Centar se hrani desnicom

Uspon globalne neoliberalne doktrine ogleda se u nekoliko danas općepoznatih stvari. Prije svega, on je obilježen dominacijom financijskog i bankarskog sektora, zatim liberalizacijom trgovine i deregulacijom tržišta, uz istovremeni atak na radničko-sindikalna prava i na javna dobra. Da bi se ostvarila neoliberalna hegemonija i da bi se za bolne socijalne i ekonomske rezove, kako ih se obično naziva, lakše pridobila skeptična javnost, bilo je potrebno stvoriti novu ideološku matricu koju ćemo, za naše potrebe, razdijeliti na dva sektora.

Lijevom dijelu populacije neokonzervativizam je ponudio ideologiju civilnog društva kao jedan oblik neobavezujuće društvene participacije. Time je manje-više postignut konsenzus između politički pripitomljenog građanstva i nove korporativno-liberalne države. Rezultat je taj da su dosezi akcija zainteresiranog građanstva bili socijalno-karitativnog i ljudsko-pravnog karaktera, dok se svaki “drskiji” pokušaj bavljenja politikom otklanjao kao nepotrebno preuzimanje rizika. Za desni dio sumnjičavog građanstva neoliberalna je ideologija odlučila na marginama političkog spektra ostaviti desno-ekstremističke političke grupacije, koje se povremeno javljaju sa svojim radikalnim nacionalističko-kulturalističkim idejama i akcijama te tako proizvode razne etno-sentimente (protuturske u Grčkoj, protumađarske u Rumunjskoj i Slovačkoj, protuslovačke u Mađarskoj, proturomske u cijeloj srednjoj Europi itd.), čime na potrebnom stupnju galvaniziranosti drže ustrašeno građanstvo.

Visoke vlasti, niske strasti

Na taj se način postižu najmanje dva cilja. Prvi je posvemašnja depolitizacija. Ljudi se drže ili u strahu od etnički i kulturno Drugih ili u strahu od navodno uvijek prisutnog desnog radikalizma s njegovim jasnim povijesnim reminiscencijama. Kada je potrebno, desni se strah upotpunjuje grozom od “lijevog terora”, pa nam se u skladu s teorijom ekvidistance podmeće mogućnost povratka u “mračni 20. vijek”. Drugo, politički spektar aktivnih stranaka time se sužava samo na one koje djeluju oko centra, što politiku praktički imobilizira.

Bilo kako bilo, vlade briselske Europe pojedinačno, kao i Europska unija generalno, obilato se ispomažu doktrinom domestikacije javnosti radi ostvarenja svojih ciljeva. Rade to direktno, potajno servisirajući politički ekstremizam koji onda služi kontroli mogućih džepova otpora, ili indirektno, stvaranjem atmosfere straha koja onda prevenira svaku moguću rezistenciju. Recimo, afera koja govori o direktnom vladinom financiranju desnih radikala zbila se u Njemačkoj jesenas, kada je otkriveno da je BND (njemačka tajna policija) svojevremeno sa 200.000 njemačkih maraka financirala akcije neonacističkog NPD-a (Nacionalno-demokratska partija Njemačke), iza kojih je ostalo desetak žrtava.

Primjer, pak, indirektne suradnje visokih vlasti i niskih strasti jest priprema opće atmosfere unutar EU-a za djelomično ukidanje Schengena. Kao što se možemo prisjetiti, proljetos su neke zemlje EU-a promijenile carinska i druga granična pravila kako bi suzbile val emigranata iz sjeverne Afrike. Na istom antiimigrantskom poslu, gradeći revnosno neprobojnu Tvrđavu Europu, već godinama rade brojne političke stranke poput Le Penove Nacionalne fronte ili Haiderove Slobodarske stranke, da spomenemo samo najpoznatije. U nastavku teksta dajemo pregled desničarskih stranaka i grupacija u zemljama Europske unije, pregled iz kojeg se manje-više vide jasne veze između radikala i političkog centra.

Ples po grobovima

Ultranacionalističko austrijsko bratstvo organiziralo je bal za članove ekstremne desnice u carskoj palači Hofburg u Beču, 27. januara, dakle onda kada svijet obilježava Dan sjećanja na žrtve holokausta. Domaćin je bio Heinz-Christian Strache, nasljednik Jörga Haidera i lider austrijske Slobodarske stranke (FPÖ), koja svoje korijene vuče iz pannjemačkoga pokreta, čiji su mnogi visokopozicionirani dužnosnici bili nacisti. Strache i FPÖ su na parlamentarnim izborima 2008. dobili 17 posto glasova ili 24 od ukupno 183 zastupnička mjesta u parlamentu. Ideološki stavovi stranke uglavnom su usmjereni protiv emigranata i muslimana. Ilustrirajmo: povlačeći paralelu između eksplozije bombe u Oslu i po njemu sveprisutnog islamističkog terora, član stranke Werner Königshofer taj je zločin na svom blogu nazvao običnim pobačajem, a 70-ak žrtava stravičnog pokolja u režiji Andersa Breivika na otoku Utoyji iz srpnja 2011. usporedio je s abortiranom djecom.

Na “plesu po grobovima Auschwitza” u Beču našla se i Marine Le Pen, predsjednička kandidatkinja ksenofobne Francuske nacionalne fronte. Iako je u međuvremenu zanijekala neke otvorene fašističke stavove svog oca Jean-Mariea Le Pena, poznatog po čuvenoj tvrdnji da su plinske komore “povijesni detalj”, i dalje se ne libi zauzeti antiislamske i antiimigrantske stavove. Na lokalnim izborima sredinom veljače 2011. dobila je 15 posto glasova, uz tvrdnju da progresivna islamizacija zemlje i rast političko-religijskih zahtjeva dovodi u pitanje opstanak civilizacije. Muslimane koji se mole na francuskim ulicama usporedila je s nacističkom okupacijom.

Ako zavirimo u susjednu Belgiju, pronaći ćemo stranku Vlaams Belang, nasljednicu 2004. godine zabranjenog rasističkog Flamanskog bloka. Zalaže se za neovisnost Flandrije, jedne od triju regija u Belgiji te za zabranu useljavanja. Prihvaćaju multietničko društvo samo pod uvjetom da se oni koji nisu flamanskog podrijetla asimiliraju u flamansku kulturu. Na izborima 2010. osigurala je 12 mjesta u belgijskom parlamentu sa sedam posto glasova.

U Nizozemskoj, Slobodarska stranka Geerta Wildersa treća je po snazi u parlamentu: na izborima 2010. ostvarila je više od 15 posto glasova. Wilders je postao ikona antiislamističkog pokreta, a zalaže se za osnivanje kampova za “ološ”, zabranu Kurana, ograničenje gradnji džamija i oporezivanje onih koji nose burke. Suđeno mu je pod optužbom da potiče mržnju prema muslimanima zbog usporedbi islama s nacizmom.

Protiv Rima i Montija

“Slobodna Padanija, a Rim odjebi”, poručio je nedavno novom premijeru Italije Mariju Montiju ultradesničar Umberto Bossi, predsjednik ksenofobne stranke Sjeverna liga za neovisnost Padanije (Lega Nord), nakon što je Monti proveo oštre mjere štednje u iznosu od gotovo 40 milijardi eura. Stranka koja je imala tri predstavnika u kabinetu bivšeg premijera Silvija Berlusconija jednostrano je 1996. proglasila neovisnost Padanije koja bi, prema Bossiju, trebala biti federalna jedinica Italije na sjeveru zemlje. Lega Nord izrazito je nastrojena protiv stranaca i doseljenika. Nakon pokolja u Norveškoj, Mario Borghezio, poslanik u talijanskom parlamentu iz redova stranke, kazao je da su “ideje norveškog masovnog ubojice Andersa Breivika veoma dobre, a u nekim slučajevima sjajne”. Povodom hapšenja generala Ratka Mladića izjavio je da on za njega nije ratni zločinac nego patriot i da je taj proces političko nasilje.

Jeftini populizam s fašističkim elementima u mediteranskom pojasu nalazimo i u Portugalu, zemlji koja je prošle godine dala ministra vanjskih poslova Paula Portasa, vođu Pučke stranke. Stranka je na izborima osvojila 24 poslanička mjesta u parlamentu, a u svojoj antiimigrantskoj politici zalaže se za uvođenje posebnog programa za drugu generaciju useljenika iz bivših portugalskih kolonija u Africi zbog navodne doseljeničke sklonosti nasilju. Uvela bi obavezno pjevanje državne himne u školama, ojačala zakon o abortusu i smanjila dobnu granicu po kojoj maloljetnici mogu završiti u zatvoru.

U susjednoj zemlji s Iberijskog poluotoka, Španjolskoj, na vlast je sa 45 posto glasova birača lani došla Konzervativna narodna stranka, pravna nasljednica frankističkog političkog pokreta Falanga – Savez nacionalističke sindikalne ofenzive, čiji je osnivač Manuel Fraga bio ministar turizma u fašističkoj vladi Francisca Franca. Iako su se “moderni” španjolski nacionalisti distancirali od Francova režima, ubrzo će se vidjeti kojim će putem “konzervativci” povesti Španjolsku.

Orbanova nacional-revolucija

U Mađarskoj su stranke Fidesz premijera Viktora Orbana i ekstremno desna stranka Jobbik (Bolji) na izborima 2010. zajedno osvojili više od dvije trećine mjesta u parlamentu, što je dovelo do promjena mađarskog ustava. Neofašistički Jobbik pritom je osvojio 17 posto glasova, postavši treća stranka u zemlji. Tvrdi da se bori protiv “romskih zločina” u selima s velikom romskom populacijom. Njihovu paravojsku, Mađarsku gardu, čiji pripadnici nose crne uniforme sa znakovljem mađarskog nacističkog režima, povezuje se s nekoliko ubojstava Roma. Stranka se zalaže za izolaciju Roma u logorima jer navodno ugrožavaju sigurnost građana, a istovremeno huška i protiv slovačke manjine.

Ekstremna desnica u Bugarskoj oslanja se na Nacionalni savez Ataka, na čijim se predizbornim sloganima mogu vidjeti transparenti s natpisima “Osuđene Cigane u radne logore” i “Bugarska Bugarima”. Antiromski nastrojena Ataka, pod vodstvom Volena Siderova, četvrta je politička snaga u parlamentu, koja je na izborima 2009. osvojila 21 od 240 mjesta u parlamentu.

Natruhe jeftinog populizma s antisemitskom retorikom donedavno su na stranačkoj razini postojale i u Češkoj, među pripadnicima ekstremno desne Radničke partije, koja je zbog rasizma, homofobije i antisemitskih stajališta zabranjena 2010., a do ukidanja je imala tri poslanička mjesta na lokalnoj razini. Surađivala je s britanskom Nacionalnom partijom (BNP), čiji je politički program antiimigracijski, a koja je s dvoje poslanika zastupljena u Europskom parlamentu. Britanski nacionalisti zalažu se za deportaciju dva milijuna onih koji u zemlji borave ilegalno i onih čija nacionalnost nije britanska te za odbijanje zahtjeva za azil.

Ovaj naš kratki overvju desne strane Europe nastavljamo s Pravim Fincima, strankom koja je prošle godine ostvarila najbolji izborni rezultat: osvojila je 39 parlamentarnih pozicija sa 19 posto glasova, što je 15 posto više nego na prethodnim izborima. Euroskeptici su, dakako, s tezom da se “finska krava treba musti u Finskoj”. Također, u bilingvalnoj Finskoj suprotstavljaju se službenoj upotrebi švedskog jezika, a na europskoj su razini nesolidarni s Grčkom i Portugalom. Usto se zalažu za konzervativne obiteljske vrijednosti, deportaciju stranaca i imaju pro-life stav glede pobačaja. Sličnih stavova su i susjedni Švedski demokrati, koji su u nacionalnom parlamentu zastupljeni s dvadesetero zastupnika od ukupno 349 mjesta.

Srednjoeuropski fašizam

Nešto južnije, s ekstremnih pozicija djeluje njemačka Nacionalno-demokratska partija (NPD), stalno na rubu zabrane i trenutačno izvan parlamenta. Otvoreno negira holokaust, nearijevske članove njemačke nogometne reprezentacije, poput Mesuta Özila, naziva “plastičnim Nijemcima” (Nijemci samo zbog posjedovanja lične karte), i jako se veselila svenjemačkom ujedinjenju. Međutim, smatra da povijesne granice Njemačke moraju obuhvaćati bitno više teritorija, odnosno traži povratak Njemačke na granice iz 1937. godine.

Što se tiče srednjoeuropskog fašizma, uz već spomenutu Mađarsku navedimo i Slovačku nacionalnu stranku, koja je čak bila dio koalicijske demokratske vlade u prethodnom mandatu. I tada, prije nekoliko godina, baš kao i sada, slovački nacionalisti revno njeguju antimađarske i antiromske sentimente, protive se eurointegracijama i zalažu za rehabilitaciju slovačkog svećenika, političara i kvislinga Jozefa Tisa.

Rumunjska desna scena oduvijek je bila jaka. Danas je zastupa Velikorumunjska stranka, koja je u parlamentu naročito dobro kotirala 2000. godine, a ranije je bila u vladi. Uzor im je Jean-Marie Le Pen. Inače, mlađe rumunjske desničare naročito opčinjava nasljeđe Codreanuove Željezne garde, koja je bila aktivna prije Drugog svjetskog rata.

Što se Poljske tiče, tamo djeluje dosta ekstremističkih stranaka i organizacija koje ne uspijevaju ući u parlament. Zajedničko im je nekoliko stvari: antisemitizam, uzdizanje slavenskog Übermenscha i značajna podrška Katoličke crkve. Iako u glavne dokumente EU-a katolička vjera nije ušla kao temelj zapadnoeuropske civilizacije, kako je to očekivala Sveta Stolica, katolički se politički ekstremizam, prakticiran na ovaj ili onaj način u cijeloj Europi, tolerira bez većih prigovora.

Zanimljiva je i Grčka, koja i nakon rekonstrukcije vlade i oktroiranja premijera Lucasa Papademosa, u svom sastavu ima predstavnika radikalno desne stranke LAOS. Grčki se radikali bore protiv ulaska Turske u EU i generalno su antiturski nastrojeni, a svoj utjecaj šire preko medijske kuće koju vodi lider te stranke Georgios Karatzaferis.

Inače, antiturski su nastrojene i sve glavne zemlje Europske unije, koje već desetljećima priječe ulazak Turske u asocijaciju pod različitim izgovorima (Kurdi, armensko pitanje itd.).