Nemoguća misija za starije povratnike

Još prošle godine, Vlada je donijela odluku o otkupu stanova u vlasništvu Republike Hrvatske za bivše nositelje stanarskog prava izvan područja od posebne državne skrbi i u Podunavlju. Prema podacima Ministarstva regionalnog razvoja, od lanjskog marta do decembra primljeno je 1.050 zahtjeva za otkup stanova, no dosad niti jedan stan nije otkupljen. Zašto je tome tako, upitao je ministra regionalnog razvoja Branka Grčića na saborskom aktualnom satu predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović. Ministrov je odgovor bio da je to zaista ozbiljno pitanje i da nema opravdanja za to što postupak sporo ide.

– To je negdje oko 1.200 zahtjeva u proteklih godinu dana, od čega je samo šest ostvarenih ugovora, koji prije realizacije čekaju potvrdu Državnog odvjetništva. Ministarstvo je trenutačno u fazi rekonstrukcije, pa i ovih procedura u okviru zbrinjavanja prognanika, povratnika i izbjeglica, no sigurno ćemo učiniti sve da predmeti budu što brže rješavani – obećao je Grčić.

“Nama vrijeme ističe”

Dok je Ministarstvo u rekonstrukciji radi promjene vlasti, korisnici stambenog zbrinjavanja i bivši nositelji stanarskog prava, ljudi uglavnom starije dobi, sve su ogorčeniji, posebice stoga što je pravo na otkup stana osobno pravo koje nije nasljedno te svako odugovlačenje rješenja dovodi u pitanje smisao tog prava i Vladine odluke; mnogi ga, naime, za svog života neće uspjeti ostvariti.

– Nama vrijeme ističe. Već dvadeset godina kucam na tuđa vrata, tražim milostinju za krov nad glavom, nadajući se da će mi ili bog ili ova država vratiti to izgubljeno pravo – kaže naš sugovornik D. J., povratnik u Zagreb, koji je želio ostati anoniman.

Sa 21 godinom stigao je u grad, 25 godina uplaćivao u stambeni fond, osam godina živio u svom stanu, da bi 1992, kada je imao 53 godine, morao pod prijetnjama izaći iz stana i otići iz Hrvatske. MUP mu 1995. izdaje rješenje o odjavi prebivališta, a od 1997. sudski se bori za povrat svog stana: prošao je sve instance, od domaćih sudova do Strasbourga.

– Svi su mi govorili da čekam, ali ja sada imam 73 godine i nemam više vremena čekati – ističe ogorčeno D. J., koji se naposljetku iz podstanarskih soba Republike Srpske kao korisnik stambenog zbrinjavanja sa suprugom uselio u 53 kvadrata stana u jednoj zagrebačkoj četvrti.

– I opet sam, po tko zna koji put, počeo ispočetka. Ušao sam u prazan stan, ali sam konačno, poslije puno godina, osjetio toplinu doma, iako je džep još prazan, nema gazda gladnih novca. I dalje se nadam da će to biti moj posljednji krov nad glavom, dok ne odem na onaj svijet. Zato apeliram da se konačno riješi naš problem – poručuje D. J., koji sa suprugom živi od 2.500 kuna mirovine.

Samo okvirna računica

Kako bi opremio prazan stan, D. J. je digao dugoročni kredit na sedam godina: mjesečna rata mu iznosi 130 eura. Bez obzira na godine starosti i minimalna primanja, naš je sugovornik podnio zahtjev za otkup stana prije godinu dana. Iako se na službenim web-stranicama Ministarstva regionalnog razvoja može okvirno izračunati cijena otkupa stana – cijena četvornog metra se kreće od 600 do 800 eura, u obzir se uzima starost objekta i, za mnoge najvažnije, godine izbjegličkog staža, a tu je i 15 posto gotovinskog popusta – točna cijena otkupa još nije poznata.

– Još ništa ne znamo. Zasad, po nekim nepisanim pravilima, bila bi to trećina tržišne cijene. Svojih 50 kvadrata mogao bih otkupiti za 30.000 eura, s mogućnošću otplate na 20 godina. Tolike pare ja nemam: za mene bi to značilo da mjesečno moram otplaćivati kredit od najmanje 1.500 kuna, plus režije. Uključujući sadašnji kredit, to bi mi bilo nemoguće – iznosi D. J. svoju obiteljsku računicu.

Ona je slična i u mnogih drugih srpskih povratnika u velikim gradovima. Mnogi od njih nemaju ni mirovinu, a u novoj-staroj sredini, u vrijeme krize i s teretom svoje nacionalnosti i prošlosti, težak im je put do nekog zaposlenja kojim bi jedva pokrili troškove skupog preživljavanja u metropoli, a kamoli kredit za otkup stana.

– Najteže je što smo mi povratnici starije životne dobi. Usamljeni, bolesni, u godinama koje nisu atraktivne za novo zaposlenje i neki novi životni početak. Ne vidimo rješenje ovoj neizvjesnosti. Bivša Vlada uspjela je pronaći sredstva da kupi stanove u kojima smo sada, a ovu molimo da nam smanji otkupnu cijenu stana. Jer, sada nam nude nešto što mi jednostavno ne možemo uzeti, nemamo uvjeta za to – ističe D. J. i podsjeća na niske otkupne cijene koje su za bivše nositelje stanarskog prava vrijedile devedesetih godina.

Povoljnije i brže

– Ljudi su otkupljivali stanove za 15.000 tadašnjih njemačkih maraka. Ne mora nama biti kao njima, svjesni smo krize i vremena, ali neka nam bude bar nekako približno. I neka požure da potpišemo te ugovore, da bar malo uživam u svom stanu – kaže na kraju D. J., čiju neizvjesnu sudbinu dijele mnogi koji su se odlučili vratiti u hrvatske gradove i otkupiti svoje davno oduzete stanove.

UNHCR, koji prati zbrinjavanje i ostvarivanje prava povratnika, o odugovlačenju procesa otkupa stanova ističe da je teško procijeniti vremenske okvire unutar kojih bi se ugovori mogli konačno potpisati.

– Vjerujemo da će trajanje postupka, od podnošenja zahtjeva za otkupom do potpisivanja ugovora, u najvećoj mjeri ovisiti o brzini prikupljanja potrebne dokumentacije – kažu u UNHCR-u i izražavaju zadovoljstvo pravnim okvirom u kojem se provodi program stambenog zbrinjavanja.

– Slažemo se da bi provedba programa trebala biti brža i što jednostavnija za korisnike. S tim ciljem nastavljamo pomagati Hrvatskoj, da što brže i što kvalitetnije odgovori na potrebe onih kojima je krov nad glavom prioritet i koji su, kao žrtve sukoba u devedesetima, dugo vremena bili beskućnici – ističu u UNHCR-u.