu ili Napulju, nema više ništa s njegovom vokacijom. Zbog te kulturne talijanizacije – koja je u biti kulturna banalizacija – izgubit ćemo i našu ekonomsku i našu trgovačku tradiciju. To je propadanje. Naravno, one koji dođu iz Milana ili Rima, Trst fascinira. Vide kavane i sacher torte, duh Franje Josipa, vide pravoslavnu crkvu i najveću sinagogu u Italiji. Vole što se u autobusu govore razni jezici, vole spoj tih jezika u našem dijalektu. Mi kažemo “štruca” i “šnita” kruha. Ženama – “babe”. To se razumije do Vladivostoka. U Trstu puše vjetar po imenu bura. U kamenju, barem u kamenju, još živi jedna velika duša. Ali, treba joj dati da živi, za jedan takav grad treba se boriti. Jer, mogao bi biti svjetionik za Austrijance, Hrvate, Slovence i ostale.

Kad sam pisao prvu knjigu o novoj Evropi u godinama promjena nakon 1989., pisao sam i o Miloševićevim apoteozama. Tvrdio sam da se kad dosegnu vrhunac nazire i Miloševićev kraj. Da će doći trenutak kad će ga njegovi vlastiti ljudi prodati i da će on platiti sve, i platiti za sve njih. Knjiga je pisana prije jugoslavenske krize, no to mi je bilo jasno već tada – meni kao Tršćaninu. Ljudi iz Milana i Rima nisu shvaćali ništa. Poslao sam knjigu profesoru Romanu Prodiju, kasnijem premijeru. Pročitao ju je i rekao mi: “Paolo, odviše si pesimističan, ljudi nikad neće prihvatiti zlo i borbu jedni protiv drugih. Vidjet ćeš, stvari će se srediti iz ekonomskih razloga.” A vidjeli smo kako su se stvari sredile.

Neposredno iznad Trsta je granica s “drugim”. Već kao dijete upirao sam pogled gore, u brda, “onamo”, a ne prema moru. To “iza”, Balkan i dinarski svijet, duboko me privlače, svojom oniričnošću, svojom okrutnošću i svojom gostoljubivošću. Fascinira me njegova primitivnost, koliko god je se i bojim jer sam vidio što je učinjeno devedesetih. No, po meni problem nije u jednostavnom čovjeku kao takvom, već kad ga manipuliraju nepošteni, režimski intelektualci. Tada proizvode golemu opasnost. Za mene, rat nije izbio zbog primitivizma, već zbog toga što su njime manipulirali režimski intelektualci pretvarajući strah u agresivnost i ksenofobiju. Nije slučajno da je uloga psihijatara u tom ratu bila centralna.

Susret s Brankom Miletićem

Svibnja 1991. godine vozio sam se vlakom Trst-Beograd na dan pokolja u Borovom Selu. Želio sam u Zagreb i potom u mjesta ustanka Srba, u Krajinu. Tad sam susreo jednog starijeg čovjeka, Hrvata, koji mi je počeo objašnjavati svoje viđenje onog što će se desiti ovim ljudima, društvu, ali i svijetu. Razgovarali smo tri sata, a ja sam bilješkama ispunio jednu bilježnicu. Čuvam je dan-danas. On se zvao Branko Miletić. Bio je jedan od utemeljitelja mikrobiologije na Institutu “Ruđer Bošković”, surađivao je s Jacquesom Monodom i američkim nobelovcima. Objasnio mi je da ovdašnji sukob nije između desnog i lijevog ili između nacija, već između zatvorenog i otvorenog društva, pozivajući se na Hayeka i Poppera. Kasnije sam ga često posjećivao da čujem njegova iskustva. Bio je partizan u Lici. Promatrao je uspon nacionalista, pričao mi je o ustašama, igrajući se riječima. Umro je ovog siječnja, vrlo siromašan. Zatražio je da njegov pepeo bude odnesen u Beograd. Rekao mi je jednom da je jako volio taj grad, jer je tamo naučio da se ljudi mogu smijati i samima sebi, a ne samo drugima. Bila je to jedna velika rečenica. Čuvam sva njegova pisma. Vrlo mi je važan pa, eto, želim podsjetiti na njega.

Putovanje sa smjernošću

Rusiju sam proputovao autobusom i vlakom, samo s naprtnjačom. Svi su mi govorili: ti si hrabar čovjek, naša zemlja je puna opasnosti. Nisam ih razumio. Do samog kraja putovanja nailazio sam isključivo na gostoljubivost. Pozivali su me na čaj, da kod njih jedem, prespavam. Taj drugi svijet sam doživio jer sam putovao sa smjernošću. Siguran sam da bih ovakav kakav jesam, sijede brade i samo sa štapom u ruci, prošao talibanski dio Afganistana bez ikakve opasnosti po život. Kad tako putujem, iza svakog lica nađem neku priču. U Italiji pak vidim samo lica od plastike. Talijani ne trpe, ali nestala im je vitalnost. Ne pjevaju više, ne diskutiraju, izgubili su smisao za zajedništvo, razmjenu.